Lijepa naša Hrvatska…

I zaista, ne samo da je lijepa, prekrasna je. Tko se može još podičiti ovakvom ljepotom? Zemlja koja ima sve, i krš i ravnicu i more. Sve. Osim normalnih uvjeta za dostojanstven život..

Od ljepota koje nam nudi, zastaje dah. Od tuge kako narod u njoj živi, također. Ako je u cilju iz domovine istjerati sve koji nisu ni lijevo, ni desno, koji samo žele misliti svojom glavom, pošlo im je za rukom. Mladi, koji su se trudili da uspiju, da se školuju  i sve u nadi da će po završetku svega živjeti bolje nego što su njihovi roditelji mogli, prevarili su se. Kao i ja. Kao i oni.

Školuj se, bit će ti lakše, živjet ćeš bolje. Ništa od ovog nije istina. To barem ne vrijedi za one koji iza sebe nemaju kuma, brata, stranku ili što je već potrebno da bi ostvario svoje pravo na rad i pravo na dostojanstven život.

Voljela bih da mi netko objasni za što su se naši očevi borili? Za to da njihova, sada već odrasla djeca, ne mogu biti samostalna, ne mogu zakoračiti u život, ne mogu razmišljati o budućnosti, o svojoj obitelji, o bilo čemu? Sjede i čekaju da se dogodi čudo. Ali čuda se ne događaju tako često ili se događaju nekom drugom. Nikako da dođeš na red.

Sumnjam da su se borili za neizvjesnost i nesigurnost svoje djece i njihove budućnosti. Ali to su dobili..i gledaš ih, njihova zabrinuta lica, tužna i razočarana. Želiš im otkloniti svu tu bol i brige sa lica, ali ne možeš. Domovina u kojoj si odrastao, tjera te da ju napustiš, da napustiš svoje roditelje i staviš im još veću brigu na njihova, odavno umorna i izrađena, leđa.

Prevarili su njih, varaju i nas i tako u nedogled. Sa svojih trideset godina, nisam stekla ništa. Najbolje godine prolaze u neizvjesnosti, u borbi za opstanak, u životarenju. Sa svojih trideset godina ovisim o svojim roditeljima, jer svojim radom i svojim rukama ne mogu napraviti ništa. Zar to zaista tako mora biti?

Ne mogu se pomiriti s tim i znam da je puno mladih koji se nalaze u istoj situaciji.I najgore je ako se pomiriš sa nečim, a svjestan si da to nebi tako trebalo biti. Ja ne želim tako i ne mogu, a ruke su mi vezane.

Zar nemam pravo na život, na rad? Ne osjećam se kao slobodna i ravnopravna državljanka  jer sva ova znanja i vještine koje posjedujem nisu dovoljne da bi živjela ovdje..  A netko tako lako uspije, sa puno manje truda, sa puno manje znanja i općenito volje i žara da nešto postigne i stvori svojim rukama.

Misliš si..tko zna, možda negdje netko tamo uvidi i prepozna  moje kvalitete i kad-tad ostvarim prava koja su mi zagarantirana, bila zelena, plava ili žuta, ne pitajući tko su mi roditelji, poznanici, kumovi, u kojoj sam stranci.

Tko zna..zaista je budućnost neizvjesna, ali jedno je sigurno.  Na mladima svijet ostaje, a obzirom kako mladi sada žive, jadan li je ovaj svijet.

Kristina Pemper