Razgovor Mladena Pavkovića s Ivanom Viktorom Barešićem, sinom Mire Barešića, Junaka Domovinskog rata…

Miro Barešić (Šibenik, 10.9. 1950. – Mirane Donje, 31.7.1991.),  jedan je od Junaka hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. Cijeli se život borio za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

Za Hrvatsku je dao sve što je imao, pa i svoj život!

U vrijeme Jugoslavije odbio je služiti vojni rok u JNA zbog političkih stavova, smatrajući kako su Hrvatima ugrožena ljudska prava. Zbog toga je osuđen na šest mjeseci zatvora na Golom otoku. (U vrijeme Domovinskog rata, odnosno srpske i ine agresije na Republiku Hrvatsku nije osuđen ni jedan dezerter, izdajica ili ratni profiter!) Nakon odslužene kazne pobjegao je u Švedsku, gdje je ubrzo, 7. travnja 1971.,  s dva istomišljenika, domoljuba, organizirao i izveo akciju kojoj je bio cilj puštanje hrvatskih političkih zatvorenika u zamjenu za jugoslavenskog veleposlanika, oficira zloglasne OZNA-e, u Švedskoj Vladimira Rolovića, zvanog „Crni Vlada“. Želja im je bila  zarobiti Rolovića, ali kako je sve krenulo drugačije, (Rolović je ubijen), Barešić je završio u tamošnjem zatvoru. Oslobođen je nakon što su hrvatski domoljubi oteli jedan zrakoplov (bez žrtava) i nakon toga Barešića i njegove suborce pustili su u Španjolsku, odakle je otišao u Paragvaj, a potom, zajedno s obitelji,  vratio se u Hrvatsku i odmah pridružio hrvatskim braniteljima u borbi za slobodu. Ubijen je vrlo brzo nakon toga, pod još nerazjašnjenim okolnostima… Odlikovan je najvišim hrvatskim državnim odličjima!

Bio je i ostao hrvatska legenda…

O Miri Barešiću razgovarali smo s njegovim sinom Ivanom Viktorom Barešićem, koji ne dopušta da se zaboravi uspomena na njegova oca, a koji priprema i njegovu monografiju, koja će izaći krajem godine. Međutim, poglavito je naglasio da se ne smiju zaboraviti ni svi drugi koji su stvarali hrvatsku državu. Uz ostalo nam je  rekao:

  • Rođen sam u Švedskoj 1987. Za to vrijeme otac je služio kaznu kao politički zatvorenik nakon pokušaja otmice jugoslavenskog ambasadora. Sa tri tjedna života morali smo napustiti Švedsku te nas je život odveo do Paragvaja. No, samo na tri godine, pošto se dogodila agresija JNA i srbočetničke paravojske te smo kao obitelj stigli pred ljeto 91. u Lijepu našu, otac sa posebnim avionom, a mi kao obitelj drugim.

Živjeti kao sin legendarnog hrvatskog domoljuba  Mire Barešića, pretpostavljamo, nije lako ni danas, ili?

Nisam nikada gledao na to kao na nešto negativno, već sam toliko ponosan na oca i njegovu ljubav prema domovini da mi, vjerujte, nositi taj križ nije teško.

Jeste li napokon saznali – kako je i gdje ubijen vaš otac, koji se na početku Domovinskog rata iz Paragvaja  vratio u Hrvatsku?

Jesam, no pošto isto to društvo ima i danas veliki utjecaj na suce i državne odvjetnike nisam u mogućnosti iznijeti istinu na vidjelo sve dok ne steknem saborski imunitet, što je jedan od razloga što ću se kandidirati na predstojeće parlamentarne izbore. Pitajte neke od „uvaženih političara,  imamo li neovisno pravosuđe, jer oni imaju realan uvid u pravdu i pravice.

S obzirom da ste imali tek četiri godine kad je otac poginuo, je li  ga se uopće sjećate, odnosno tko vam je najviše pričao o njemu?

Istine radi ne sjećam se više od dvije do tri situacije, ali majka nam je često pričala o ocu. Zbog svega štose događalo s mojim ocem (otmica aviona u Kraljevini Švedskoj i sl.) imao sam ga prilike upoznati i putem medija.

