Nas je sve manje, a njih je sve više ili dokle ćemo pričati sami sebi?

Nakon što smo se vratili iz rata, ostarjeli smo, sredina nas često ne može prepoznati, pa čak ni naši najbliži. Što smo sve prošli, to uistinu više nikoga ne zanima. Pričamo ponekad sami sebi kako je bilo, sjećamo se još onih koji su ostali negdje i koje su dovezli u sanducima ili vrećama, pa ih sahranili. Međutim, one koji su imali sreće i ostali živi, a sa kojima smo bili rame uz rame, više jedva i prepoznajemo. Izmijenili su se. Nisu to više idealisti, puni poleta, koji su u svakom trenutku kad je trebalo bili spremni i poginuti. Za što? Pa, za Hrvatsku! Eto, danas su mnogi od njih bez posla, sjede na trgovima, poput klošara, a neki nemaju ni za pivo. Oni koji su se snašli, u debelim su mirovinama. Nemaju što raditi, a mogli bi. Krate dane sjedenjem u kavani, ili pak u ribolovu. Uspjeli su kupiti i neki bolji automobil, a ljudi kažu-gle ga, bio je u ratu pa se obogatio! Na one koji su ostali u kolicima, ili bez jedne ruke ili noge, na njih se malo tko i osvrće. Karakteristika je sviju koji su bili prvi kad je trebalo da su neprestano nezadovoljni, da im ne odgovaraju ni jedni koji su na vlasti. Često tako rastrgani, ljuti i bijesni znaju doći kući, ženi i djeci, pa “iz čistog mira” naprave dar – mar, tako da nije rijetkost da i policija s nekima od njih relativno često ima posla. Svi im uglavnom govore da prestanu pričati o ratu, poglavito od kad smo ušli u Europsku uniju. A oni kao da provociraju, kao da ne mogu bez te teme. Grizu se i nemirni su, naročito kad vide bivše sekretare partija, doušnike, udbaše, komunističke i ine kriminalce, koji su i rat iskoristili da se još više obogate. Ti im često poručuju – pa, tko vas je tjerao u rat! A oni su išli srcem, daleko od svoga grada ili mjesta, u krajeve gdje nikad i nisu bili, obraniti hrvatsku državu. Od koga? E, o tome se danas gotovo i ne govori. Ako spomeneš Srbe, četnike, Crnogorce odmah si “nacionalista”, “šovinista”, odmah si netko tko nije dobro došao u državu koju su upravo ti, a ne trenutačni i ini političari, stvorili. Sjetimo se nevolja koje smo imali kad smo godinama otvoreno branili generale Gotovinu i Markača, a koje su proganjali, i ne samo njih, već i šire članove njihovih obitelji, baš ti koji im danas ljube ruke, koji im ljigavo plješću i koji ih sada uzdižu do nebesa. Koliko je samo hrvatskih branitelja izvršilo suicid. Pa, što – nikome ništa. Tko pita žene, djecu i starce kako su oni proživjeli ratne godine? Tko pita i tko radi analize koliko je sudionika rata, ali i ne samo njih oboljelo, poglavito  nakon što su ostavili puške i “živi i zdravi” vratili  se svojim kućama? Samo je na Vukovar tijekom 1991. u tri mjeseca palo na stotine tisuća granata Je li se netko zapitao- imaju li one i danas negativne učinke, poglavito na zdravlje tamošnjih stanovnika? Najteže nam je gledati tajkune. (Svaka čast iznimkama). One koji su se obogatili na krvi sirotinje. Da, sirotinje, jer je ona u daleko najvećem postotku išla u rat. Gospoda su ostajala kod kuće, morala su studirati, ili pak otići u inozemstvo dok prođe ovaj “metež”. A, gle ih danas: vozikaju se u najnovijim mercedesima i audijima, odmaraju se na jahtama, kupuju vile, šeću  po Europi, imaju tvrtke, imaju sve, ali nemaju – ni dana u „propalom “Registru hrvatskih branitelja“. Mislite da ih je sram? Ti nemaju srama, to je većinom “rulja” kojoj bi trebalo oduzeti sve što su nepošteno stekli. Kad ste vidjeli nekog tajkuna da polaže vijenac i pali svijeće za  poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje? Jeza nas hvata kad svake godine u Kumrovcu uzdižu Broza, crvenu zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i srpski četnici  (Šljivančanin u Vukovaru) u vrijeme Domovinskoga rata, a oni, jadni, opet ne smiju ni spomenuti slovo U, a kamoli da ga nose na majici. Međutim, kako su nas četnici zvali u ratu? Da, dobro se sjećate, zvali su nas “ustaše”! Za njih smo to i danas. Hrvatska država je počela plaćati čak i odštete Srbima koji su stradali u ratu, a povrat tih sredstava potražuje od pojedinih hrvatskih branitelja (slučaj Norac, Lora, itd.). Majka Kata Šoljić je umrla, a da još do danas nitko ne zna gdje su krvnici koji su ubili njezina četiri sina u Domovinskome ratu? Svi znaju za tragediju obitelji Zec, a nitko ne zna za tragediju obitelji Aleksander iz Vukovara: Emil, hrvatski branitelj (r.1959.) te njegova supruga Vlasta (r. 1966.) i sin Matej (r. 1989.) ubijeni su u tom gradu u jednome danu- 15. studenoga 1991.! U Slavonskom Brodu također je u vrijeme rata ubijeno čak 28 dječaka i djevojčica. Pala je srpska granata dok su se djeca igrala. Pa, što? Nikome ništa. Na sličan način još je ubijeno ili zaklano oko 400 njihovih vršnjaka, od kojih su mnogi tek  krenuli u školu. Gdje su ubojice tih mališana koji su krivi samo za to što su bili Hrvati? Kad na malim ekranima svakodnevno gledamo ogorčene  radnike, jer im se “ugasila” tvrtka, jer nisu mjesecima dobili plaće, kad smo svojedobno gledali kako pirotehničari danima spavaju u šatorima i protestiraju jer “nema novaca za čišćenje Hrvatske od mina”, a poglavito kad vidimo pojedine loptogurače koji navodno vrijede desetine milijuna eura, a na terenu se ponašaju kao da su se prvi put susreli s loptom, ne možemo a da se ne pitamo: jesmo li se za to borili? Gdje su nam zapovjednici ratnih brigada? Neki su u bolnicama, drugi u psihijatrijskim klinikama, treći su se ubili, četvrti razočarani jer ih ne zovu na nikakve državne i ine svečanosti Hrvatski političari su i dalje(sad ih je doduše malo smela „korona“) redovni gosti  na obilježavanjima svake puške koja je pukla u nekoj šumi 1941., a hrvatski branitelji su sami ili uz svećenike ili biskupe na obilježavanjima obljetnica pokolja (Jazovka, Macelj i sl.) koje su izvršili antifašisti nakon II. svjetskog rata. Znam, mnogi će sada reći – za većinu stvari su krivi i sami branitelji! Ti koji to kažu imaju(donekle) pravo. Krivi smo. Prvo, što smo goloruki krenuli protiv dobro naoružanog agresora, a potom što smo stvorili državu. Zatim smo krivi što smo “bez ispaljenog metka”, kao igračku, predali državu političarima.(Svaka čast iznimkama). Krivi smo jer smo dozvolili da nas danas bacaju u blato, ponižavaju i ne daju nam dostojno živjeti, bez obzira kako se pravdali da to i nije tako.

Sve u svemu,  dani i godine idu,  nas je sve manje, a njih je sve više.

Čini se, da  se malo našalimo, da im ni „korona“ ne može ništa!

Mladen Pavković