PROŽDRLJIVA HOBOTNICA……

Ovih se dana događaju silne političke i prirodne turbulencije. Tri kapitalna događaja drmaju Balkanom, li barem zapadnim dijelom Balkana. Priprema se prijedlog rušenja podpredsjednice vlade Republike Hrvatske, ministrice Martine Dalić. Ako bajna ministrica padne može se dogoditi čitav niz problema, može se raspasti HDZ, može pasti vlada, pa premijeru Plenkoviću neće biti drugoga nego odlazak u Bruxelles. Valjda će se prijatelj Juncker pobrinuti za njega. A, Hrvatska bez HDZ-a i ove vrlo uspješne vlade ne bi mogla preživjeti. Može se jedino raspasti. Od postojećih 20 županija moglo bi se proglasiti 20 samostalnih, slobodnih i nezavisnih država. Slično kao što se raspala bivša Jugoslavija. Bilo bi šteta da naša ministrica ne preživi ovaj nepotrebni i neprijateljski potez oporbe. Svaki njezin televizijski nastup je impresivan i čista je ugoda za gledatelje. Na sva pitanja novinara, Martina Dalić odgovara dugim lijepo sročenim monolozima. Doduše, ti monolozi nemaju nikakve veze s pitanjima, ali djeluju umirujuće i simpatično. Ministrica nam poručuje da svakim sve više napredujemo i time umiruje uznemireni puk. Što se tiče onog prijedloga opoziva, znamo da od toga nema ništa. Poslušno Plenkovićevo saborsko jato, ponizni Srbi, Romi i ostale manjine u Hrvatskom saboru, podignut će ručice – i ništa od rušenja drage nam Martine.

No, sve to nije ništa u odnosu na daleko veći problem, teško ili nikako rješiv. To je zločudna, bolje je reći zločinačka rodna ideologija koja nam prijeti izvana, posebice iz Europske unije. Lukavo i podlo skrivena je u Istanbulskoj deklaraciji. Nitko je ne vidi, jer je nema u tekstu, ali se osjeti njezin pogubni utjecaj i smrad onih trulih struktura sa Zapada. Zamislite samo da nam Šuica i Petirka ošišaju svoje bujne kose, onako na “nulu” i da javno obznane da su muškarci. Umjesto dvije zastupnice u EU, imali bi dvojicu zastupnika. To bi po Istanbulskoj konvenciji bilo moguće, ali srećom, tako nešto je ovdje nemoguće. Lijepa naša, po Ustavu sekularna država, koju neki zovu “katolibanskom džamahirijom”, ne želi da se mijenja rod i spol, kako tko hoće. Iz dubine srednjevjekovnog mraka izranjaju likovi; Stier, Ilčić, Bruna Esih, Brkić, Raspudić, presvijetli kardinal Bozanić i drugi zaštitnici hrvatskog morala. Glasno poručuju poslušnom puku: “No pasaran”! Ne ćemo ratificirati Istanbulsku konvenciju. Ne ćemo dozvoliti Šuici i Petirki da se ošišaju. Ne mogu ni pravi muškarci, kao što su Jandroković, zvani Njonjo ili vitez Reiner šetati gradom u ženskim haljinama ili, ne daj Bože, u mini suknjama. Ne želimo da nam Hrvatski sabor i cijela Hrvatska postanu crna močvara i kaljuža nemorala, korupcije i kriminala – iako novinari tvrde da se to dogodilo još davne 1990. i da traje do danas. Ti zlonamjerni i nepodobni novinari financirani su izvana od stranih sila, Soroša, Zuckerberga, Kim Jong Una i ostalih. Na prvi pogled, čini se da se s ultra desnog krila otvara urota protiv Plenkovića, jer premijer tvrdi da Istanbulska konvencija nije ni zloslutna ni zločinačka nego da je OK. Ali, s druge strane stižu vijesti da naš premijer uz to svoje OK, drži “figu u džepu”, da je sve prijevara, spin, zamagljivanje očiju svekolikog puka. Umjesto reforma i malo više kruha na stolovima nude se, u maglu zamotane priče o imaginarnim strahovima.

I treći ružan događaj je pred nama; prirodna nepodobština, poplave na sve strane, topi se snijeg, kiša pada, klizišta – ruše se kuće… Slično se događalo prije nekoliko tisuća godina u Sodomi i Gomori. To središte raznih vrsta nemorala nije uništeno snijegom i poplavama nego sažgano sumporom s neba. Ali rezultat je isti! Tri četvrtine vremena na vijestima TV i radio postaja, zauzimaju priče o sedam srušenih kuća i o poplavljenim podrumima. Stižu i slike reportera koji gacaju po ulicama u gumenim čizmama. Ipak, sve nije tako crno, u svakom zlu ima i dobra. Strašno je, ali dobro došlo da se sve zacrni pred očima i da se ništa ne vidi. Ona dva strašna događaja s početka teksta (sjetite se; ministrica Dalić i Konvencija) i ova Božja kazna stigla s neba, odmaknula su i naš puk i vladu RH od manje važnih, marginalnih, sekundarnih “problemčića”. Zaboravili smo na Agrokor, milijardsku i najveću koruptivnu aferu u Europi, na neophodno potrebne reforme, na stotine tisuća blokiranih građana, ovrhe, deložacije, raseljavanje i umiranje Hrvatske.

