Hrvatska stoji i živi…

Najlakše je gledati a ne vidjeti,slušati a ne a ne znati.Lako je osuditi ljude,a njihovi životi poputna su vam enigma,ukoliko ste pogledali vijesti na tri različita programa na tri različite televizijske kuće i čuli komentare pet različitih novinara,nemojte misliti da tada znate sve,jer mišljenje je kao stražnjica(ispričajte na izrazu),ima ga svatko…Svi ti političari su ispod svih odijela,iza svih kamera i procedura,ljudi ok krvi i mesa,kao i vi i ja,i svi oko nas.Naravno da svi ljudi ne mogu dijeliti iste stavove i da svima u svakom trenutku ne odgovara sve i to je u redu,različiti smo,ne samo izgledom već i karakterno,ali čemu podijele i čemu uvrijede?Zar je to način komunikacije,zar je to demokracija?Nitko i malo normalan ne želi tu sliku jedne mlade,perspektivne države,za koju je ne mali broj ljudi položilo svoje živote,ne suhi buket ruža,živote,udisaje,kretnje,smijeh i suze…Zar je ovo utjeha obiteljima koje su ostale bez svojih najbližih?Zar je takav način komunikacije i ophođenja ono što želite ostaviti svojoj djeci?Dobro je vrijeme da se zapitamo,sjednemo sami sa sobom i promislimo.
Ti ljudi prvenstveno( koje mnogi vole nazivati uhljebima) su nečiji očevi,muževi,braća,majke,sestre,žene…Ti ljudi nisu osobe koje odlaze na posao od 8 do 16 (ne podcijenujući pri tome osobe koje na taj način rade,kao većina nas),to su ljudi koji rade i žive rad,nema radnoga vremena,nema mu kraja,nema isključenoga telefona i godišnjega odmora,ne na čelu jedne države!Tko radi taj i griješi,nitko nije savršen pa tako niti oni,da se vuku svakave afere za pojedincima,vuku se,ali to nije i ne smije biti slika cijeloukupne Vlade mlade države,ne u našim očima,očima ljudi koji su se za ovu državu borili,starije ljude koji svoj život žele dostojanstveno proživjeti ovdje,djecu na kojima ona ostaje…Nije pošteno naspram onih ljudi koji se na tim pozicijama zaista bore,rade i pokazuju rezultate.Na kraju,nije to baš predivna pozivnica djeci i ljudima koji su otišli pronaći svoj dom u tuđem domu,da se vrate kući.
Nitko od tih ljudi nije na takvim pozicijama bezazleno,zaslužili su to i zaradili svojim školovanjem i odricanjem,ako se u nekom trenutku i dogodi da se nekome nečija odluka ne svidi,pa nije način izražavanja nezadovoljstva psovati,kuniti i zviždati ljudima koji danonoćno žive vlast,i oni i njihove obitelji.Nitko od tih ljudi ne može i nije kao u konkretnom slučaju pandemije rekao “ne mogu,netko doma mi ima temperaturu”,brinuli su za temperature svih građana Republike Hrvatske svih dva mjeseca i još brinu.Još uvijek voze vlakovi,tramvaji,autobusi,još uvijek možemo nesmetano otići u trgovinu,ljekarnu,liječniku,imamo mogućnost prošetati parkom,popiti kavu u omiljenom kafiću,još uvijek za nedaj Bože imamo mogućnost ući u policijsku postaju i u teškom trenutku obratiti se za pomoć,ako nam se dogodi požar ima tko ugasiti vatru,želimo li platiti račun imamo gdje,putujemo,izlazimo,nitko nas ne kontrolira,odlazimo na kocerte u kina i kazališta,pjevamo najdraže pjesme na glas…I najvažnije imamo slobodu govora,neprocijenjivi dar koji prije nekoliko godina kada se naša mlada Hrvatska borila za svoju samostalnost i slobodu,nismo imali,a danas kad ju imamo,za što ju koristimo?Za izražavanje nezadovoljstva politikom na način da lete psovke,kletve,laži,ružne riječi,umjesto olovke na izborima biramo psovku osobama koje žive vlast i zbog kojih i dalje kompletan sustav živi i diše na kraju i na početku dana i preko noći,365 dana u godini,godinama.Umjesto toga da drugima tražimo mane,svojim doprinosom svatko od nas može ispraviti mane države,mane vlasti,mane sustava,kad ih se toliko ističe,i sve ostaje na isticanju,da nismo ni svjesni koliko zajedno možemo kao građani skupa sa vlasti i ljudima na čijim leđima Hrvatska stoji i živi.Zavirimo u svoja srca i duše…Zar je to zaista naša mlada Hrvatska zaslužila?
Za Portal Bez cenzure, Književnica i Novinarka: Jadranka Balatinac