Laž je postala istina, a kraljica ne okrunjena…

Mudro zbore oni koji najviše šute  a neki misle da će pokrenuti vulkan samo zato jer su dva puta lupili kamenom u kamen,….

Znam, naravno da znam, da ima lažova u pisanju. Tu ne mislim na one koji pišu romane i poeziju , prozu ili liriku, kod takvih je izmišljanje legitiman stvaralački princip. Koncept Danteova ‘Raja’, na primjer. Mislim na one koji lažu u tzv. nefikcionalnim vrstama. I na one koje je književna nauka nekad nazvala robinsonadima. Takvi po cijeli dan sjedili u kafiću ili u svom uredu, ili u dnevnoj sobi, dvorištu, jedu trešnje, a navečer napišu: ja vidjela otoke, vidjela vulkane. Ili pišu da su bili u Singapuru i sve opišu fino suptilno , baš kao da su osobni svjedoci istine, a nisu se maknuli iz svoga stana, na Kvaternikovom  ili u Sloboštini. Čula sam kako neki takav živi u Zagrebu, a piše putopise i reportaže s mjesta u koje nikad nije kročio, a ni  neće. I za ti je dobro plaćen za uvjerljivost i stilsko majstorstvo. Možda je već dobio i kakvu nagradu za reportažu s mjesta na kojima nije bio. Čitateljima se oduvijek podvaljuje, a sredstva za podvalu se stalno usavršavaju. I imena su im savršena: hibridno pisanje, blurring of genres! Stalno se radi na tome da lažov s prstima na tastaturi bude zaštićen, unaprijeđen i promaknut. A kakav se tek lažov zna naći među kolumnistima, za takvoga je i Boccacciov ser Ciappelletto jurodivo dijete! A lažov Narcis u koži Prometeja, iha!

Glagol lagati obitelj je glagolu lijegati. Za laž je mjerodavna namjera: da se nekoga obilježi! Osoba slušatelj, padne u vlast ‘priče’, pa, magijom, bude obilježen od osobe koja priča. Ima u našem jeziku dobar izraz za to: nekome složiti priču. Slagati, pa onda slàgati. U djetinjstvu sam slušala kako stari ljudi mole nekoga ‘da ih malo laže’. To jest da im malo pripovijeda. Laganje tu nije nikakva negativna oznaka, jeli već empatično obraćanje čovjeku koji zna  pričati, a za to što priča, para ne traži, priča o svom trošku i za svoj gušt. Umijeće pripovijedanja je umijeće igranja dušama drugih. U tom igranju su dopuštena i razna prekoračenja granica.Poigravanja maštom ,npr igranja s bubicama kao da je to naći ono ja sijela i vidjela ali evo , narod je tu da vjeruje u bajke , jer napose tako je lakše. Ali se granice imaju na umu. Est modus in rebus.

I ako trenutak inspiracije pomalo i svega drugog , pouka je da su novinari strojari , političari bravari , doktori Boga pitaj i da više nitko ne radi ono što je .

Strašna je pamet poharala našu naciju , zanemarili smo pravila igre i stvorili Hrvatsku demokraciju , e nazdravlje ……

Ovo je samo mali dio onog što mislim o ustaljenim političarima kojima se stražnjica opako sljepila za saborske stolice. No od njih ne da nema napredka nego ni njih nema , neradnik do neradnika . Ja se nadam da strijemimo nekim drugim vizijama da više nečemo ni desno , ni lijevo nego u pošteno i  domoljubno da će mo napokon dat priliku onim najjačima onima kojima strah nije sudbina , dakle domovinski naprijed.No nema nam druge neki će i dalje ispadati iz konzervi sa svojim likom kao iz konzerve , a neka će se dobra rakija čuvati po zakopanim dvorištima , neka nam Bog pomogne.

Lagati će nas nazovi novinari , političari, i razni nasljednici  Davida Copperfielda.

A mi gladni , zaduženi , bez sređenog zdravstva sa novim nametima i glupim novo pečenim ne okrunjenim kraljicama koje preko noći ostaju bez krune , nadamo se i bez kune ali nema veze,mirimo se sa sudbinom jer to smo mi.

Laž je postala istina , takova nam je sudbina ili to prihvatit ili u promijene krenuti!

 

Bog i Hrvati . !

 

Za portal :Bez cenzure , Književnica i Novinarka,Jadranka Balatinac