In memoriam prof. dr. sc. Zdravko Tomac…

Jučer je na Mirogoju tiho i svečano pokopan prof. dr. sc. Zdravko Tomac. Kada se pogleda njegova biografija, razmišljanja, stavovi i život u cjelini, čovjek mu se mora pokloniti, jer Tomac će u povijesti Hrvatske ostat kao osoba na koju Hrvatska može i treba biti ponosna. Tomac će ostati u srcu i sjećanju svakog Hrvata koji voli i živi svoju domovinu Hrvatsku. Zašto?

Mislim da nije primjereno reći „zadužio je Hrvatsku“, jer ako volimo Hrvatsku svim svojim srcem, mislima i postupcima, kao što je Hrvatsku Tomac volio, shvatiti ćemo da domovina nikad nikome nije dužna nego smo dužni mi njoj. I baš u tome je velika Tomčeva ljubav prema Hrvatskoj koja služi svima za primjer. Ono što malo tko može uraditi i nadvladati, On je uradio. Bivša totalitarna komunistička Jugoslavija dala mu je visoki status, a u takvim uvjetima svatko se osjeća dužnikom i tog se duga nije lako osloboditi. Taj se dug nakači svakome u dušu kao okovi koji tu osobu učine robom, osobom lišenom slobode misli i ideja. Taj dug, nažalost, duboko je danas usađen u mnoge na tzv. hrvatskoj ljevici te kao da ne shvaćaju da komunizma više nema. Osim tog, za današnje hrvatske prilike, zlog duga, tu je i ono staro učenje koje su mnogi današnji hrvatski ljevičari prihvatili, i od kojeg se ne mogu „odlijepiti“ i shvatiti da totalitarnog komunizma više nema i da se protiv svih pokušaja njegove obnove trebamo boriti svim silama. Ostaju zarobljeni u prošlosti umjesto da čitaju i uče od kako razviti modernu građansku državu, hrvatsku državu i ekonomiju. Zbog toga i jesmo država i ekonomija u tranziciji. I baš u tome Tomac je pokazao svoju veličinu. Imao je moralne snage i umne sposobnosti „odlijepiti“ se od svoje prošlosti, pokajat se, zavapiti Kristu, tražiti u sebi i u hrvatskom društvu oprost, te krenuti dalje razvijajući svoje napredne misli i šireći ih oko sebe.

I sad ono najvažnije u cijeloj toj prići o Tomcu. Tomac je bio i ostao ljevičar, komunista, ali time nikog nije smetao, dapače, svi su ga uvažavali jer je njegovo pravo na lijevo poimanje ekonomije i društva bilo duboko povezano sa Hrvatskom, kao i vjerom u Boga i Isusa Krista. Eto, na ispraćaju su bili njegovi najbliži prijatelji Miroslav Tuđman, Davorin Rudolf, Đuro Njavro, ali i neki drugi koji su ga dobro poznavali i sa kojima je surađivao. Došli su i oni manje poznati hrvatski intelektualci odati mu počast i svojom prisutnošću potvrditi njegovu veličinu. Uglavnom, rekli bi, svi su njegovi bliski suradnici hrvatska desnica, i tu se vidi veličina Tomca. Svi su mu se došli pokloniti, odati mu počast sa suzom u oku, jer zaista, On to zaslužuje. On je primjer svima, cijeloj Hrvatskoj, lijevoj i desnoj (iako je pitanje što to „lijevo/desno“ znači u našim prilikama…), jer sa njim su se svi njegovi prijatelji i suradnici morali složiti respektirajući ideološke razlike.

Njegova je veličina svakako u ljubavi prema Hrvatskoj, koja je bila tako velika i posebna da ostaje kao uzor svim Hrvatima. Volio je On Hrvatsku i cijenio je svim svojim umom i srcem, a kao hrvatski ljevičar znao je onu tanku, a opet važnu nit između ljubavi prema Hrvatskoj koja Hrvatsku vuče natrag u zagrljaj nekakvog starog jugo sustava, i ljubav koja Hrvatsku promovira i razvija kao napredno europsko građansko društvo. To je jedna od njegovih najvećih veličina, njegovo opredjeljenje za naprednu građansku Hrvatsku, Hrvatsku po europskom konceptu. Ostat će Tomac kao primjer svim ljevičarima, kako onima u HDZu tako još više i onima u SDPu, ali je pitanje da li je oni to shvatiti i prihvatiti ga kao uzor,,, a trebali bi. On je bio i ostao primjer kakav je ljevičar i kakva je ljevica dobrodošla Hrvatskoj, ljevica koja će sa tzv. desnicom razvijati Hrvatsku na svim onim temeljima, stupovima, bez kojih Hrvatska ne može u razvoj, a to su Domovinski rat, Crkva u Hrvata i građansko društvo.

Ali naša je stranost bitno drugačija te je biskup Vlado Košić koji je predvodio sprovodne obrede sa pravom rekao: „On sam je napisao kako je od komuniste postao vjernik, katolik. Zapravo Zdravko se vratio svojoj vjeri u kojoj je u djetinjstvu odgojen, no prošao je u bivšoj državi razne ljudske i političke edukacije te je, kako sam kaže: ‘dugo slijedio krivu zvijezdu vodilju’, tj. crvenu zvijezdu petokraku, sve dok nije susreo Krista Gospodina i u njemu otkrio pravo svjetlo. Poput sveta tri kralja koja ih je dovela u Betlehem, do Isusa. Jedan od znakova svojeg obraćenja, napisao je, jest to da je pobijedio strah od smrti. U Isusu je otkrio smisao života i zato se nije bojao smrti jer je povjerovao Isusu da mu on poslije ovozemaljskog života daje vječni život. I u tome je bitna razlika između vjernika i nevjernika“, pa je na kraju, govoreći o Tomčevoj ljubavi prema Hrvatskoj kao i našoj teškoj svakodnevnici i podvojenoj Hrvatskoj, rekao: „Za nju se borio predavanjima, knjigama, emisijama kad je raskrinkavao laži u politici i – zato je u posljednje vrijeme bio ignoriran u medijima i javnosti, premda ga sada poslije smrti neki nastoje posvojiti. Njemu sve te igre nisu oduzele elan i zaustavile idealizam s kojim se hrabro nastavljao boriti.“ I to je istina! Gorka istina našeg današnjeg hrvatskog okruženja. Istina koja se ispriječila na putu hrvatskog jedinstva bez kojega Hrvatska ne može u bolje rezultate, a dok se god to ne riješi Hrvatska će biti na „repu“ svih rang lista Europske unije kojom upravo presjeda.

Zato zahvalimo prof. dr. sc. Zdravku Tomcu koji je svo svoje znanje, dušu, mudrost, i kreativnu snagu stavio u funkciju Hrvatske, Hrvatske koju je ljubio više nego samoga sebe, Hrvatske u Kristu i braniteljima kojima je bio posebno zahvalan.

Neka mu Bog podari pokoj vječni i mir u Raju koji je zaslužio više od ikoga. Hvala Ti Zdravko!

Skipper