Tko je pobio Hrvate u Zrinu?

Sisački biskup Vlado Košić predvodit će u subotu, 20. lipnja 2020. u 14 sati misno slavlje u crkvi Našašća  sv. Križa u Zrinu, tijekom kojeg će i posvetiti tu spomen-crkvu.

Hoće li toga dana i ovo mjesto posjetiti hrvatski i ini političari i politikanti koji se inače „guraju“ u svaku šumu gdje je „pukla neka partizanska puška“?

Hoće li Hrvatska radiotelevizija (HRT) izravno prenositi ovaj događaj, hoće li mu mediji posvetiti barem dva-tri retka (što inače ne čine) ili će sve to proći, kao i ranijih godina u miru, tišini i iznimno dostojanstveno, kao da se tamo tek „nešto dogodilo“?

Zahvaljujući neumornom domoljubu i poznatom publicisti Damiru Borovčaku ovo se tragično mjesto iz hrvatske povijesti ne će tek samo tako zaboraviti, jer, ako ništa drugo ostati će njegovi objavljeni zapisi, puni bola i tuge.

Tako Borovčak uz ostalo podsjeća da su na Malu Gospu 1943. zvona župne crkve zadnji put zazvonila i da je zadnji put održana procesija kod crkve  Svete Marije Magdalene, jer je idući dan 9. rujna Zrin naprosto zbrisan s lica zemlje.

  • Neki su partizanski promicatelji to prikazali kao napad na ustaško gnijezdo, što je tipično za njihovu ratnohušačku retoriku i lažno prikazivanje događaja. Naime, uobičajena je terminologija takvih autora da se hrvatsko stanovništvo uvijek naziva ustašama. Konačno, to se potvrdilo i u obrambenom Domovinskom ratu kad su agresivni srbočetnici sve Hrvate nazivali ustašama. Nažalost, povijest se ponovila, pa je na isti način hrvatsko stanovništvo Pounja 1991. ponovno prognano iz svojih domova – objašnjava Borovčak.

Partizani i četnici (ruku pod ruku) iza sebe su u ovom mjestu ostavili  291 poubijanog,  među kojima i 14-tero djece, od 15 dana starosti do 18 godina te veliki broj žena i staraca. Nu, nisu ih ubijali samo 1943. već i nakon završetka Drugog svjetskog rata, bez suda i suđenja. Samo 16 stanovnika Zrina uspjelo se spasiti od krvoločnih partizanskih i četničkih metaka, noževa i vješanja. (Od 1941.-1946. u Zrinu je poubijano čak 207 civila!).

A svi su oni  jedino bili krivi što su bili – Hrvati.

I sad se po tko zna koji put postavlja pitanje- je li svaki zločin zločin?

Razni pupovci i notorni povjesničari ala klasići neprestano se zalažu da se navodni hrvatski ratni i ini zločini kazne. A što je s ovim i ovakvim strašnim nedjelima?

Zrin se također pita: Zašto se o ovom i tolikim drugim zločinima komunističkog režima, križnim putevima, jamama, prikrivenim grobljima u predgrađima naših gradova, na livadama i u šumama, kao i na sličan način i o drugim uništenim mjestima, desetljećima šutjelo, odnosno  strogo branilo objektivno povijesno istraživanje?

Državno odvjetništvo, Uskok i ostale službe gonjenja imaju se vremena baviti  navodnim zločinima Hrvata, ali ne i srpskim i četničkim. Većinu onih koje su oni dosad „priveli“ pravdi  nikada nisu vidjeli zatvore, jer tobože „nisu dostupni“.

Ovi u Zrinu, koji su ubijeni samo za to što su bili Hrvati, su „dostupni“, ali nažalost više ne mogu svjedočiti, jer su komunistički zločinci znali kako ih najbolje ušutkati.

Nu, zbog čega se danas takvi zločini i dalje prešućuju, umanjuju…, a gotovo niti ne spominju oni  koji su među ostalim i u tamu smrti odvodili ljude bez stvarne krivice i suđenja?

I ne samo to: komunisti predvođeni Josipom Brozom Titom desetljećima su utjerivali strah u kosti ljudima koji su znali istinu, a o njoj nisu smjeli progovoriti, pa se opet postavlja pitanje – je li istraživanje istine o Drugom svjetskom ratu i poraću u nas revizija povijesti?

Tko se boji istine i istraživanja povijesnih činjenica?

Umjesto da se bavimo Zrinom, Maceljskom šumom, Jazovkom i stotinama drugih jamama u kojima su i nakon Drugog svjetskog rata završavali Hrvati, razni pupovci uz „blagoslov“ prodanih hrvatskih duša neprestano preokreću stvari, pa je tako ispalo da ni jedan partizansko- komunistički i četnički zločin (i nakon rata!) nije toliko važan kao usklik – Za dom spremni!

Zbog usklika Za dom spremni možete završiti i na teškoj robiji, a za komunističke i ine zločine i danas možete „zaraditi“ neko državno odličje i s njim se kao junak nad junacima slikati pred Titovom skulpturom u Kumrovcu!

O Zrinu se primjerice ne uči u školama, niti se snimaju filmovi.

Ubrzo će nestati još i ono malo ljudi koji se mogu pohvaliti da im u osobnoj iskaznici piše- mjesto rođenja Zrin.

Stoga je i pitanje svih pitanja- hoće li barem oficijelna povijest ikada osuditi strašne partizansko-komunističko – četničke zločine ili će sve i dalje biti – neke smo osudili, a neke nismo (htjeli)?

Je li to pravda i pravica?

Mladen Pavković