Uputstvo za prepoznavanje signala…

Vraćam se sjećanjima i običnom životu ali opet ne predaleko od javnih ličnosti. Manje više se zna za moju naklonost prema jedinom vitezu u državi, njegova i moja familija su bile punih deset godina ne baš prijatelji ali izvrsni znanci, ono “za po kući”. Kako sam ja, potpuno beznačajno provincijsko čeljade postigla tako prisan odnos s važnim ljudima u metropoli? Stjecajem nesretnih događanja koja su zahvaljujući vitezovoj obitelji ipak završila sretno.
Od mladosti sam počela s užom specijalizacijom prepoznavanja skrivenih signala u riječima ljudi koji su dali Hipokratovu zakletvu. Skoro da sam to devela do savršenstva pa odmah nakon prvog razgovora znam koliko i šta bi trebalo dati. Od toga nije bio imun ni socijalizam, mi smo priprost svijet ali pazimo da se odužimo onome tko nam je učinio uslugu. A moj interes za tu tajnovitu ali važnu granu psihologije poznat je mojoj familiji pa sam redovito bila zadužena da prva razgovaram s liječnikom kad bi mi netko blizak dospio u bolnicu. Moji su znali za moj talent i sposobnost da iz torbe izvadim kovertu i bezobrazno je položim na stol između sugovornika i mene. Raspoloženje se odmah mjenjalo: od mrzovoljnog liječnika koji je odradio noćno dežurstvo i primio me preko volje odmah sam dobila ljubaznog sugovornika koji bi potanko objasnio kako stoje stvari. Onda bih ja gurnula kovertu prema toj osobi, ona ili on bi, se kao neugodno iznenadili “Ma nemojte. Niste trebali. ” a ja bih skromno prozborila: “Ma, ništa. Sitnica. Samo mala pažnja.” Koverta bi završila u džepu bijele kute i lijepo bi se rastali. Iskustvo me naučilo da pažnju iskazujem uvijek unaprijed nikad post festum. U SFRJ se puno pisalo o plavim kovertama koje su navodno išle liječnicima ali rijetko kome je dokazano da je primio te male darove. Imam averziju prema plavim kovertama pa sam za te delikatne stvari uvijek rabila bijelu.
Čemu ovaj uvod?
Davne 1980. moja petogodišnja curica je pohađala vrtić. Čim je granulo proljeće, nakon par kišnih dana teta je izvela djecu na livadu. A djeca ko djeca: bacala se po travi, činila tombule…rezultat “pozdrava proljeću” povišena temperatura i kašalj; Na dječjem dispanzeru liječnik utvrdi da je grlo malo crveno i čuju se sitni hropčići, propiše antibiotik i idemo kući. Antbiotik ne djeluje,antipiretici ne pomažu, temperatura sve više raste dok nakon tri dana dijete ne počinje plaviti. Izbezumljena zovem glavnu sestru dječjeg odjela a ona mi kaže da malenu hitnu dovedem na odjel.Ne sjetim se zvati muža nego uprtim dijete i na rukama ga donesem, predam sestri i sjednem na klupi teško predišući. Nakon dvadesetak minuta iz ambulante izađe postarija liječnica i kaže da se razvila opsežna upala pluća zbog koje dijete treba ostati na odjelu. Dolazimo danima u vrijeme kad se daju obavijesti ali poboljšanja nema.I baš 3.maja izašao je šef odjela, u u gomili ljudi koji su čekali informacije uputio se prema nama: “Fabo jel tvoja Fabiana?” Muž klimne glavom gutajući knedle. “A čuj, moj Fabo ja bog nisam. Vidićemo.Ti, drugarice možeš k maloj, neka ti sestra dade kutu.” Ulazim u sobu a curica leži, ne reagira…daje se transfuzija krvi a na bolesničkoj listi zapet je dodatni papir iz koje je razvidno da je napravljena lumbalna punkcija i da je likvor b.o. Problem je s leukocitima: umjesto da rastu i brane organizam kao kod svake upale oni su pali ispod 2.000, svaki sat vremena se vadi krv. Mladi liječnik koji cijelo vrijeme dežura sa mnom zove zarazni odjel radi konziljarnog pregleda. Dolazi Marcela poznata cijelom gradu po svojim prostotama: okrene, prevrne dijete kao krpu, pregleda kožu, popipa na par mjesta i kaže: “A tu se nema šta izgubiti.. ja bih tu uključila tetracikline”.Kako uključiti kad ih na odjelu nema a bolnička apoteka ne radi? Na sreću moj brat i sestrin muž dolaze svaki sat vremena pod prozor pa uzimlju recept i iz gradske ljekrne donesu lijek. Muž očajan, zove svoje