Uz sve to, u praznoj sabornici prolazi radno vrijeme zastupnika u usamljenim monolozima pojedinih vrlih oporbenjaka, zapravo u jalovim žalopojkama zbog promjene saborskog Poslovnika. Vladajući hoće da oporba ima što manje vremena za primjedbe, replike, da se što manje čuju bilo kakvi nepodobni prijedlozi. Drugim riječima, da ne bude bilo kakav “protiv” jedinoj, državotvornoj Hrvatskoj Demokratskoj Zajednici.

Pa, kad se probudimo i osvijestimo, udarimo se po čelu. Opet su nas prevarili. Sve te pričice, slike, suprotstavljena mišljenja, saborske svađe i svjetonazorska trabunjanja, ne mogu se jesti – a Hrvatska je gladna. Premijer Plenković na sva silna pitanja o Agrokoru, nestalim milijardama i o 160 Ramljakovih preskupih savjetnika, ima genijalan, pomalo papagajski odgovor – da se u Hrvatskoj dobro živi i da je on zaslužan za to! Ponovit će isto i na pitanja o reformama, korupciji ili o ministrici Dalić, ali neće komentirati činjenicu da jedna četvrtina naših građana gladuje. I vladi RH i premijeru svejedno je što se ovrhama za par tisuća kuna duga oduzima (bolje je reći; krade) krov nad glavom i da mladi stručnjaci i radnici, zajedno s porodicama odlaze, bježe što dalje od šahovnice i priča o svjetloj budućnosti. Ne žuri vlada s prijedlozima zakona koji bi barem odgodili nestajanje, ne samo naše nego i njihove države. S oblaka iz visina, zaslijepljena eurima i hedonizmom, elita ne vidi da se dolje događa democid, odumiranje ovog komadića Balkana koji zovemo Hrvatskom. Oni ne vide da će im se to razbiti o glavu. Rapidno nestaje ne samo naša nacija nego i sve ostale manjine koje žive s nama. A, golema bulumenta vlasti i pratećih uhljeba, najveća u EU (po broju stanovnika!), i dalje sisa posljednje što je ostalo na oglodanom kosturu Hrvatske. Ta proždrljiva hobotnica raste, sve je veća, sam Plenković je navodno uhljebio preko 4000 novih uhljeba. Uhljebljuju i ostali “rodijake” i prijatelje na tisuće slatkih zaposlenja gdje se ne radi ništa, ali plaće nisu loše. Imamo 4260 savjetnika koji rade za 2325 voditelja, a pomaže im 2263 zapisničara i još 2148 stručnih referenata. To je bilo jučer, danas ih je vjerojatno više. Agencijama, komorama, odborima, povjerenstvima i sličnim grupacijama – masno plaćenim, ni broja se ne zna. Jedino što zanima političku elitu je stabilnost, da njihov mandat traje do kraja i da “puni kao brodovi” požive u blagostanju i bogatstvu. Lokalna uprava je po broju zaposlenika također na vrhu EU. U 429 općina, u 127 gradova i u 20 županija – tisuće vijećnika plaćeni su, umjesto da volontiraju kao u većini razvijenih, bogatih država. Plaćaju se tisuće i tisuće “službenih puteva” i honorari za nepostojeće poslove. Najbolji primjer malim općinskim uhljebima, ali i onim velikim, pruža naša predsjednica Kolinda. Putuje, putuje i troši, troši… Uz 60 milijuna godišnje koliko stoji samo njezin Ured, tu su bačeni teški milijuni na grandiozna i konstantna putovanja u inozemstvo. Dakako, predsjednica ne putuje sama, uglavnom vodi čitave timove. Rezultate tih puteva (izleta) vidjet ćemo za nekoliko desetljeća – ili nikada! Sada predsjednica dijeli “šakom i kapom” odlikovanja po Argentini i donosi nam svoju novu titulu i povelju počasne građanke Buenos Airesa. Na diku i čast svih nas. Kad se vrati u bijeli Zagreb grad, vjerojatno će opet bezrazložno seliti svoj Ured po gradovima i selima Lijepe naše. Uz nove i velike troškove. I na kraju, najgore od svega, blizu 4000 dragovoljaca i branitelja oduzelo je sebi živote. Nenarodna vlast je ubila sve ono za što su se borili i stvorili ovu karikaturu od države. Ti ponosni i jedini pravi domoljubi nisu htjeli živjeti u državi koja propada i životari na dnu, ispod repa svih tranzicijskih država. Bilo im je ispod časti. Koliko ćemo još izdržati?

Koliko će još spinova izmisliti maheri s Gornjeg grada? I hoće li ona sve veća, spomenuta, gladna hobotnica proždrijeti sama sebe? Jer više neće imati što jesti.

Anno Domini MMXVIII. Saša Radović