Koji je glavni grad Srbima u Hrvatskoj? Zagreb ili Beograd ?

Kada bi danas, nekoliko dana nakon proslave Oluje napravili anketu u korpusu srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj s pitanjem gdje bi bolje voljeli živjeti, u Hrvatskoj ili Srbiji, ili koji im je glavni grad Zagreb ili Beograd, bez ikakve sumnje ogromna većina Srba u Hrvatskoj izabrali bi Zagreb i Hrvatsku kao sigurnu i bolju opciju. Snažan međunarodni položaj Republike Hrvatske, svekolika socijalna, ekonomska i gospodarska sigurnost s jasnim potencijalima i pozitivnim pokazateljima za budućnost, zdravstvena sigurnost u kontekstu COVID-a 19, u usporedbi sa svim sličnim parametrima u Srbiji uključujući demokratske dosege, vladavinu prava, slobodu medija i ljudska prava, pokazuju da je Hrvatska danas bez ikakvog razmišljanja daleko privlačnija zemlja za život svakog njenog stanovnika od onoga što nam nudi recentna Srbija. Hrvatska je duboko usidrena u  euroatlantskim asocijacijama sa značajnim ugledom i bitnom geostrateškom pozicijom, dok Srbija o takvom ugledu još uvijek može samo sanjati i čeka je dugi hod po mukama s opravdanim pitanjem hoće li ikada ili nikada taj put uspjeti savladati?

Što to Srbija nudi „svojim“ Srbima u Hrvatskoj osim teškog tereta prošlosti, manipulacija, mitova i potpirivanja mržnje prema Hrvatskoj što neminovno vodi u nove, trajne i nedovršene sukobe. Srbija vodi trajan rat protiv Hrvatske nakon izgubljenog rata što je definitivno potvrđeno Olujom! Srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj je službenom Beogradu i nadalje „moneta za potkusurivanje“ i vječna transmisija za stvaranje staro-novih animoziteta, a podgrijavanje tih sirovih strasti s jedne strane služi režimu u Beogradu za ostanak na vlasti ubiranjem populističkih bodova, a s druge strane se na tihoj vatri održava modus operandi na tragu kojega bi Srbi u Hrvatskoj trebali vječno raditi na dekonsolidaciji bilo kakve države Hrvatske. Kako se čini, započelo je presijecanje tog gordijskog čvora znakovitim imenovanjem Borisa Miloševića na funkciju potpredsjednika Hrvatske vlade, a osobito nakon što je jedan visokopozicioniran Srbin po prvi puta nazočio obilježavanju najvećeg blagdana u povijesti Hrvatske.

Kada netko u Hrvatskoj pljune na „četnika“ i „veleizdajnika“ Pupovca, a to obično dolazi od pojedinaca s političkog spektra krajnje desnice, Pupovac hladnokrvno otvori novu stranicu svog biltena i upiše još jednu fusnotu kao empirijski dokaz hrvatske mržnje prema svim Srbima u Hrvatskoj. Kada netko obuće crnu odoru ili majicu i kada drekne „Za dom spremni“, evo ti još jedne biltenske fusnote o hrvatskom ustaštvu. Ali kada Beograd optuži Milorada Pupovca i Borisa Miloševića za veleizdaju  srpskih nacionalnih interesa, jer se usudio sa „ustašama“ u koaliciji slaviti Oluju, tada je Pupovac pred zidom i mora početi govoriti istinu da bi obranio svoj srpski obraz i čast. U tom kontekstu, obrane vlastite časti i pravovjernog srpstva Pupovac je govorio gostujući u emisiji  OKO na RTS-u.

„Sada bi neki htjeli da se to sruči na Borisa Miloševića. Ljudi koji su tada bili odgovorni u srpskoj politici mogli su učiniti nešto na vrijeme da se ne dogodi egzodus, da se prihvate dugo pripremani planovi koji bi omogućili autonomiju Srba u Hrvatskoj, za koju nije bilo razumijevanja na hrvatskoj strani, ali ne razumijem zašto je nije bilo na srpskoj”, rekao je Pupovac gostujući u emisiji Oko na RTS, javlja televizija N1

Upitao je zašto se Srbima koji su izbjegli nije pružio izbor i zašto im se otežava povratak.

“Optuživati nas za izdaju, sotonizirati nas po medijima, predstavlja najgoru moguću tradiciju koja postoji među Srbima. Ne mogu razumjeti da mene optužuju da napadam Beograd i Srbiju zato što kritiziram politiku koja nije bila dobra za Srbe ni za Srbiju”, kazao je Pupovac.

 

Dakako, kristalno je jasno, da ovdje Pupovac misli i govori o planu Z4, na kojemu je i sam svesrdno radio, a koji nije bio prihvaćen od Slobodana Miloševića i tadašnjeg vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Milorad Pupovac je svjestan što je Srbima u Hrvatskoj i Srbiji općenito donijelo odbijanje plana Z4 koji je Srbima garantirao državu o državi, a posljedično i mnogo više od toga. Da je sa srpske strane prihvaćen plan Z4 kojega je Tuđman formalno prihvatio, veliko je pitanje kako bi tekla operacija Oluje, bi li je uopće bilo i danas bi vjerojatno imali srpsku državu u državi Hrvatskoj. Ta RSK bi se prirodno naslonila na RS u BiH, ova bi pak bila premosnica prema Republici Srbiji, a posljedično tome Republika Hrvatska bi i dan danas bila presječena napola okružena srpskim para državama.

