SRBIJA TRAŽI SEBE: TRKAČI OLOVNIH NOGU…

Srbija je opet na nogama. Po tko zna koji put u posljednjih 30-ak godina. I rijetko tko od onih koji su na ulicama Beograda, Novog Sada, Niša, Kragujevca, Zrenjanina, Kruševca, Čačka… zna točno što bi. Jedino je posve jasno i izvjesno kako su posrijedi frustracije i da je bijes mase usmjeren prema predsjedniku Vučiću i njegovoj vrhuški.

Vučićeva izjava vezano za uvođenje policijskog sata bila je samo okidač. U srbijanskom društvu već dugo tinja prigušeno ogorčenje koje ima mnogo dublje uzroke i satkano je od nezadovoljstva općim stanjem (pad standarda i osiromašenje građana, porast korupcije, kriminala i nepotizma) do onog uzrokovanog autoritarnim načinom vladavine i gušenjem demokracije i slobode što ih bezobzirno, drsko, bahato i arogantno provodi bivši Šešeljev potrčko i današnji gospodar Srbije, Aleksandar Vučić, sve do frustracija i dilema vezano za problem Kosova, odnosa prema EU, okruženju, Rusiji…

Taj zamršeni koloplet u kojem se Srbija nalazi, cijelu je naciju doveo u mračni tunel u kojem se ne nazire svjetlo. I velika većina mladih ljudi zacijelo ne razumije u čemu je srž problema. I da su učestali potresi u njihovom društvu samo vanjski znak daleko dubljih tektonskih procesa i poremećaja dugog trajanja.

Samo u XX. stoljeću, Srbija je sudjelovala u 12 ratova od kojih je većinu sama izazvala (vođena svojim osvajačkim ambicijama – počevši od Četničke akcije u Makedoniji preko Prvog svjetskog rata i osvajanja sjeverne Albanije do četiri ratna sukoba na području bivše SFRJ 90-ih godina), a da niti poslije jednog od njih nije doživjela katarzu, niti je u stanju apsorbirati vlastitu prošlost onako kako to čine civilizirane zemlje i normalna društva.

Ne postoji narod na svijetu koji nema svojih tamnih strana povijesti i mračnih razdoblja – onoga što mu ne služi na čast. Ali se svaki od njih s time mora kad-tad suočiti i iz tih pogrješki izvući pouke, ili trpjeti posljedice frustracija koje izlaze upravo iz tog neriješenog odnosa: prošlost – sadašnjost – budućnost.

U svemu jako bitnu stvar igra odgovornost za masovne zločine što ih je Srbija tijekom XX. stoljeća počinila prema Makedoncima, Albancima, Crnogorcima, muslimanima – Bošnjacima, Hrvatima a koje kod Srba nema. Kod njih nema čak niti spoznaje o krivnji, a kamo li osjećaja odgovornosti za sudjelovanje u zločinima etničkog čišćenja i genocida koji su se činili u ime nacionalnog interesa, a ni odmaka od velikosrpskog osvajačkog koncepta koji je u zadnjih 150 godina postao sastavnicom mentaliteta i dijelom narodne tradicije.

U predgovoru jednoj knjizi Srđe Popovića, srbijanska intelektualka, predavačica povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, dr. Dubravka Stojanović o odnosu Srba i Srbije prema zločinima i utjecaju tog procesa na opće stanje u društvu, kaže:

“‘Zločin je pitanje svih pitanja’. Ta rečenica je suštinski, najprecizniji i najsažetiji zaključak knjige Srđe Popovića One gorke suze posle. Zločin je bio i uzrok i posledica događaja koji su potresali Srbiju poslednjih dvadeset godina. Zločin je bio i izvor i ishodište vladajućih političkih ideja. Zločin je bio i sredstvo i cilj vladajućih krugova. Zločin je kontinuitet koji spaja naoko različite režime, on je spona između vlasti i opozicije, vlasti i građana. Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Omarska, Srebrenica, Račak, Drenica, Kukeš…Slavko Ćuruvija, Ivan Stambolić, Zoran Đinđić. Zločini koji proizlaze jedan iz drugog.

