SDP u raspadu, HDZ postala „stranka opasnih namjera“….

Posljednja zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni ukazuju da se suočavamo s trendom pucanja političkog sustava po šavovima, jer su društvene suprotnosti uz postojeći Ustav koji više ne odgovara zahtjevima političkog vremena eskalirale na relaciji između vlasti i naroda. To se simbolički najbolje manifestiralo u veličanstvenom dočeku hrvatske nogomentne reprezentacije nakon osvajanja srebrene medalje na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Zagrebački doček nogometaša s više od pola milijuna oduševljenih Hrvata i Hrvatica, pretežito mlađe generacije, plus slični dočeci pojedinih slavljenika u njihovim rodnim ili domicilnim mjestima pokazali su da narod ide jednim smjerom, a politika drugim.
Bizarno je u ovom slučaju da je povod takvom rascjepu jedan pjevač kojemu su kao osvjedočenom branitelju lažnim i isforsiranim političkim konstrukcijama nametnuli etiketu ustašluka pa time nepoželjne osobe. U suštini tog spora, kad je u pitanju Marko Perković Thompson, je osporavanje ustavnog prava na slobodu govora i izražavanja, budući da se na razne načine u demokratskoj Hrvatskoj želi uvesti zločin tzv. verbalnog delikta iz komunističkih vremena. Krajnji je pak cilj tih nastojanja koja imaju ishodište u srbijanskom Memorandumu 2 Srpske akademije nauka i umetnosti, uz svesrdnu potporu Pupovčeve pete kolona u Hrvatskoj s kojom koketiraju vlasti da se Republika Hrvatska izjednači s Nezavisnom Državom Hrvatskom, a Domovinski obrambeni rat proglasi građanskim ratom kako bi se Srbija ali i hrvatski velikosrbi amnestirali od velikosrpske agresije na Hrvatsku.
Sve se to događa u novim političkim uvjetima i okolnostima, pa postaje sve očevidnije i jasnije da postojeći politički okvir države više ne može funkcionirati kao što je funckionirao ovih četvrt stoljeća. Dvije vodeće političke stranke iscrpile su svoje mogućnosti da se ozbiljnije uhvate u koštac s nagomilanim društvenim problemima, počevši od demografije preko korupcije s korumpiranim pravosuđem do prekomjerno nabujale birokracije, kako bi djelovale na biračko tijelo. Nije slučajno da su se pojavile alternative, poput Živog zida i Mosta, ali isto tako i druge inicijative u narodu, kao što su dvije referendumske inicijative, jedna za izmjenu izbornog zakona, a druga protiv Istambulske konvencije.
Stožerna hrvatska politička stranka Hrvatska demokratska zajednica suočena je s unutarnjim raskolom, a vodeća oporbena stranka Socijaldemokratska partija je faktički u raspadu. Prije svega treba podsjetiti da je u ovih 27 godina hrvatske državnosti cijelo to razdoblje, osim dva mandata (Račan i Milanović) HDZ bio na vlasti. Ustavnopravna prijevara leži u činjenici da je nakon Tuđmanovog polupredsjedničkog sustava Ivica Račan promjenom Ustava praktički uveo kancelarski sustav u kojemu je vlast koncentrirana u rukama premijera, jer Hrvatski sabor služi samo kao dimna zavjesa. Treba se samo sjetiti kako je Andrej Plenković definiravši samog sebe kroz „mogu što hoću“ protuustavno smijenio tri Mostova ministra. Jedan od njih, ministar pravosuđa, je čak ustvrdio da cijeli Ustavni sud mora dati ostavku jer predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost. Takav kakav je sa sastavom pretežito od starih komunističkih dužnosnika Ustavni sud i dalje predstavlja tu opasnost, ali značajno je ukazati da su njegovu popunu sa 10 sudaca zajednički potvrdili HDZ i SDP. Drugim riječima koalicija dvije vodeće stranke je već na djelu, a s takvom političkom koalicijom ne mogu se riješavati gorući problemi društva.