No, neki ga i dalje spominju kao navodnog „ubojicu“ i kontraverznog čovjeka. Što kažete vi, odnosno tko su ti koji  tako govore o njemu?

Gledajte revolucionar radi sve iz ljubavi dok terorist djeluje isključivo zbog mržnje. Moj otac je volio Hrvatsku, nikada nikoga nije mrzio, a ti što govore negativnom o mom ocu nisu ni svjesni što to znači. On se žrtvovao  za druge, tako da neki nisu ni zaslužili moju pozornost, dok moram priznati da izjave predsjednika Hrvatske države g. Milanovića kako je moj otac naštetio ugledu Hrvatske te da spomen ploča HOS mora se „baciti tamo negdje“ stvara u mom srcu veliki nemir i ozbiljno razmišljam podići tužbi za govor mržnje.

A tko je zapravo bio vaš otac? Naime, živio je u nekoliko država, često je bio zatvaran, a služio se i s nekoliko pseudonima?

Bio je Čovjek koji nije mogao trpjeti nepravdu, osoba koja je sanjala jednu modernu, nezavisnu državu Hrvatsku.  I osoba koja je bila spremna sve žrtvovati za svoj, hrvatski narod. Bio je i svjetski prvak u Tea Kwon Do na drugom svjetskom prvenstvu u Ocklahomi,  gdje je pobijedio Jugoslavena Nobila, koji, usput rečeno, sramoti taj sport, pošto tuče djecu na cesti. Moj otac je tada  predstavljao Paragvaj i to pod lažnim imenom,  ali je nakon pobjede  izvjesio Hrvatsku zastavu te su ga opet zatvorili, pošto je Nobilo shvatio da je to moj otac. Bio je brižan, učio nas je da poštujemo tuđe i  da ne damo na svoje.

Vaš je otac imao  veliki problema s bivšom zločinačkom Udbom. Je li i vi, odnosno vaša obitelj još i danas ima nevolja i problema s ljudima koji nisu i ne vole Hrvatsku?

Naravno, sav Hrvatski narod to ima. Isti ti ljudi koji su sjedili u sk-partiji danas su na svim ključnim pozicijama, od vlade do gospodarstva. Molim Vas da shvatite da na određena pitanja ne smijem davati cjelovite izjave.

Miro Barešić ima i svoj spomenik, a i neke ulice se zovu njegovim imenom. Jeste li zadovoljni pažnjom koja mu se danas, nažalost, pokojnom pridaje?

 

Problem je što se recimo po pokojnom Anti Paradžiku ne imenuju ulice. Udruga Hrvatski Vitez Miro Barešić, koju sam nedavno preuzeo,  zalagat će se da  osobe poput mog oca, Paradžika i Kraljevića dobiju ulice, trgove, imena škola, itd. Danas kada slučajni predsjednik otvoreno omalovažava patnju i žrtvu naših heroja branitelja,  više nego ikad, bitno je sačuvati uspomenu na naše heroje, bez obzira što se radi o mom ocu. I da nisam njegov sin bio bih istog stajališta. Hrvatski nacionalni identitet je ugrožen što od globalista što od jugo fašista, pa mi je stoga neizmjerno drago što sam dobio prigodu od g. Marka Paradžika da aktivno sudjelujem u udruzi Obnova, koja jedina u Hrvatskoj radi na očuvanju našeg identitete,  putem  časopisa Obnova, razne aktivnosti i projekte, poput Ujedinimo se u obnovi domovine, čiji sam kontakt za iseljeništvo, te zamjenik voditelja odnosa s javnošću, unatoč tome što svu potporu države ili grada dobivaju udruge poput Gonga i ostalih. Udruga Obnova ima zavidne rezultate iza sebe.

Čvrsto vjerujemo da se i za vašu majku može reći da je „heroj“, jer je štošta pretrpjela i prošla zajedno s vama i svojim suprugom?

U pravu ste, majka Slavica, inače sestrična od nogometnog  izbornika Zlatka Dalića, odgajala nas je u vjeri, naučila pravim vrijednostima i strahovito se žrtvovala za svoju djecu -nas troje. Kakva je podrška bila ocu dovoljno govori to što je došla sa troje djece u ratom zahvaćenu Hrvatsku, kako bi bila podrška svom mužu i primjer drugim hrvatskim migrantima. Preživjela je atentat, moj pubertet i očevu borbu za Hrvatsku, ali i dalje ima ljubavi i isti onaj žar koji je imala za vrijeme dok je bila oslonac mom ocu.