Srđa Popović u knjizi One gorke suze posle opisuje Srbiju u deceniji posle počinjenih zločina. Za svoje dijagnoze on najčešće koristi medicinske termine: psihotično je društvo koje menja stvarnost prema svojim verovanjima i zatim pokušava da se uskladi sa tom konstruisanom stvarnošću; patološko je društvo koje je srušilo moralni poredak; bolesno je društvo koje je ostalo bez ljudskih svojstava; autistično je društvo koje ima tako krupnu laž u glavi da može misliti samo na nju; razbijeno je društvo koje nije sposobno da se leči; paranoidno je društvo bez identiteta, jer stara predstava o sebi, pre zločina, nije moguća, a sa novom se ne suočavamo. Zbog toga je društvo izgubilo smisao za orijentaciju i osećaj ravnoteže, zato nema odgovor ni na jedno pitanje.” (Vidi: https://pescanik.net/wp-content/PDF/srdja_popovic-one_gorke_suze_posle.pdf; str. 8.; stranica posjećena 11. 7. 2020.)

Ne mogu se počiniti tako velika zla, a ne suočiti se s činjenicom odgovornosti. Ne može se ići u brutalnu agresiju i osvajanje tuđih zemalja a ostati mentalno i duhovno neokrnjen. Ne može se slaviti zločin i zločince i u isto vrijeme njegovati humane odnose i stvarati zdravo društvo. Uspješnost države ne mjeri se količinom agresije prema susjedima, naoružavanjem i neprekidnim potenciranjem stanja konflikta, nego sposobnošću unutarnjeg uređenja i razvoja na načelima slobode, mira i demokracije.

Naši istočni susjedi traže sebe od kad su došli na Balkan. I još se nisu našli – ponajprije u svojim glavama. I nije za to kriv narod, nego oni koji ga stoljećima odgajaju na lažnim vrijednostima, mitomanskoj i megalomanskoj matrici i uvijek iznova šalju u ratove za granice neke imaginarne “Velike Srbije”: popovi, intelektualci, političari i naročito književnici i akademici – svita koja živi u izmaštanom svijetu nacionalnog ekskluzivizma i “izabranosti” srpske nacije i tu fikciju ultimativno nameće naciji kao misiju i nacionalni cilj prvog reda.

U Srbiji su pametni i razumni ljudi nepoželjni. Tamo su na cijeni sljedbenici Nemanjića, Garašanina, Pašića, Miloševića, Draže Mihailovića, Nedića i Ljotića – jer, još uvijek je taj varljivi i nestvarni san o “Carstvu Dušanovom” (u nekim novim granicama za koje se pouzdano i ne zna do kuda sežu) važniji od sadašnjosti i budućnosti. Srbi još uvijek cijene i trebaju nacionalne fanatike koje im nude kolektivne grobnice i “Carstvo Nebesko”, a sve u ime stvaranja carstva zemaljskog koje će u svoje granice okupiti sve Srbe.

Ne možeš imati mir i stabilnost ako ne znaš što hoćeš i što ti je cilj, ako se smatraš “posebnim” i “izabranim” narodom koji ima ekskluzivna prava kao ni jedan drugi i nisi u stanju odvojiti maštu od stvarnosti, ako si u trajnom i latentnom sukobu sa susjedima i okruženjem, ako si jednom nogom na Istoku drugom na Zapadu i ako poput nedoraslog i nezrelog djeteta stalno upireš pogled u one “velike” očekujući od njih rješenje vlastitih problema.

Srbija u svome okruženju nema prijatelja. Ona sanja o savezu s “velikima” (Rusijom, Kinom, Turskom) i to je opsesija uz pomoć koje se i sama sebi čini mnogo većom i važnijom nego što jest. I nada se kako će uz njih uspjeti ostvariti ono što sama nije u stanju. Jednako kao što se krajem 30-i i početkom 40-ih godina XX. stoljeća nadala da će u okviru Trećeg Reicha i služeći vjerno Hitleru ostvariti san o državi koja će jednom zauvijek u svoje granice okupiti sve Srbe pod kapom nebeskom.