Danas je za Milorada Pupovca daleko bolnije kada ga Beograd optuži za nacionalnu veleizdaju nego kada neki „ustaša“ u Hrvatskoj pljune na njega. Stvarni veleizdajnici srpskih nacionalnih interesa su bez ikakve sumnje Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj i njihovi sljedbenici u liku i djelu Vučića, Dačića i Vulina, a Pupovac, da bi obranio svoj srpski obraz pred srpskim režimskim nasrtajem bio je prisiljen progovoriti  između redaka upravo o tome nazivajući stvari pravim imenom i na tome sigurno neće stati. Odbijanje plana Z4 tadašnjeg režima Slobodana Miloševića i nepriznavanje današnjeg Vučićevog režima da je to bila strateški katastrofalna grješka službenog Beograda, zapravo govori tko je veleizdajnik srpskih nacionalnih interesa. Realno je očekivati, što ga više budu napadali javno i tajno, da će Pupovac javno prokazati veleizdajnike srpskih nacionalnih interesa, manipulatore i diktatore i da će se javno odreći takvog oblika njihove „dušobrižničke pomoći“ upućene srpskoj nacionalnoj manjini u Republici Hrvatskoj.

Srpska nacionalna manjina sa svojim vodstvom u Republici Hrvatskoj mora se konačno definitivno distancirati od politika Beograda koje ne prestaju baš njih koristiti kao udarni malj u manipulativne svrhe! Takve  manipulacije su već više puta u povijesti dovele do krvoprolića, što je kulminiralo u vrijeme Domovinskog rata. Takve politike rezultirale su egzodusom Srba iz Hrvatske, što je notorna činjenica! Imperijalistička velikosrpska politika i širenje mržnje prema Hrvatskoj  koje se Beograd retorički ne odriče ni dan danas, dovela je do planskog egzodusa Srba iz Hrvatske i samo distanciranjem od takve politike srpska nacionalna manjina u Republici Hrvatskoj može dobiti puninu sigurnosti u svojoj domovini Hrvatskoj s glavnim gradom Zagrebom. Čini se da je Pupovac učinio prvi korak i ako bude još rezolutniji u raskrinkavanju lažnih zaštitnika Srba u Hrvatskoj, imenovanje Borisa Miloševića na mjesto potpredsjednika Hrvatske Vlade i njegova nazočnost na proslavi Oluje mogla bi se pokazati kao istinska prekretnica u bremenitim odnosima Hrvata i Srba u Republici Hrvatskoj, što bi dugoročno moglo pozitivno utjecati  na međudržavne političke odnose dvije susjedne Republike.

Vrlo brzo će se vidjeti koliko su bile mudre odluke Andreja Plenkovića da nakon četiri godine ponovi uspješnu suradnju s manjinama i koliko je mudra bila odluka prihvatiti Borisa Miloševića kao potpredsjednika Hrvatske vlade. Usudio bih se kazati, da će Boris Milošević biti daleko lojalniji partner Andreju Plenkoviću nego što je to bio MOST koji je jednom srušio HDZ-ovu Vladu, a drugi puta to isto bezuspješno pokušao učiniti, da bi danas svojom retorikom jasno upućivali i na trći pokušaj po istom modelu. Miloševićeva odgovornost je s tim veće, jer su već danas vidljivi pritisci Beograda koji upućuju na destabilizaciju Hrvatske upravo s Miloševićeve adrese u Vladi RH. Manjinci općenito, čini mi se, bit će daleko pouzdaniji koalicijski partner Andreju Plenkoviću od „velikih Hrvata“ iz DPMŠ koji i danas svoje hrvatstvo dokazuju količinom pljuvačke izbačene na Plenkovića i Miloševića, a svoj politički rast isključivo vide u padu Andreja Plenkovića i HDZ-a. Umjesto rasta, čini mi se,  takva retorika i odbijanje zajedništva u proslavi Oluje će ih dovesti do katastrofalnog pada već na sljedećim lokalnim izborima!

Oni pravovjerni „domoljubi“ koji Plenkovića uspoređuju s Bakarićem, a sve one koji ne misle kao oni etiketiraju udbaškim etiketama i  plaše nas nekom novom Jugoslavijom, zaboravljaju jednu sitnicu. Bakarićevu SRH, koja kao nacionalna država u okviru Jugoslavije nije postojala, na granicama su „čuvali“ „Beli orlovi“ i JNA, a današnju Plenkovićevu Hrvatsku koja je povijesna činjenica već 30 godina, na granicama čuvaju Hrvatska vojska i snage NATO saveza.

 

Kazimir Mikašek-Kazo