iz Dalmatinske 12. u Zagrebu i ljudi osiguraju krevet u Klaićevoj. Ravnatelj Klaićeve mi savjetuje da ne izvodim dijete iz šibenske bolnice na svoju odgovornost, neka u pratnji ide liječnik a Klaićeva će je primiti. Opet u bolnicu…liječnica koja vodi “slučaj” izlijeće iz vlastite kože, viče na mene da sam bezobrazna, histerična mama koja nema povjerenja i misli kako se u Šibeniku ne može izliječiti banalna upala pluća. Banalna? Ako hoću neka uzmem svoje dijete ali na svoju odgovornot pa nek idem kud znam. Šta ću….malena ostaje u bolnici dva mjeseca, stanje se unekoliko popravilo, više nije vitalno ugrožena..pa se radi sternalna punkcija jer je sumnja na leukemiju..ništa b.o. Radi se abdominalna punkcija..opet ništa. I dođe taj sretni dan kad mi kažu da dijete može van iz bolnice. Napokon! Donosim njezinu odjeću, predam sestri a ona mi kaže da sačekam šefa. Dobro. Hodam po ambulanti od zida do zida dobrih pola sata dok liječnik nije stigao s velikom, debelom kovertom. “Čuj mi smo ovdje napravili šta smo mogli a sada treba u Zagreb. Javit ćeš se doktorici Ž.R. u Vinogradskoj, ja sam s njome dogovorio sve što treba. Uzmi ovo, tu su svi nalazi i popratno pismo. Popodne idi na dječji dispanzer po uputnicu i putni nalog.” Potpuno izgubljena uzmem kovertu, dijete i zatvaram vrata bez “hvala, zbogom, doviđenja”.
Muž popodne obavi sve na dječjem dispanzeru i hvatamo vlak u 22,10. Ujutro u sedam nas prima doktorica i nakon pregleda koji je trajao čitavi vječnost ili se meni tako činilo kaže: ” Dijete ćemo zadržati na odjelu. Njoj su pluća puna eksudata i ako to ne izvadimo prijeti opasnost gušenja”. Očajni, ostavljamo malenu i vraćamo se avionom u Zadar gdje me čekaju tata i brat. Dva puta tjedno u Zagreb, utorkom i četvrtkom. Tražimo sve moguće veze i opet ljudi iz Dalamtinske 12. uskoče i povežu nas s drugom na visokoj funkciji. “Nema problema, raspitat ću se i malu preporučiti Željki, ona sjedi zajedno sa mnom u Komisiji CK SKH.” Kako rekao tako učinio, doktorica nas ljubazno prima i opširno nam izlaže kako su eliminirali eksudat iz pluća, promijenili vrstu antibiotka i stanje ide na bolje ali bi zbog uputne dijagnoze mediastinitis in obs. sada trebalo napraviti bronhoskopiju i bronhografiju. Ako rade s instrumenima koje imaju na odjelu djevojčica to ne može podnijeti jer je preslaba i iscrpljena. Pokušat će se dogovoriti s bolnicom na Srebrnjaku ali to bi moglo potrajati. U meni je odmah proradio moj talent za prepoznavanje signala.Ništa doktorica nije tražila od mene, bože sačuvaj! Ali, predostrožnosti radi molim je za termin kada bi me mogla primiti privatno i tražim adresu. Žena mi sve napiše, uzmem papir i u sebi kontam da sam pola posla učnila.
Te godine je ljeto bilo nepodnošljivo vruće. Vruće kolovoško popodne a nas troje gazimo preko Trga Republike. Brat tegli pršut od 12 kg star tri godine s kojega se cijedi mast, muž se oboružao damižanom vina u jednoj ruci a u drugoj ista samo s maslinovim uljem, ja pak potežem torbetinu s kavom i čokoladama koje sam nabavila iz Švicarske, opet po vezi. U manju torbicu sam spremila simpatičnu bijelu koverticu s DEM, koje sam uspjela promjeniti s jednim gastarbajterom. Kad je čovjek čuo za što mi trebaju marke promijenio mi je po tečaju, taj me barem nije oderao. Buket s kojim sam mislila nastupiti sav se sparušio od vrućine pa sam ga. po putu odložila u koš za smeće. Ono, prava provincijska čeljad u glavnom gradu. Pozvonimo, odmah nam doktorica otvara vrata i primaju nas, ona i muž u sobi odvojenoj od stana. ” Ma joj, koliko ste toga donijeli. Nije trebalo.” Kažem: “Doktorice, zahvalni smo vam.Nemojte ovo shvatiti kao mito nego baš kao znak zahvalnosti.” Ona se osmjehuje dok muž preuzima naše terete i nosi ih negdje u stan, na sigurno. Kovertu predajem njoj, ona je drži pred sobom na stolu i lagano lupka prstima.Na odlasku izlazimo laki kao ptice a ona mi traži broj telefona koji joj,. naravno radosno dajem.