U Srbiji nema ni danas zdravog, realnog i uravnoteženog pogleda ni na jedno važno pitanje. Srbi u većini još uvijek ne znaju gdje su im granice. I pitanje je hoće li i kad prihvatiti realnost.

Uvjereni su da je sasvim normalno učiniti Kosovo dijelom Srbije na temelju nekog fiktivnog “istorijskog prava”, iako Srbi tamo čine ispod 10% stanovništva. Za njih je normalno i vladati Vojvodinom iako nikad u povijesti (sve do 1946. godine) područja Srijema, Banata i Bačke nisu bila dijelom Srbije. Drže posve logičnim da imaju pravo prisvojiti polovicu Bosne i Hercegovine i dvije trećine Hrvatske, a nekad okupirana područja još uvijek nazivaju “SAO Krajinom” i sanjaju o njihovom “oslobađanju”.

U jednakoj mjeri svojataju područja koja su nekad u davnoj prošlosti napustili i ona na koja su doselili. I duboko su uvjereni da to pravo pripada samo njima – i ni jednom drugom narodu.

Nitko se u Srbiji ne pita: Kako to da ono što tražimo za sebe ne priznajemo drugima? Što bi bilo sa Srbijom kad bi se manjine u njoj (počevši od Mađara, Hrvata, Bugara, Rumunja, Albanaca i drugih) ponašale jednako tako? Što bi tada ostalo od Srbije i kakve bi joj bile granice?

“Nema naroda koji je tako duboko uronjen u prošlost kao srpski narod” – kaže najveća živuća srbijanska povjesničarka, stručnjakinja za povijest XIX. i XX. stoljeća, dr. Latinka Perović i dodaje: “Možda negde ima, ali ja ne znam za takav slučaj”.

Mit o “naciji – žrtvi” koja je u isto vrijeme i nacija “junaka”, o Srbima kao “bezgrešnom” narodu koji ima naročitu “misiju”, o “Carstvu Nebeskom” u kojem čekaju “besmrtni kosovski junaci” vođeni Lazarem i Milošem, opijenost svetosavskim duhom čije je središte univerzuma srpski bog oličen u Rastku Nemanjiću…sve su to sastavnice onoga što je već poodavno postalo dijelom ne samo tradicije nego i mentaliteta, duhovne i emocionalne matrice srpskog naroda.

I sve je to uklopljeno u jedan autistični, autarkični svijet u kojem prevladava ono plemensko, malograđansko, čaršijsko i ne dopušta nikakav širi pogled na okruženje. Ta skučenost duha, samodostatnost i uvjerenje da se uklapanjem u civilizacijske tokove i integracije “razara srpsko biće i nepovratno gubi srpski duh” (kako je govorio Dobrica Ćosić) uz sve već spomenute odlike što ih u svojoj suštini objedinjuje “patriotska svijest” svakog prosječnog i poštenog Srbina, ono je što sputava Srbiju i pretvara ju u “trkača olovnih nogu”.

Prošlost je sidro koje naraštaje Srba drži čvrsto prikovanim za “guslarsku epohu” – za mitske bajke i legende bez kojih nema “srpskog duha”, pravoslavlja i “svetosavlja”. I taj arhaični zov predaka još uvijek je jači od glasova koji dopiru iz stvarnog svijeta.

U prošlosti su se Srbi okupljali iz raznih razloga i različitim povodima: na zov ratnih truba, zbog unutarnjih trvenja vladajućih krugova i nasilne promjene vlasti ili jednostavno nošeni nacionalnom euforijom ili potaknuti “ugroženošću”. Ne tako davno, Sloba Milošević ih je u dva navrata skupio preko milijun (19. studenoga 1988. godine u Beogradu na Ušću i 28. lipnja 1989. godine na Gazimestanu – kad je najavio ratove na području tadašnje SFRJ), no tada su bili ujedinjeni i složni oko koncepta “Velike Srbije” i nacionalni interes je bio iznad svega.

