Roditelji djeteta , prisiljeni su ostaviti , dijete kod kuće…

Biti starije životne dobi u Hrvatskoj, izuzetno je teško u ovo vrijeme. Točnu definiciju starosti, teško je potpuno definirati, ako brojka godina, nije jedini kriterij. Starost, na žalost, počinje, reakcijom radne okoline, što si u svom poslu uspješniji, to prije počinje, od radnih, kolega propitkivanje : A koliko je tebi ostalo do mirovine, a kada ćeš ti zapravo u mirovinu, a čime ćeš se baviti u mirovini?.
Vrlo često, umjesto pozdrava, ujutro te kolega doskoči pitanjem :Zar još nisi u mirovini? Često slijedi i licemjerni nastavak, naradio si se ti, vrijeme ti je da se odmoriš.
 Percepcija je to, koja je stvorena u društvu, od nedavna. Mlađi ne žele starije u društvu, ne žele učiti na iskustvu žele eliminirati sve iz svoje okoline, koji znaju nešto više, koji drže do discipline.
 I vrlo često takva tortura, dade i rezultat, stariji čovjek, nakon prvih uvjeta za mirovinu, ako nema zaštitu poslodavca, stvarno i ode u mirovinu, iako bi još puno mogao dati, iako zna raditi, može i hoće.
Ova situacija s koronom još je jače produbila jaz između starijih i mlađih, građana naše zemlje.
Upute Stožera, a odnosi se, da stariji čovjek od 65 god. ne smije preuzeti dijete u školi, strašna je diskriminacija, starih ljudi. U Stožeru su svi stariji i jako dobri stručnjaci, neki vele čak i najbolji, oni znaju da postoji i kronološka i biološka starost.
Upravo zbog toga, neki ljudi žive dulje, a neki kraće.no naši su ih stručnjaci sveli pod isti nazivnik, a to je umirovljenik.
Umirovljenik je po odluci Stožera, od sada dijagnoza, a ne životna dob. Nije važno kakvog si zdravlja i forme, nije važno što živiš u istom kućanstvu s djetetom, što si mu skuhao ručak, što se brineš, od rođenja za njega, ti si sada bolesnik s dijagnozom umirovljenik i ne smiješ pred dijete u školu.
Roditelji djeteta, prisiljeni su ostaviti, dijete kod kuće, bez obzira žele ili ne žele, da dijete, ide u školu, ako oni, moraju ići raditi.
Svoju nesposobnost, da odluče jesu li ili nisu škole, sigurne za djecu, prebacili su na roditelji djece, koji donose odluke. Stručnost je ostala, negdje zatrpana odlukama, koje donosi politika.
Životna dob,  postala je predmet rasprave i političke odluke, a ne zakon prirode.
Zato je potpuno prirodno, da starci smješteni u Domu za starije, umiru zbog toga što nisu mogli pobjeći od korone, nema odgovornosti, za one koji su ih trebali štititi, koji su trebali braniti, da korona ne dođe do onih, koji se sami ne mogu zaštiti. Sasvim je normalno, da u tim domovima nema opreme za osoblje, jer izgleda da rade beskoristan posao, štite ljude koji bi trebali umrijeti po starosnoj dobi, a ne zakonu prirode.
Vrlo je to, opasno područje, čovjek se opasno miješa u posao nekog, tko od postanka svijeta, do danas, gospodari, životom na zemlji, hoće li taj netko, uzvratiti istom mjerom, možda uzvratiti nekim drugim virusom, koji kosi drugu životnu dob, ne možemo znati, no svakako, ne treba izazivati.
Političke odluke, da se bez problema, smiju trošiti novci, Mirovinskih fondova, koje su stari ljudi izdvojili, za svoju starost, da se za to, niti ne trebaju pitati, oni koji su te novce uplatili, zvoni, na jaku uzbunu, upućuju, da oni koji vladaju, da su lišeni svake moralne vrijednosti, koja bi ih, možda, mogla spriječiti u tome.
S druge strane u ovom, najtežem vremenu do sada, pred vratima, prijeteće krize, nesagledivih razmjera, imamo primjer, razvratnog bahaćenja, rasipanja novca.
Čovjek koji je otpušten radi zlostavljanja 14 zaposlenica, a radio je u Udrugi poslodavaca za svoj otkaz i neprimjereno ponašanje, dobio je napismeno, da će kao otpremninu dobiti 900 000 kuna, na 6 rata.
Znači da novaca ima, u izobilju, za neke, da se ima gdje zagrabiti, pa čak i u teškim vremenima.
Isplaćena mu je prva rata u iznosu od 150 000 kuna. Odluka Uprave, dakako je bila strogo poslovna tajna, no sve se tajne, doznaju kad, tad. Tako je i ova tajna otkrivena, mnogi članovi te Udruge, sada pokušavaju spriječiti, daljnje isplate dogovorenog iznosa.
Opasni pokazatelj, da u našem društvu, zlostavljači, najbolje prolaze, za njih vrijede posebni zakoni, pisani po posebnim propisima.
       Sjetimo se gospođe, koja je, ne tako davno, pojela šnitu pršuta u nekom dućanu, u kojem je radila. Dobila je otkaz, po hitnom postupku i zakonu, koji bi trebao vrijediti i za ovog zlostavljača.
Možda samo, da se svi zajedno prisjetimo, da se još nije rodio čovjek, koji bi znao i imao pravo, da zakon života, uzme u svoje ruke, da još uvijek vrijedi onaj, da će svi biti, stari, osim, ako ne umru, prije.
Bolest je stvar pojedinca a ne godina, Stožer se opasno zaigrao s tim, nije sramota pogriješiti, sramota je ustrajati u činjenju grešaka, a vlastita starost, može biti jako ružna, ako se to ne spozna na vrijeme.
Možda će,  naši članovi Stožera, do svoje 65 godine, života, spoznati veličinu svoje greške, kada netko njima veli, da su prestari, da su prerizični za okolinu, a da ih ne pitaju prije, za bolesti koju imaju, jer već imaju zlokobnu bolest, dijagnozu koja se  zove UMIROVLJENIK.
Uzdajmo se i dalje u prirodne zakone, vjerujmo da je Priroda i dalje odlučuje i stvara najpravednije zakone, da smo se po njima rodili i da ćemo po njima umrijeti, svako u svoje vrijeme.
Dragica Trumbetaš