Sad sam već dosadna. Neću više, obećajem !

Mrak je, tišina, miris kave i dim cigarete. Volim ovo vrijeme.
Posljednjih dana, na ovoj stranici traju rasprave o tome kako je izvjesni Boško Obradović inače lider oporbene naci stranke “Dveri”u Republici Srbiji predložio Titovu deložaciju. Piše se i o interesu talijanskih magnata za kupnjom cijelog kompleksa u čijem je sastavu i Kuća cvijeća gdje bi se izgradile vile, bazeni i ostalo za uživanje bogate elite. Praunuk ranijeg vlasnika traži povratak tih objekata koji mu pripadaju po nasljednom pravu. Krucijalno pitanje: što sa Titom? Kamo ako se jedan od nabrojenih interesa ostvari što učiniti s posmrtnim ostacima čovjeka koji nam je pokazao i dokazao da se i na Balkanu može živjeti ljudski i mirno?
Nikada nisam otišla u Kuću cvijeća. A mogla sam…sindikati su organizirali posjećivanje svakih petnaest dana i poznajem priličan broj sada ekstremnih Hrvata koji su odlazili više puta kako bi olakšali svoju tugu i iskazali poštovanje. To što su se kasnije okrenuli druga stvar. Promjena stava je sasvim ljudska osobito kada si naviknut da ideš za većinom. Što opet ne znači da ako sam sama ili u manjini nemam pravo. Nisam otišla, ne zato što ne poštujem veličinu Tita nego stoga što oduvijek mislim da je mrtvima mjesto na groblju ili ako se radi o izuzetnim ličnostima kao što je bio Maršal na drugom, simboličkom mjestu. Ne volim groblja, tako su sumorna i hladna..uvijek odlazim tamo s grčem u želucu, istim kao kad sam svaki dan odlazila u bolnicu onome za kojeg više nije bilo nade i kad me na ulazu u bolnički kompleks spopadala luda misao da produžim do autobusne stanice, sjednem u autobus i otputujem negdje, bilo kamo..kao da će bol time iščiliti a predstojeće se neće dogoditi..uvijek se sve dogodi. Predlaže se da ga se pokopa u Kumrovcu. Mislim da je Tito prevelik za Kumrovec a divovski za Hrvatsku. Mislim i o tome kako bi se naši nazovi političari i njihove sljedbe koji su svoje karijere izgradili na antititoizmu ponašali jednako ako ne i gore od Šešelja i Obradovića. Nekako mi se čini da je BiH najtolerantnija prema Titovom vremenu..možda da nađe vječni mir na Tjentištu ili Sutjesci, uz svoje poginule suborce..kako je Krleža rekao: “Ode Tito za svojim divizijama prko Romanije.” To bi bilo primjereno mjesto za velikog vojskovođu ako mu već niječemo da je najveći koji se rodio na Balkanu. Tamo bih otišla, da mu se poklonim, makar na štapu.
U novijoj povijesti dogodila nam se još jedna smrt, jedan bijedni ispraćaj (svakome prema vrijednosti i zaslugama) koji je imao i svog državnog režisera i snimatelje i ožalošćenu rodbinu i nemalo stoke sitnog zuba i svu silu kardinala, biskupa i svećenika ali koji nije bio značajan za svijet pa je zabilježen noticama na dnu novinskih stranica. Kako bi i u smrti bio viši, bolji i značajniji od ostalih naružena je vizura Mirogoja gradnjom grobnice na koju se svako malo polaže cvijeće na teret državnog proračuna, klanjaju se i pale svijeće državni dužnosnici i sve to izgleda pomalo usiljeno i tragikomično kao da nas prisiljavaju da ne zaboravimo kreatora naše nesreće. Posmrtne ostatke tog najprije druga pa onda gospodina ja bih, da mi je vlasti premjestila. Ne bih mu razbucala kosti, bože sačuvaj. Premjestila bih ga na neko drugo mjesto, skrovito od pogleda da ožalošćena udovica i nasljednici svega što im je nedjelima priskrbio mogu u tišini polagati cvijeće i družiti se svojim pokojnikom. Strašno me iritira kad se svako malo naglasi “naš”. Moj nije i ništa me ne može prisiliti da ga osjećam svojim. Doduše ja nisam kao Vrdoljak da bih na vijest o smrti otvarala šampanjac…to ne zaslužuje nitko tko je napustio ovaj svijet.Ali da sam osjetila olakšanje kad je duša našeg milog pokojnika otprhnula u vječnost..jesam..skoro da bih poželjela da postoji pakao i da se on tamo peče na laganoj vatri. Ali ne, nema pakla…naš neprežaljeni za čije cvijeće i mi dajemo novac iz poreza koje plaćamo priredio nam je pakao u ovozemaljskom životu. Njegovi nasljednici na političkoj sceni marljivo rade da iz pakla ne izađemo, stalno potiču vatre: netrpeljivosti, siromaštva i netolerancije prema drugima i drugačijima. Skoro pa da se zapjeva ona partizanska “to je nama naša borba dala.”
Anna Kowalska