Dvije izdajničke osovine: Plenković-Pupovac, Čović-Dodik…

Slučaj hrvatskog veleposlanika Ivana Del Vechija koji na protuustavnu obljetnicu osnivanja tzv. Republike Srpske odlazi u Banja Luku pred noge predsjedniku tog entiteta Miloradu Dodiku samo je zaokružio predodžbu o izdajničkoj politici koju kad je u pitanju Bosna i Hercegovina vodi Republika Hrvatska. Time je manje više potvrđena očigledna tendencija da hrvatska službena politika nema ništa protiv postojanja tzv. Republike Srpske kao tvorevine utemeljene na genocidu. Samo teški naivci mogu vjerovati da je Ivan Del Vechio svojevoljno otišao u Banja Luku, bez dogovora sa Zagrebom. Ovim činom je hrvatski konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini, koji je prvi golim tijelima ustao protiv agresije jugočetničkih tenkova, uz blagoslov Zagreba u osovini Dragan Čović – Milorad Dodik dobio repliku protuhrvatske koalicije koja u Hrvatskoj već duže vrijeme funkcionira u tandemu Andrej Plenković – Milorad Pupovac.
Treba podsjetiti da je bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović kao otvoreni zagovaratelj briselske konstrukcije Zapadnog Balkana svojedobno boravio u Banja Luci i čak počastio malog ali vrlo incidentnoog velikosrpskog političara Milorada Dodika seansom na glasoviru. Postavlja se pitanje vjerodostojnosti hrvatske službene politike prema susjednoj državi u kojoj su Hrvati konstitutivni narod. Kad je u pitanju ta tzv. Republika Srpska treba uvijek imati na umu da je iz nje protjerano 200.000 Hrvata koji u sadašnjim političkim uvjetima nemaju šanse da se vrate u tu Dodikovu „Katangu“. Ako dakle Republika Hrvatska koja po Ustavu treba voditi računa o Hrvatima koji žive u susjednoj državi ništa ne čini da se tim Hrvatima omogući povratak na njihova obiteljska ognjišta, kakvu poruku službeni Zagreb šalje tim prognanicima kad osobno predsjednik Republike kao esdepeovac odlazi u posjet Miloradu Dodiku , a sada drugi esdepeovac veleposlanik Ivan Del Vechio uz znanje hadezeovske Vlade u Zagrebu odlazi na proslavu obljetnice tog velikosrpskog entiteta, utemeljenog na genocidu.
Kad je u pitanju Hrvatska premijer Plenković je po naputcima svojih šefova u Europskoj komisiji prema hrvatskim Srbima zauzeo gubitničku poziciju, jer nikad nije izjavio da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije, budući da se to ne uklapa u koncept građanskog rata kao temelja koji se koristi za promoviranje neke nove balkanska asocijacije, bilo to Berlinskom incijativom Angele Merkel, bilo to britanskom Jugosferom, bilo to francuskom inicijativom Brdo-Brijuni. Premijera Plenkovića nikad ne ćete čuti da govori o Hrvatskoj vojsci kao pobjedničkoj kao što uvijek naglašava ministar obrane Damir Krstičević jednostavmno zbog toga što se to ne uklapa u tezu da se radilo o građanskom ratu. Uostalom on je na međunarodnom skupu „Dubrovnik forum“ izjavio da su se na ovim prostorima dogodili u nedavnoj prošlosti neki sukobi. Zato je on sasvim lako prihvatio tri zastupnika Pupovčevog SDSS-a koji s na čelu velikosrpske pete kolone vodi specijalni unutarnji rat protiv Hrvatske. Gledajući s te pozicije premijer Andrej Plenković i predsjednik HDZ-a kao upitno i navodno stožerne hrvatske stranke vodi izdajničku politiku s dalekosežnim posljedicama, ali to, osim slabašne unutarstranačke oporbe na čelu s Ivom Davorom Stierom, nema odgovarajuće reakcije čelništva stranke i šireg članstva.
Slučaj Dragana Čovića predsjednika sestrinske stranke u Bosni i Hercegovini koji je na zadnjim izborima dobio čak 150.000 glasova je mnogo ozbiljniji. S jedne strane Dragan Čović kao bivši zaposlenik jugoslavsnkog vojnog poduzeća „Soko“ u Mostaru s kosovom legitimacijom ne brani vitalne interese hrvatskog naroda, a s druge strane bliskim odnosima ne samo s Miloradom Dodikom nego i sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem kojemu u službenim susretima ponizno tepa „dragi Aco“ praktički podržava velikosrpsku politiku u Bosni i Hercegovini. U povodu sudjelovanja na proslavi u Banja Luci izjavio je da treba zaustaviti „štetnu propagandu, medijska podmetanja i dezinformiranje“. Ako netko radi na tome onda je to prije svih Milorad Dodik s kojim je Dragan Čović uspostavio prisne odnose, jer podržava Čovićeve ambicije o stvaranju posebnog hrvatskog entiteta koji bi bio uvod u praktično spajanje tzv. Republike Srpske s Republikom Srbijom, odnosno razbijanje Bosne i Hercegovine, kakva je da je, kao međunarodno priznate države. Da stvar bude još gora tom prilikom je u Banja Luci posmrtno odlikovan pukovnik JNA Slavko Lisica koji je u Hrvatskoj pravomoćno osuđen zbog ratnih zločina. Dragan Čović je svojedobno kao predsjedavajući Predsjedništva BIH predložio Aleksandru Vučiću održavanje okruglog stola Srbije, Crne Gore i Hrvatske o održivom razvoju do 2030. godine što bi “trеbalo poslužiti dodatnom rеgionalnom približavanju i suradnji”, drugim riječima stvaranja novog jugoslavenskog okvira koji je zabranjen po hrvatskom Ustavu. U tom smislu u pravu je prof. Ivo Banac koji je izjavio da Dragan Čović ima takvu moć da “ne upravlja danas Zagreb Čovićem, već Čović zapravo upravlja Zagrebom, dok s Čovićem upravljaju iz Beograda.“

Vjekoslav  Krsnik