Zbog izostanka unutarnje stranačke demokracije HDZ je izgubio autoritet koji je imao za vrijeme Tuđmana i ratnog razdoblja, pa je sa Sanaderom, Kosoricom i sada s Plenkovićem došao u ozbiljnu krizu identiteta. Davor Ivo Stier je to pokazao svojim istupom na Izvještajnoj konvenciji stranke, ali to nije pokrenulo članstvo na odlučnu akciju. Može se slobodno ustvrditi da HDZ nije više ni pučka ni demokršćanska stranka, pa može opstati u Saboru jedino s upitnom tankom većinom a saveznike tražiti u Pupovčevom protuhrvatskom SDSS-u i liberalnom Štromarovom HNS-u. U tom pogledu HDZ se stvarno pretvorio u „stranku opasnih namjera“, kako ju je u drukčijim okolnostima na početku stvaranja demokratske Hrvatske okarakterizirao Ivica Račan zbog toga što je zagovarala osamostaljenje od Jugoslavije. Ona je danas „stranka opasnih namjera“, jer se udružujući se sa SDP-om s glavnim motivom očuvanja vlasti, pa ulazi u nemoguće koalicije koje poništavaju njezin nacionalni identitet. HDZ je danas došao u situaciju da samo koalicijom sa SDP-om, kakav je da je, može očuvati vlast.
Kad je u pitanju Socijaldemokratska partija (SDP) situacija je još jasnija. Temeljni problem SDP-a je u činjenici da se stranka još uvijek ni nakon 27 godina hrvatske državnosti nije oslobodila jugohrvatskog sindroma. Mentalno ona još uvijek preživljava na jugokomunističkom modelu pri čemu ne treba nikad smetnuti s uma da su zastupnici SDP-a izašli iz sabornice kad se odlučivalo o osamostaljenju Hrvatske. SDP je jednostavno otpisao jednu trećinu hrvatskog nacionalnog korpuisa, jer za tu stranku ne postoji brojno hrvatsko iseljeništvo u svijetu koje diše hrvatski a ne jugohrvatski. Toliko samohvaljeni Ivica Račan nije bio poput pravih hrvatskih ljevičara nastradalih u Kerestincu hrvatski socijaldemokrat nego jugohrvatski komunistički političar, a njegov mlađi nasljednik Zoran Milanović političar koji je negirao velikosrpsku agresiju, tvrdeći da je Hrvatska prošla kroz građanski rat, a samu državu nazvao slučajnom. SDP jednostavno nema što ponuditi ne samo širem biračkom tijelu, nego i vlastitim članovima jer s takvom politikom gubi bazu, što se na primjer vidjelo na nedavnim unutarstranačkim izborima u Zagrebu na kojima je od oko 5.000 članova glasovalo samo 1.600. Hrvatskoj je naravno potrebna istinska socijaldemokratska stranka, ali ne takva kao što je bila u slučaju Račana koja za sitni novac prodaje kontrolni paket dionica nacionalne naftne kompanije i odbija ponudu da se veći dio za vrijeme rata opljačkanog novca vrati u Hrvatsku, ili u slučaju Milanovića i Josipovića da se zakonski zaštite agenti jugoslavenskih tajnih službi protiv europskog uhidbenog naloga.
U ovakvim političkim okolnostima s pojavom novih inicijativa ne može se u kratkom razdoblju očekivati promjena vladajuće strukture koja kroz HDZ i SDP ima sve poluge moći da se održi na vlasti. Vlast se plaši naroda pa zato odugovlači s provedbom njegove volje izražene kroz dva zahtjeva za referendum, a suočena s milijunskom potporom Vatrenima i u krajnjoj liniji Marku Perkoviću Thompsonu poseže za cenzurom, zabranjenu Ustavom. U iduće dvije godine održavaju se četiri izborna turnusa počevši u svibnju 2019. godine s izborima za Europski parlament. Već bi oni ako bude političke volje i ozbiljnih inicijativa mogli pokazati stvarno raspoloženje biračkog tijela prema Europskoj uniji koja se nakon Brexita, Katalonije, Italije, Mađarske i Višegradske skupine nalazi u ozbiljnoj krizi. Treba podsjetiti da je na referendumu za ulazak u Europsku uniju glasovalo samo 29 posto od ukupnog broja upisanih birača. Je li hrvatsko biračko tijelo zadovoljno ulaskom u EU ili je skeptično trebali bi pokazati ti izbori, naravno ako bude, pored HDZ-a i SDP-a kao zagovornika Bruxellesa, ponuđena euroskeptična opcija kakva postoji u svim članicama Unije. Poslije njih dolaze predsjednički izbori na kojima će sadašnja predsjednica tražiti drugi mandat za koji već na populistički način vodi kampanju. Ključni su međutim saborski izbori koji, ako se ne usvoje referendumski zahtjevi za promjenu izbornog sustava, mogu samo produžiti političku agoniju Hrvatske s dvije vodeće stranke, odgovorne za sveobuhvatnu društvenu krizu na temelju koje je Hrvatska po svim pokazateljima stabilno pozicioniranom na dnu ljestvice Europske unije.

Vjekoslav  Krsnik