Jedne su zaokružili , druge kritiziraju a od trečih očekuju rezultate…

Žalosno je kako izgleda grad Zagreb.
Ulice jedva prohodne,trotoari ograđeni radi radova, zgrade oljuštenih fasada s građevinskim skelama, ulice s nikad manje živosti.
Trg u iskopima radi popravka tramvajske pruge no najžalosnije je na Dolcu. Tu i tamo neki prodavač s uvoznim voćem i rajčicom. Ni traga živahnosti, nema turista, ne miješaju se jezici, nema kupaca. Jedan štand koji ima sezonsko povrće za koje se može reći da je domaće. Samo su isti ostali prodavači gaća na stepenicama. Oni su i dalje jednako brojni i još agresivniji.
Korona i potres učinili su od grada nešto što nije lijepo vidjeti. Čovjeku dođe da sjedne na stepenice i da pričeka koronu da ga pohodi, obavi svoje i ostavi da preživjeli krenu dalje.
Ništa nije kako je bilo, nove mjere koje se donose smiješne su i ljudi ne vide smisao
Civilna Zaštita na svadbe, 4 metra prostora za plesača koji mora plesati sam, samo je dio sveopćeg meteža oko svega oko toga, a samo nekoliko dana od predizbornih skupova i pobjednički slavlja u izbornim stožerima.
Ljudi bi sve lakše podnijeli i razumjeli da pravila jednako vrijede za sve i da imaju kontinuitet. No jedna je priča bila prije, druga je sada. Najveće žrtve onda i sada su stari ljudi zatvoreni u “Domovima za starije.”
Lišeni svake slobode bez svoje volje, ali ni to im ne garantira zaštitu. Ni prije ni sada, nisu bili nosioci zaraze, sada su to uglavnom mladi i neoprezni ljudi koji su previše opustili, neopterećeni, bez financijskih briga.
Pobjednički tim ne dira u njihovu slobodu već zaoštrava na starijima.
No i oni imaju probleme, puno velikih faca žele svoj dio kolača za dva prsta u Saboru. Počelo je cjenkanje i trgovina baš kao i na stepenicama pred Dolcem, samo što je roba, glasovi birača.
Začuđujuće je kako stariji ljudi slabo razumiju izbornu proceduru.
Još im nije jasno da je njihov glas plaća za rad zastupnika kojeg biraju. Da su zaokruživanjem nekog na biračkom mjestu dodali novčani prilog za određeno ime ili stranku.
Jedne su zaokružili, druge kritiziraju a od trećih očekuju rezultate. Vidi se da nismo dobri gazde, ne  gospodarimo ni svojom glavom a kamoli novcima.
Junače se i oni koji nisu izašli na birališta s opravdanjem da se ništa ne može promijeniti a itekako se može. Zahvaljujući takvom stavu cirkusanti postaju uvaženi zastupnici, nazdravljaju podrigivanjem u izbornim jedinicama koji su ograničene  nekim zamišljenim linijama, zastupnici su ljudi koji nisu nikada nogom kročili u mjesto ili grad u kojem su na listi.
Izabrani trguju sa svojim mandatima kao svojim imovinskim pravom, mjesto daruju kako se i kome tko sviđa.
 Ograničava se broj ljudi na svadbi ali se ne određuje minimalan broj glasova za saborskog zastupnika. Tako da će o našim zakonima, za koji dan odlučivati čovjek s 19 osvojenih glasova, vjerojatno je na slavlju za prvu pričest imao više uzvanika nego sada glasača.
On će za koji dan odlučivati koliko će umirovljenici imati mirovinu, koliko će biti minimalna plaća, kakve će se mjere za zaštitu od korone donijeti.
Omogućili mu oni koji su svoj glas dali Ruži koja je svoju mirovinu osigurala, kad je pogled našeg predsjednika Tuđmana pao na njezin lik u dalekoj Kanadi, kad je stupila svojom nogom na aerodrom u Zagrebu, zapečatila je sudbinu.
 Vjerojatno je ovaj dečko, koji je već promijenio više mentora, jedan mu je bio Bandić, išao u vrtić kada je Ruža stigla u Hrvatsku.
Eto ti jedinstvenog primjera da se bolje roditi sa srećom nego s puno pameti. Možeš ti biti vrijedan, završiti i škole i imati doktorate ako te ne pomazi fortuna, ništa od karijere.
No mi se i dalje furamo na domoljublje, volimo više tamburaše nego seljake koji siju i žanju žito za kruh koji jedemo, cirkusante više od doktora koji nas lijeće, više cijenimo nekog tko je došao na gotovo, nego onog koji je s nama kopao temelje za kuću u kojoj živimo.
Je l’ to samo taj prokleti jal ili je nešto drugo tužno u nama, ostaju četiri godine da razmišljamo o tome.
Dragica Trumbetaš