Josip Pečarić, “Revizionisti u HAZU”, Vlastita naklada, Zagreb, 2020. Predstavljanje knjige 13. listopada u crkvi Sveta Mati Slobode…

U Hrvatskoj se mnogi još i danas boje optužbe za revizionizam. Ne samo ponekad, taj strah vrlo često nije nerazložan, jer tako plasirana optužnica nekad je značila ne samo javnu osudu, nego redovito i progone, što je, osim višegodišnjega robijanja, često svršavalo i tragičnom smrću progonjenika.

Zabog poluga moći što ih sljedbenici bivše jugokomunističke ideologijeu i dalje drže u suvremenom hrvatskom društvu optužnica za revizionizam nije nimali bezopsana jer tužitelji raspolaže realnom institucionalnom i političkom moći.

Upravo takvo etiketiranje tužitelji i podgrijavaju, jer im u stanovitu demokratskom ruhu omogućuje diktaturu upravljanja javnim znanjem, dok istodobno u mentalnim kavezima drže zatočenom najveći dio javnosti pa i gotovo cjelokupan hrvatski narod.

Optužnica za revizionizam inače je oružje iz staroga boljševičkog arsenala, kojim se prvotno označavalo struju unutar radničkoga pokreta koja je napuštala program marksističke revolucionarne borbe i nasilja te prihvaćala legalno nadmetanje s građanskim strankama za promjenu nepravednih društvenih odnošaja.

Tako se revizionizam izravno suprotstavio nasilničkoj revolucionarnoj marksističkoj nauci dovodeći u pitanje njegova filozofska, gospodarska i politička načela pa su ortodoksi Lenjin, Kautsky i Rosa Luxenburg žestoko napadali i zabranjivali revizionističke teze.

Zato je optužba za “revizionistička gledišta” vodila isključivanju iz javnog života, a poslije i političkome progonu jer se u boljševizmu i komunističkim poredcima svako odstupanje od opće linije smatralo protumarksističkim.
Premda je sve manje onih koji se sjećaju nekadašnjih Staljinovih optužaba jugoslavenskih komunista za revizionizam, jamačno je još uvijek dovoljno onih koji se mogu sjetiti međusobnih prijepora između Kine i SSSR-a te Albanije i SSSR-a u kojima su protivnici također optuživani za revizionizam.

Dakle, klevetnici koji raspolažu optužnicama za revizionizam uglavnom su boljševičkoga mentaliteta pa oni svijet, unatoč svim promjenama zadnjih tridesetak godina, ne mogu sagledati u njegovoj višestranosti, nego ga i dalje motre svojim ortodoksnim očima, što ih više svrstava među isključive religijske sekte nego u političke organizacije.
Latinska pak riječ revizija u hrvatskom jeziku znači ponovni pregled ili provjeru. Ona u pravu ima više značenja, a, uz ino, znači i ponovno razmatranje spora zbog činjeničnih ili pravnih razloga dok je revizija u postupovnom pravu pravni lijek protiv drugostupanjske presude.
Revizionizam pak prema hrvatskim izvorima je pokušaj promjene postojećega stanja – odnosa, zakona, ustava, granica i sl.

Dakle, ako se izuzme boljševičko značenje, revizionizam na ostalim područjima ljudskoga djelovanja primarno ima pozitivno značenje, jer otvara putove u traženju cjelovitije istine, uklanja nepravedne, montirane ili na, krivokletstvu i krivotvorinama zasnovane presude, a u znanstvenom smislu svakom naraštaju otvara u spoznaji nove vidike.
Onoj preživjeloj, jugokomunističkoj, dogmatskoj i boljševičkoj struji hrvatske politike, osim njegove negativne boljševičke konotacije, zato ne odgovora bilo kakav revizionizam. Naime, status quo omogućuje im nesmetano upravljanje ne samo državom i njezinim pučanstvom nego i njihovim mislima.

Premda se ni u najskrovitijem dijelu svoga bića nisu mogli nadati sadašnjem vitalizmu, upravo su te konzervirane okamine postale zaprjekom svakom uspjehu hrvatske države, ali i pojedinačnim uspjesima iznimnih hrvatskih ljudi.

Knjiga akademika Pečarića koju večeras predstavljamo skup je publicističkih radova u kojima na vlastitom primjeru pokazuje sukob s tužiteljima, zapravo s reprezentativnim pojedincima i skupinama, koje kao nevidljivi protivnici vlastitom rukom upravljaju posvemašnjim javnim prostorom – kako posebničkim tako i javnim medijima, a sve više i nacionalnom politikom.

 Možda su tužitelji Haaškoga suda, utjelovljeni posebice u pralik švicarske pravnice Carle del Ponte po svojoj misiji najbliži našim u novo demokratsko ruho odjevenim boljševicima, jer su i njihovo glavno oružje bile moć, a ne činjenice. Zato će, uza svu nanesenu štetu narodima i pojedincima, ti haaški likovi ostati trajno ona ružnija strana međunarodnoga sudovanja, ali i njegove politike.

