By Predmet: Priopćenje za medije
Kad želimo upozoriti da je krajnji rok da se nešto poduzme, promijeni…kažemo da je 5 do 12. Tragičan događaj ubojstva socijalne radnice Blaženke Poplašen u Centru za socijalnu skrb u Đakovu, koji je potresao cijelu Hrvatsku, dogodio se u 12 i 10. Neki će reći slučajno. Ja to vidim vrlo simbolično. Vidim da je davno prošlo krajnje vrijeme da se sustav socijalne skrbi reformira, da se poslože i rasporede poslovi i da se socijalnom radniku, kao i svim drugim djelatnicima vrati dostojanstvo. Kako je koji ministar dolazio, mjenjao je zakon o Socijalnoj skrbi i na centre natovarivao sve više posla. Djelatnici centara su se, bez uvrede djelatnicima, pretvorili u „piskarala“, kako su se pretvorili i liječnici i mnoge druge struke. Država, umjesto da pojednostavni birokraciju, svakodnevno ju povećava. Djelatnici su nezadovoljni jer ne mogu obavljati svoj posao po pravilima struke, a korisnici su nezadovoljni jer imaju osjećaj da se sustav njima nedovoljno bavi.
Zakoni se svako malo mjenjaju, sustav se mora prilagođavati, korisnik traži svoja prava… i to sve preko leđa djelatnika na terenu. A da ne govorim o uvjetima u kojima veliki broj djelatnika radi. Za pokretanje privatne djelatnosti minimalni tehnički uvjeti su tako rigorozni, a ako pogledamo samo neke Centre za socijalnu skrb, a i mnoge druge državne i javne ustanove, trebalo bi im staviti odmah ključ u bravu.
Svi znamo da u Centre za socijalnu skrb dolaze, u glavnom, ljudi koji imaju neki problem. Mnogi od njih svoje frustracije „istresu“ upravo pred socijalnog radnika. No, socijalni radnici i ostali djelatnici centara su najčešće za sve krivi iako sa puno toga nemaju veze. Oni uče kako raditi svoj posao i cijeli život na sebi rade, ali oni ne mogu osigurati prostor, sami sebi osigurati zaštitu, sami sebi osigurati dobre uvjete rada.
Ako za privatni sektor važe minimalni uvjeti, tim više država treba dati dobar primjer. Sami detektori metala neće riješiti problem jer, netko tko ne može unijeti oružje u centar, može sačekati djelatnika vani, može ga udariti u sobi, kao i što se događalo. Davanje statusa službene osobe, mislim da bi imao psihološki jači učinak, iako, patološku osobu ništa neće spriječiti u njenom naumu ali će se djelatnik osjećati sigurnijim.
Ne znam čemu služi otvaranje kanala za pritužbe. Zar se po zakonu nema pravo podnijeti prigovor ukoliko nisi zadovoljan uslugom? A otvaranjem posebnog kanala se šalje poruka kako djelatnici toliko loše rade da treba poseban kanal samo za pritužbe na njih.
Svi oni koji rade s takozvanim rizičnim skupinama, znaju da mogu biti i ugroženi od tih istih skupina. Rad s takovim skupinama je poziv, a ne samo profesija i netko tko taj poziv prihvati, ne razmišlja da li će ga napasti onaj komu se on trudi pomoći. Ali je zato tu sustav koji mu treba pružiti sigurnost, kao i korisniku koji dolazi tražiti svoja prava.
Obitelji pokojne Blaženke izražavamo duboku sućut. Suosjećamo sa svim djelatnicima koji svakodnevno predano rade svoj posao, a vrlo često su nepravedno prosuđivani i osuđivani. Odgovorne upozoravamo da je već 12 i 10 i da konačno krenu u reforme, a ne u gašenje požara kapaljkom. Bilo bi žalosno da se ovakve situacije koriste u dnevno političke svrhe. Za stanje u sustavu socijalne skrbi nije kriva samo ova vlada nego i mnoge druge, ali ova je kriva jer u skoro tri godine nije bila u stanju poduzeti vidljive pomake.
U sustavu je nestao Čovjek. Vratimo ga!
Zagrebu, 11.srpnja 2019.
Bernardica Juretić Rožman, predsjednica odbora