Kako je sve završilo, dobro znamo. Kao što znamo i to da Srbija ne priznaje svoje grijehe iz prošlosti niti prihvaća krivnju za masovne zločine što ih je vođena svojim bolesnim opsesijama uzrokovala. I upravo taj izostanak katarze doveo je do rasapa društva u kojemu ne postoje temeljne društvene norme i kriteriji čak ni kad su u pitanju tako važne stvari poput masovnih zločina genocida i etničkog čišćenja.

Analizirajući prije nekoliko dana u izravnom TV prijenosu prosvjede pred Narodnom Skupštinom u Beogradu, tamošnji  sociolog Ratko Božović kaže kako je srbijansko društvo “bolesno” i da je ono društvo “anomije” (bezakonja), te zaključuje: “Zato je haos, nasilje i bezakonje ovde prisutno u svakom činu koji nije adekvatno i na adekvatnom mestu organizovan i osmišljen”.

(Vidi: http://rs.n1info.com/Vesti/a617746/Bozovic-o-jucerasnjim-protestima-Dugo-putovanje-u-noc-mi-smo-bolesno-drustvo.html; stranica posjećena 12. 7. 2020.)

Zato se ne treba čuditi što se ne zna cilj sadašnjih prosvjeda i što oni nisu osmišljeni. U kaotičnom društvu bez moralnih normi i kriterija lutanja su neizbježna.

Prije osam godina, Srbi su izabrali aktere ratova i na vlast su zasjeli puleni Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja i Mirjane Marković: Tomislav Nikolić, Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, Aleksandar Vulin i ostali. Dočekali su ih raširenih ruku. I tada se nitko nije bunio zbog njihove bahatosti i arogancije – jer oni su obećavali kontinuitet “Slobine” politike. Nisu valjali Boris Tadić, Zoran Đinđić, niti bilo tko od onih “mekanih” Srba koji se ne znaju postaviti “ratnički” i nisu u stanju obećavati kule u oblacima. To su “izdajice”, “strani plaćenici”, “špijuni”, “brankovići”, “janjičari”. Punih 8 godina im je trebalo da shvate kako je to bio pogrešan izbor. I to im se događa kontinuirano kroz cijelu noviju povijest.

A što je danas alternativa Vučiću i njegovoj vlasti?

Na jednoj strani imamo ekstremne stranke i skupine profašističke i pronacističke provenijencije, na drugoj nešto mekše nacionaliste monarhističkog opredjeljenja, na trećoj konglomerat stranaka i skupina okupljenih oko novopečenih tajkuna i kriminalaca – a ni jedna od tih struja nema odmaka od velikosrpske matrice niti zdravog pogleda na stvarnost.

Demokratske opcije u Srbiji nema, niti se ona tamo može ukorijeniti i to je ono što je porazno i ne obećava u dogledno vrijeme nikakav suštinski pomak. Takve snage su kod njih na margini ne od jučer, nego oduvijek. Istinski demokrati poput Svetozara Markovića, Dimitrija Tucovića, Koste Novakovića, Ivana Đurića, Bogdana Bogdanovića, Dragiše Pavlovića, Radomira Konstantinovića, Latinke Perović bili su i ostali nepoželjni i neprihvatljivi, za razliku od ratnih zločinaca, kriminalaca i nacionalnih fanatika koji su se nametnuli kao nacionalni uzori.

Srbi se u većini nisu u stanju mentalno odvojiti od svoje mitske, mitološke i mitomanske matrice i shvatiti kako put ka budućnosti i boljitku ne vodi preko osvajanja tuđih zemalja i širenja granica, nego je nužno posvetiti se unutarnjem razvoju, brinuti svoju brigu i razvijati normalne odnose sa susjedima, Europom i svijetom.

Ne može se ići u XXI. stoljeće s mentalitetom srednjeg vijeka. Na prošlosti se ne gradi budućnost, niti legende i mitovi mogu biti smjerokazi na tom putu.

Onog trenutka kad to shvate, naši će susjedi pronaći sebe. Do tada će nastavljati svoju utrku bez cilja i smisla – poput trkača olovnih nogu, kojima je svaki sljedeći korak sve teži i teži…

 

Zlatko Pinter