„Svjetski ekonomski forum“ raskrinkao hvalisavca Andreja Plenkovića…..

Slučaj je htio da se istodobno poklopila druga godina četverogodišnjeg mandata koalicijske Vlade na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem s godišnjim izvješćem „Svjetskog ekonomskog foruma“ (WEF) o globalnoj konkurentnosti. Kad se usporede dvogodišnji učinci Vlade koje je javnosti prezentirao sam premijer s izvješćem „Svjetskog ekonomskog foruma“ onda je sasvim razvidno da osim minornih pomaka u raznim područjima djelovanja koje je ostvarila Plenkovićeva koalicijska Vlada, ona praktički nije učinila ništa da bi naslijeđeno ozbiljno stanje od prethodnih koalicijsikh vlada koje su Hrvatsku dovele na rub bankrota počelo sanirati neophodnim strukturnim reformama.
Treba podsjetiti da je Andrej Plenković počeo svoj premijerski mandat u koaliciji s Mostom, ali se nakon godinu dana riješio tog neposlušnog koalicijskog partnera koji je držao tri ministarstva, od toga dva ključna, pravosuđe i unutarnje poslove. Andrej Plenković je protuustavno smijenio tri Mostova ministra, pokazujući ne prvi put da želi državom upravljati na polukancelarski način, pri čemu mu tanka saborska većina služi samo kao dekoracija. Kakvi bili da bili mostovci, činjenica je da je Vlaho Orepić imao hrabrosti izjaviti da bi cijeli Ustavni sud, u kojemu, nota bene, sjede uglavnom kadrovi iz komunističke Hrvatske na čelu sa suradnikom Udbe Miroslavom Šeparovićem, trebao podnijeti ostavku. Taj podatak najbolje govori o katastrofalnom stanju u hrvatskom pravosuđu i korespondira sa svojedobnom ocjenom SOA-e da 20 sudaca, a radi se naravno o onima na višim sudskim instancama, predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost. Jednostavno rečeno Republika Hrvatska nije po standardima demokratskih zemalja pravna država i odatle potječu sve nevolje, jer je cijeli pravosudni aparat, uključujući naravno i policiju, premrežen korupcijom, pa je to razlog što ozbiljni inozemni investitori izbjegavaju Hrvatsku i 27 godina nakon međunarodnog priznanja. Zato je u izvješću „Svjetskog ekonomskog foruma“ u pogledu Hrvatske najvažnija ocjena da se po neovisnosti pravosuđa zemlja nalazi na 120. mjestu od 140 država koje su obuhvaćene ovom analizom. Ispred Hrvatske se nalazi Mozambik, a iza Kambođa, dok su od država u okruženju niže rangirane BiH (124), Albanija (126) i Makedonija (128). Značajno je napomenuti da je to ocjena koja je dobivana na temelju ispitivanja građana. U pojedinim kategorijama iz pravosudnog područja Hrvatska je od 140 zemalja čak 139. po efikasnosti zakonskog okvira za propitivanje regulacija, a 138. po teretu vladinih regulacija.
Kad se ova analiza „Svjetskog ekonomskog foruma“ usporedi s hvalisavim ocjenama što ih je u povodu pola mandata Vlade dao sam premijer, onda je sasvim očigledno da se Andrej Plenković u temeljnim reformama, koje uzgred rečeno traži od Hrvatske i Europska komisija, ne može pohvaliti ničim što bi građanima dalo nadu da će se stvari u državi radikalno mijenati. To je uostalom konstatirano i u ovom spomenutom izvješću, jer je po „usmjerenosti Vlade na budućnost“ Hrvatska tek na 133 mjestu. Slikovito rečeno u povodu ocjene dvogodišnjeg vladanja Andrej Plenkovič je javnosti kad je riječ o navodnim uspjesima njegove vlade ponudio kamilicu umjesto šok terapije. U sličnoj situaciji nalazila se svojedobno Italija s korumpiranom vladom „Democrazie Italiane“, pa je sudac Antonio di Pietro s posebnim ovlastima u kampanji „Mani pulite“ (čiste ruke) ukazao da mafija vlada tom strankom koja je nakon toga jednostavno nestala s političke scene. U Srbiji je to pokušao provesti s antikorupcijskom akcijom „Sablja“ Zoran Đinđić, pa je platio glavom, dok Andrej Plenković, programirani birokrat iz Bruxellesa jednostavno nije osoba za takav scenarij, dok je HDZ kojemu je on na čelu pretvorio u „stranku opasnih namjera“, koja više nema nikakve veze s demokršćanstvom.
Andrej Plenković se pak hvali političkom stabilnošću, što je najobičniji spinovski blef, jer njegova vlada sastavljena od više od deset minornih partnera ne može biti kao takva stabilna, a može se održavati samo političkom trgovinom, što najbolje ilustrira ucjenjivačka pozicija čelnika hrvatske „pete kolone“ predsjednika SNV-a i saborskog zastupnika Milorada Pupovca. U stvari po učincima vjerodostojni pravac (ne)djelovanja Plenkovićeve Vlade sastoji se u daljem demografskom, gospodarskom i financijskom osiromašenju Hrvatske, a u tomu mu je glavni saveznik svojevrsni „državni neprijatelj br. 1“ Milorad Pupovac koji sustavno provodi subverzivnu djelatnost temeljenu na velikosrpskom Memorandumu2 Srpske akademije nauka i umetnosti.
Premijer tvrdi da vlada zna što radi i planira, da razumno troši i vodi računa o prihodovnoj strani, što je i te kako upitno s 21 ministarstvom i brojnim još uvijek neugašenim uhljebničkim agencijama i državnom imovinom koja stoji neiskorištena. U najavi programa za iduće dvije godine Andrej Plenković reformu pravosuđa koja bi trebala biti majka svih reformi stavlja među sedam strukturnih reformi tek na peto mjesto, dok mu je na prvom mjestu fiskalna konsolidacija kao temelj prihodne strane Državnog proračuna. Kad je o prihodima riječ najbolje će demantirati izjavu Andreja Plenkovića podatak o rastrošnosti države koju on nije zaustavio. Od 2000. godine rashodi Državnog proračuna porasli su sa 50 milijardi na 130 milijardi kuna. Kad je pak riječ o drugim aspektima Plenkovićevog dvogodišnjeg vladanja, onda je dovoljno ukazati na njegovu izjavu kako bi želio da se u društvu popravi ozračje s više tolerancije, uključivosti i dijaloga. Sve što je dosad Andrej Plenković demonstrirao u tim kategorijama bilo je u duhu netolerancije (neprihvaćanje tuđeg mišljenja), isključivosti (autokratsko ponašanje) i autoritarnosti (protuustavne kancelarske odluke). S takvim Andrejom Plenkovićem i Vladom temeljenoj na koalicijskoj trgovini hrvatska javnost ne može očekivati nikakve radikalne reforme da bi zemlja pokrenula procese izlaska iz sadašnje ozbiljne krize.

Vjekoslav  Krsnik