U proslovu knjige akademik Pečarić nas uvodi u samu srž sukoba s tužiteljima jugoboljševičkoga dogmatizma. Unatoč tomu što se urušila jugoslavenska država, na dijelovima njezina zgarišta uskrsnula hrvatska nezavisnost, a sa svjetske pa i hrvatske pozornice nestao komunizam, oni i dalje nastavljaju suvereno klevetati i lagati, kako bi lažima paralizirali svaki razvoj hrvatske državnosti.

Onako kako je Žarko Puhovski lažnim svjedočenjem radio na montiranim procesima hrvatskim sveučilištarcima 1972., a dvadesetak godina kasnije u Haagu i hrvatskoj državi te njezinim generalima, isto su tako postupali u publicistici i historiografiji promicatelji bezbrojnih laži o hrvatskom narodu i njegovoj povijesti otac i sin Goldstein, što akademik Pečarić jasno argumentira.

 Drugi tekst o matematičkom povjesničaru iz svoje književne perspektive piše donedavni predsjednik DHK Đuro Vidmarović, u kojem posebno ističe Pečarićevu hrabrost u borbi za slobodno izražavanje riječi.

Slijede dva kratka pisma – ministrice znanosti i obrazovanja te predsjedniku HAZU, koji u knjizi slove kao pokazatelj nedostatka nacionalne svijesti u najvišim institucijama hrvatske države: političkoj – jednom ministarstvu te kulturno znanstvenoj – Akademiji.
Desetljećima je u bivšoj SFRJ optužnica za logor Jasenovac visjela kao omča nad vratom hrvatskoga naroda. Sve dok se jasenovačke problematike historiografski nije dohvati povjesničar Franjo Tuđman i raskrinkao izmišljenu brojku od 17000 000 navodnih jasenovačkih žrtava.
Na tragu beogradskoga militarizma zagrebački “istoričari” otac i sin pokušavali su održavati velikosrpski mit o Jasenovcu, a kako im se brojke nisu podudarale s Tuđmanovim  istraživanjima, jednostavno su ga u maniri klasičnih boljševika proglasili revizionistom.
Kada su se istraživački prihvatili jasenovačkoga pitanja i drugi istraživači, poput dr. Stjepana Razuma ili Igora Vukića,  angažirani su novi ešaloni klevetnika u borbi protiv revizionista.

Kad je pak povjesničar Ante Birin raščlanjujući Goldsteinove historiografske poglede doveo u pitanje njihovu ne samo stručnu vjerodostojnost nego i autorov zdrav razum, “istoričar” mu je zaprijetio, umjesto argumentiranom i znanstveno utemeljenom rasprom, tužbom pred sudom. Zašto drugo, nego li za revizionizam!

One koje temeljitije zanima ova problematika mogu pročitati cjelovit Birinov tekst u Pečarićevoj knjizi.

Pišući pak  o ideološkim egzekutorima koji truju hrvatsku javnost u ozbiljnoga se revizionista pretvorio publicist i višegodišnji autor Glasa Koncila Tomislav Vuković.

U prigodnom tekstu u povodu 16. obljetnice smrti dr. Stjepan Razum precizno crta državnika Tuđmana, koji je izrastao iz svoga naroda, a narodu onda vraća ono što mu je najviše i trebalo – slobodu i nezavisnost!

U knjizi je predstavljen i cijeli niz hrvatskih povjesničara i istraživača, koji se ne zadovoljavaju mrvicama povijesne “istine” što otpada sa stola boljševičkih klevetnika ili okoštalih struktura iz nacionalnih ustanova.
Posebno treba istaknuti niz Pečarićevih tekstova iz doba njegova boravka u Australiji, a u kojima argumentirano i matematički precizno brani istinu o hrvatskom narodu. Upravo iz tih tekstova razvidna je i pozadina stvaranja velikosrpskih mitova o hrvatskom narodu, kao i njihovo podružno širenje po Hrvatskoj, a posebno u Zagrebu.
Nakon što je Stjepan Lozo temeljitije raskrinkao smisao i širenje velikosrpske propagande u ratu protiv hrvatskoga naroda Pečarićeva nam knjiga donosi aktualne i još uvijek agilne njihove protagoniste u Hrvatskoj.
Poruka je Pečarićeve knjige: Ako hrvatski narod želi preživjeti sadašnje vrijeme i biti tvorac vlastite sudbine u vremenu koje je pred nama, treba napokon pohrvatiti svoje nacionalne ustanove. No za to se hoće, i znanja, i vremena i volje, ali i novca!

Ako to uspije, onda će i njegove političke elite samsvojnije razmišljati pa i voditi suvereniju nacionalnu politiku, koja jedino dugoročno može osigurati hrvatskom čovjeku da bude ono što jest – neovisan, slobodan, poduzetan, energičan te ponosan onako kao što je ponosna i njegova zemlja!

Knjigu preporučam, a akademiku Pečariću čestitam!

Mate Kovačević