Plenković kao jugoglobalist podržava Marakešku deklaraciju….

Ako je dosad bilo ikakve sumnje čije interese zastupa premijer Andrej Plenković, tekuća rasprava o usvajanju tzv. Marakeške deklaracije koja bi se u Maroku trebala potpisati idućeg mjeseca do kraja je raskrinkala temeljnu političku poziciju premijera Andreja Plenkovića kao i ekipe koja ga u vladajućoj koaliciji podržava. Točan naziv tog dokumenta iza kojega stoji Organizacija ujedinjenih naroda, odnosno OUN glasi „Globalni kompakt o sigurnim, uređenim i zakonitim migracijama“.
Rasprava je na aktualnoj hrvatskoj političkoj sceni otkrila dvije dimenzije tog dokumenta. Prije svega radi se o sukobu nadležnosti u vanjskopolitičkim pitanjima između predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović i Vlade, odnosno premijera s očitim kancelarskim ambicijama Andreja Plenkovića. Druga je dimenzija pozicioniranje hrvatske države prema globalističkim tendencijama koje su se na određeni način manifestirale prilikom izglasavanja Istanbulske konvencije i sasvim očiglednim otporom Vlade da spriječi održavanje referenduma o toj konvenciji. U tom kontekstu ponovo se po tko zna koji put potvrđuje čvrsta pozicija Andreja Plenkovića kao zagovornika politike koja u okviru projekta Europske unije o tzv. Zapadnom Balkanu Hrvatsku vodi u krivom smjeru prema stvaranju nekog novog regionalnog okvira. Da to nije isključivo namjera samog premijera i njegovih najbližih suradnika pokazao je ovih dana i rektor Zagrebačkog sveučilišta Damir Boras koji je kao organizator Drugog rektorskog foruma Jugoistočne Europe i Zapadnog Balkana u Zagrebu potpisao Deklaraciju kojom se pokreće osnivanje Zajednice sveučilišta s područja bivše Jugoslavije, odnosno eurounijskog Zapadnog Balkana. Forumu nije bio nazočan ni jedan rektor sa šireg područja koja obuhvaća geopolitički pojam Jugoistočne Europe. Kad je o tome riječ netko bi trebao upozoriti rektora Zagrebačkog sveučilišta da je tim potezom u širem smislu djelovao protiv Ustava Republike Hrvatske koji u članku 142. izričito zabranjuje pokretanje postupka udruživanja koje bi moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva „odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku“. Ovo se dakle odnosi na državno udruživanje, ali to u širem smislu podrazumijeva i udruživanje bilo kojih organizacija ili ustanova, kakvo je i Zagrebačko sveučilište.
Vraćajući se na prvu dimenziju rasprave o Marakeškoj deklaraciji, a to je sukob nadležnosti između aktualne predsjednice Republike i premijera treba podsjetiti na članak 90. Ustava koji precizira da „predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike“. U dosadašnjih l5-godina otkako je usvojen praktički novi Ustav s takvom odredbom o vođenju vanjske politike upravo je u sadašnje vrijeme s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović i premijerom Andrejom Plenkovićem

