NEMOĆNI, STARI, BOLESNI… ZAR SU SAMO SMETNJA ?

Kažu da starost nije lijepa, ali je svatko želi dočekati. A što ćemo dočekati, mi koji uspijemo ostarjeti? Ne znam, ali me pomisao na to nimalo ne veseli. Tijelo ima svoje granice, a godine i te kako ostavljaju trag na njemu. Ta savršena ljudska mašinerija dolazi svome kraju. Otkazuju dijelovi, nemoć i bolest uzimaju danak. Izborano lice životna je knjiga koja ispisuje posljednja poglavlja. Kako se osjeća mladi ljudski duh koji je okovan onemoćalim tijelom? Srce hoće, ali tijelo ne da. Ali, živjet se mora. Ne dolazi smrt po želji, već kad nam sat počne otkucavati posljednje otkucaje.

Poznato je da društvo nije naklonjeno starijima. Na neki način, oni kao da postaju smetnja. Zakinuti su u svakom pogledu. Većina njih nema dostatna primanja za život. Dostojanstvena starost postaje nepoznat pojam. Lako je dok se čovjek može brinuti sam o sebi, a što ako ne može? Tko će se brinuti? Današnji tempo života nametnuo nam drugačije prioritete od onih koje su imale generacije prije nas. U prošlosti, bilo je normalno da se ukućani brinu o starijima. Brinuli su se i oni o njima. A kako se danas brinuti za nekog? Na koji način? Odemo ujutro iz kuće, vratimo se navečer. Bolesna osoba treba stalnu njegu, a kako je pružiti? Ne možemo ostaviti posao, jer nam je to egzistencija. Razapeti smo između ljubavi i onog što se ”mora”. Ne možemo se klonirati. I mi imamo svoje granice. Dom za starije se nameće kao logično rješenje, kao jedini izbor. Rijetki će to shvatiti, ali to je sušta istina. Nije se nimalo lako odlučiti na taj korak. Znam da nije. Kako brigu o osobi koja se za nas brinula cijeli život, prepustiti drugom, a da ta osoba taj postupak ne protumači kao izdaju? Kako nekome objasniti da radimo ono što moramo, i da to ne činimo zbog nedostatka ljubavi? Teško, ponekad i nemoguće.

Dom nije rješenje, ali je možda jedini izbor. Teški su ti trenutci za sve strane. Jedna strana radi ono što mora, jer nema izbora, druga to možda ne može shvatiti, ili ne želi. U trenutcima kada im obitelj najviše treba, ta ista obitelj ih odvoji od sebe. Teško je to.

Kako se pomiriti sa spoznajom da smo samo smetnja? Nitko prema starijima nema milosti. Država daje milostinju, tako da veliki dio pokretnih starijih osoba kopa po kontejnerima da bi preživjeli. Muka mi je svaki put kad vidim nešto takvo. Ponosni su to ljudi koji nisu zaslužili da preživljavaju na taj način. Oni su dali svoj doprinos društvu, odvajali su da bi mogli uživati u plodovima svojeg rada onda kada ne budu sposobni za rad. A kako im to društvo vraća? Daje im taman toliko da mogu preživjeti. Strahota.

Koliko suza se krije iza sudbine koja se na silu mora prihvatiti? Dom za starije nije dom u kojem je naša obitelj. U njemu nismo okruženi ljubavlju, već teškim sudbinama ostalih ljudi. Nije dovoljno da ih se posjeti nekoliko puta. Treba im ljubavi, a nje najmanje imaju. Osjećaj odbačenosti nije lijepo društvo u tim tužnim danima. Ne, nemam ništa protiv domova, oni su postali nužnost, a pogotovo u ovim vremenima. Svakako imam puno toga protiv sistema. Odnos prema najranjivijim skupinama ogledalo je društva. Tu se pokazuje sva gnjilost, kako obitelji, pojedinaca, tako i cijele države.

Dragi moji. Ne odbacujte one koji su vam dali sve. Imajte razumijevanja za stanje u kojem se nalaze. Ono što gledamo, možda još gore možemo očekivati. Oni nam ne bi smjeli biti teret, jer ni mi nismo bili njima. Volite ih, kakvi god da jesu, jer su tu samo privremeno, uostalom, kao i svi mi.

 

Kata Mijić