Dalje je sve išlo kao podmazano. Za dva dana od našeg posjeta obavljen je zahvat na Srebrnjaku ali samo na lijevoj strani pluća jer je malena bila preslaba da podnese zahvat na oba plućna krila.Doktorica me zove navečer i kaže kako je zahvat prošao u redu, nikakvog tumora nema, ona ima veliko iskustvo s takvim slučajevima i ne bi dijete maltretirala ponavljajući zahvat na desnoj strani. Dijete je sada dobro i u idući utorak možemo doći po nju. Što se tiče nekakvih preporuka u vezi ishrane ona zna da se mi u Dalmaciji zdravo hranimo ali neka mala pliva što više radi razvoja pluća. Ne očekuje daljnje probleme, samo ćemo dolaziti na kotrolu za sada, svaka tri mjeseca.
Tako je počela moja povezanost s vitezovom familijom.Zbog delikatnosti situacije i da se ne ponavljam ižinjavala sam svašta i pratila novotarije. Ako nemaš ručni hladnjak kako ćeš do Zagreba donijeti oboritu ribu? Ne možeš stalno nosati vino, ulje, kavu, bombonjere, čokolade…ima ona toga kao vode..ali dobri friški brancini će je obradovati. Već sam navikla da prije odlaska na kontrolu idem na koču u vrijeme kad pristaje s ribanja i nabavljam svježe ulovljenu ribu.Samo valutu u koverti ne trebaš mijenjati, ona uvijek igra. Financijski nas je bolest potpuno iscrpila ali ja sam u iznalazila sve moguće načine osiguranja novaca..ako nemam dignem bolesnički kredit. Znala sam ih imati po tri, četiri u isto vrijeme kad se sve radilo ručno i nitko nije gledao u HROK. Nakon dvije godine kontrole su bile svakih šest mjeseci. I tako do navršene petnaeste godine kada je i službeno proglašena zdravom i prestala je potreba za odlaskom u Zagreb. Skoro da mi je bilo žao, tako sam se lijepo srodila s doktoricom da smo pričale i o privatnom životu.
Odatle potječe moja bolećiva sentimentalnost prema našem vitezu koji se, kako vidim razvio u kršnog momka a pametan…čudo jedno.Hoće to..kažu da se konzumiranja ribe razvije mozak. Nastavio je obiteljsku tradiciju i diplomiirao medicinu ali se malo pomakao pa od pluća prešao na srca. Ako sam iole doprinijela da se podigne takav jedan lik neizrecivo sam ponosna. I kad ga vidim kako predsjedava Saborom prođe me baš milina.
Iskreno baš mi je drago što drži do obiteljske tradicije. Kako je mama bila član mnogobrojnih Komisija pri Savezu komunista tako je on, na vrijeme prepoznao novo doba i odmah se prešaltao…eto tako napreduju na društvenoj ljestvici potomci marnih socijalističkih trudbenika. Mama i tata su gradili onu državu, sada on koliko god može gradi ovu. Neki kažu da nije podmitljiv ali nekako se ipak snalazi: kao ravnatelj KBC je prije par godina nabavljao juneće šnicle po cijeni od 154,00 kune za kg pa se našla zločesta Državna revizija i protiv našeg viteza i akademika podnijela krivičnu prijavu. Hvala Svevišnjem ta nesretna prijava se zagubila u ladicama nemarnih službenika i nikad nije došlo do postupka. A da je došlo..bila bi sramota, jer odakle da on zna cijenu mesa, ta nije mesar.
I nakon svega ….ja…provincijalka bila…i ostala. Ali moja kćer je zdrava i pliva kao riba. I na kraju moram naglasiti: ništa oid mene nije tražila…sama sam prepoznala one fine signale. Bože, hvala ti što si mi udijelio tu sposobnost.

Anna Kowalska