-2-
kulminirala nepreciznost tog važnog ustavnog članka. Trebalo je očekivati da tu ne će biti sukoba oko nadležnosti, jer i predsjednica i premijer dolaze iz iste stranke, iako se na tom najvišem državnom položaju predsjednica u skladu s Ustavom morala odreći članstva u HDZ-u. Pokazalo se međutim da Kolinda Grabar Kitarović nastoji voditi uvjetno rečeno više suverenističku politiku koja je bliža američkim pogledima na ovom prostoru, dok Andrej Plenković kao istrenirani briselski birokrat dosljedno i vjerodostojno provodi politiku koju su mu trasirali njegovi mentori u Europskoj komisiji i od toga ne odustaje. Kao novost u suparništvu kad je u pitanju vanjska politika u ovoj raspravi predsjednica Republike je otvoreno kritizirala Ministarstvo vanjskih i europskih poslova i ministricu Mariju Pejčinović Burić koja je dosljedni član Plenkovićeve eurounijske ekipe. Iako je prvotno prihvatila poziv glavnog tajnika UN-a Antonija Guterresa za sudjelovanje u usvajanju Marakeške deklaracije, napokon je ipak odlučila da ne putuje u Maroko, ostavljajući premijeru i njegovoj poslušnoj ministrici da zauzmu konačno hrvatsko stajalište.
Kao poslušan podanik Europske unije kojemu je na prvom mjestu politika Bruxellesa, a tek onda hrvatski državni interesi, Andrej Plenković je praktički već odlučio da Hrvatska pristupi tom sporazumu kojega ne žele potpisati Sjedinjene Američke Države, Mađarska, Češka, Austrija, Poljska, a vjerojatno ni Slovenija. Andrej Plenković je jasno izjavio da se promjena stava o Marakešškoj deklaraciji „dogodila kod predsjednice, ne kod nas”. Naravno, on, kao i obično, nastoji manipulirati s javnosti. Premijer smatra da je riječ o solidnom tekstu, iako možda ima nekih formulacija koje su sporne u nekim zemljama, ali nije rekao koje su to sporne točke Marakeške deklaracije, iako su one u hrvatskoj javnosti, doduše zbog cenzure u vodećim medijima, marginalno raskrinkane, i kad su u pitanju migranti ne odgovaraju hrvatskim nacionalnim i državnim interesima. Andrej Plenković ne sluša puls naroda i biračkog tijela, kao što to radi češki premijer Andrej Babuš koji je objasnio da Globalni kompakt dvosmisleno razlikuje ilegalne i legalne migrante kad su u pitanju socijalna prava niti činjenica da ne navodi prisilno vraćanje ilegalnih migranata. Po Plenkovićevom mišljenju te formulacije su sporne u nekim zemljama, ali ne i u Hrvatskoj u kojoj je on premijer.
Slučaj oko Marakeške deklaracije još je jednom potvrdio da je Hrvatska suočena s puzajućom unutarnjom agresijom u kojoj ni manje ni više sudjeluje i sama Vlada, bolje rečeno ekipa okupljena oko Andreja Plenkovića. U tu ekipu spada prije svega ministar unutarnmjih poslova i bivši suradnik KOS-a Davor Božinović koji je na posljednjim saborskim izborima dobio samo 475 preferencijalnih glasova, ali se i kao takav nametnuo kao kontrolor Andreju Plenkoviću, da bi od njegovog šefa kabineta postao moćni ministar unutarnjih poslova. Toj uvjetno rečeno eurounijskoj i jugosferskoj ekipi u vrhovima vlasti pripadaju ministrica MVEP-a Marija Burić Pejčinović, ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković, zastupnik SDSS-a i čelnik velikosrpske pete kolone i na određeni način umiješan u četničko ubojstvo dr.Ivana Šretera Milorad Pupovac, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, pa ministrica znanosti Blaženka Divjak koja je ovih dana ukinula dotaciju uglednom časopisu „Jezik“, jedinom koji se stručno bavio problematikom hrvatskoga jezika. Ta unutarnja agresija kulminaciju doživljava sa žestokim otporom vlasti da se ne priznaju legitmni i legalni zahtjevi birača za raspisivanje dvaju referenduma, o izbornom zakonodavstvu i Istanbulskoj konvenciji.

-3-
Otporom Vlade Andreja Plenkovića protiv priznavanja tih referenduma hrvatskoj javnosti šalje se poruka kako volja naroda precizirana u članku 1. Ustava Republike Hrvatske ne znači ništa. Odbijanjem uvažavanja volje naroda Andrej Plenković šalje poruku da će se država voditi poludiktatorski, odnosno na način kako je to bilo u komunističkoj Jugoslaviji. Njegovom odlukom da podrži Marakešku deklaraciju Hrvatska se na južnim granicama Europsko unije izlaže invaziji migranata, dok je istodobno zbog promašene demografske politike Plenkovićeve Vlade iz zemlje u novo iseljeništvo u posljednjih nekoliko godina iselilo oko 350.000 ljudi, odnosno najzdravije i educirane radne snage.

 

Vjekoslav  Krsnik