A, kako  gledate na današnju Hrvatsku? Je li to Hrvatska za koju se borio i vaš otac?

Dovoljno je prošetati gradom i vidjeti umirovljenike koji kopaju po kontejnerima, dovoljno mi je bilo 7 godine ovrhe, dovoljno je vidjeti kako se namještaju izbori, kako su nam generali kažnjeni, koliku slobodu govora imamo. Strašno je što se to dogodilo sa Hrvatskom, i upravo oni koji su ubili mog oca ubili su i budućnost naše djece. Pretvorbom i privatizacijom su učvrstili svoju moć i dan danas ubijaju Hrvatsku.

Jeste li i vi razmišljali da se odselite iz Hrvatske, kao i mnogi mladi ljudi?

 

Naravno, pogotovu kad mi se prije tri godine rodio sin se sin.  Plaća kasni mjesecima, itd. Problem je što ne želim otići bez borbe. Ovo je moja Domovina i želim ju vratiti narodu a narod Bogu. Ako ne uspijem moći ću otići bez grižnje savjesti. S obzirom na moju kompetenciju, veze i činjenice da sam sin general pukovnika mogu birati posao koji želim, stan i miran život, no čast mi ne dopušta da se koristim očevom žrtvom, pa sam podstanar, sa plaćom od 5500 kuna u gradskoj firmi, gdje čekam premještaj, koji uredno dobivaju „žetončići“ MB365 i SDP. Šutim, radim i molim se.

 

O vašem ocu snimljen je i dokumentarni film. Jeste li zadovoljni?

Ne bih komentirao. Jedino što moram priznati  da nitko našu obitelj,  osim g. Vukušića, nije pitao slažemo li se ili ne sa time da se napravi nešto o Miri.

Imate obitelj, što radite?

Hvala Bogu imam zdravog trogodišnjeg sina Petra Mira i suprugu Martinu koja mi je velika podrška i oslonac. Radim kao kontrolor karata u ZET-u, predsjednik sam udruge Hrvatski Vitez Miro Barešić, zamjenik odnosa s javnošću u udruzi Obnova za istoimeni časopis, otac sam, vjernik i domoljub tako da radim puno toga, osim pukog preživljavanja u Lijepoj našoj.

Želite još nešto reći, poručiti?

Pokrenuo sam prvu elektronsku nezavisnu listu nezavisnih kandidata Matrica Hrvat sa kolegom Ivanom Gašparom, aktivistom za direktnu, digitaliziranu demokraciju, Ivanom Despetovićem, bivšim tajnikom stranke Ivana Pernara te sa još nekoliko pojedinaca iz iseljeništva i Hrvatske. Projekt Matrica Hrvat je prvi takav u Hrvatskoj, odnosno u svijetu. Za cilj imamo pokrenuti financijsku lustraciju kako bi smo uveli izravnu i digitaliziranu demokraciju sa jasnim moralnim načelima i ljudskim vrijednostima te ukinuli u konačnici političke stranke koje služe isključivo za uhljebiti svoje članstvo, a ne za kanaliziranje ideja. Razjedinjuju narod i vode nas u propast. Dok to ne učinimo dat ćemo sve od sebe da im začinimo taj ručak od 15 kuna te da rade na minimalcu ili volonterski. Moramo se riješiti tzv. 1% lokalnih moćnika kako bismo se uspjeli oduprijeti 1% svjetskih moćnika tzv. Globalista. Ovih dana možemo primijetiti kako nam oduzimaju slobodu govora u toj mjeri da ne možete  objaviti izjavu virologa nobelovaca, a da vas Faktograf ne isključi sa društvenih mreža, kao što su mene ili kako g. Cetinskom odbijaju radio postaje (Radio Drava) emitirati hitove, jer ima svoje mišljenje.  Svatko ima pravo na izbor. Dolaze sve teža vremena. Moramo se ujediniti, nikad više Hrvat na Hrvata. Iskoristimo direktnu demokraciju kao oružje, poručio je Ivan Viktor Barešić.

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