A mi čekamo da se naši vladajući odmore , oni imaju propusnice ….

Da od sudbine ne možeš pobjeći, vidimo ovih dana na strašnom primjeru iz obitelji Kennedy. 
Mlada žena, pobjegla u samoizolaciju, sklonila se od opakog virusa i utopila se u igri s loptom, zajedno sa sinom.
Izolirani ljudi u staračkom domu u Splitu, niti su igdje odlazili niti im je itko dolazio, ipak njih 10, pozitivno na koronu. Stari ljudi preko 80 godina, najugroženija skupina , imali su temperaturu 15 dana, no tek su prije 2 dana testirani.
Svjesni da zlo, pronalazi svoj put, ipak ostaje pitanje, zašto je trebalo toliko vremena da se ljudi medicinski obrade, zašto je policija rastjerala novinare koji su pratili evakuaciju tih nesretnih i uplašenih ljudi.
Na samom početku krize ministar Beroš je rekao, odgovarajući na novinarsko pitanje, da će korona učiniti što i namjerava, na tragu toga  i zemlje u Europi najavljuju popuštanje strogih mjera, vijesti su dobre. Norveška je objavila da kontrolira viris, da je njegovo prenošenje smanjeno na vrlo mali postotak.
Vijesti iz svijeta raduju, bude nadu da popušta polako, opaki obruč koji je paralizirao ljude u svim njihovim životnim navikama.
Kod nas se ljudi većinom ponašaju disciplinirano, uredno stoje u svim redovima, čekaju ispred apoteka, koliko treba, da bi na kraju saznali, da onoga što im je neophodno, u apoteci nema.
Ostaje im da se snađu u nekom drugom redu, u kojem će imati više sreće.
No nitko nema pravo na ljutnju, okolnosti su izvanredne, nemamo ni pravo ljutiti se na one koji krše samoizolaciju,za njih su propisane novčane kazne. Kako će to pomoći onome koji oboli, nije potpuno jasno, no ljudi ne propituju.
Gledajući jučer sjednicu Sabora, gdje je oporba podržala sve vladine mjere, a vlada nije podržala niti jedan amandman oporbe, stječe se dojam da dretvenom krizom upravlja politika.
Ne može biti, da baš niti jedan oporbeni zastupnik, nije dorastao, usprkos svim mogućim završenim školama, niti u jednoj stvari, niti jedan prijedlog, niti jedan amandman, da bi ga vladajući prihvatili.
Slika je to, kako bi se iskoristila prilika, pa kako god teška bila za građane Hrvatske.
Odgodili su donošenje odluka o konkretnoj pomoći građanima, za poslije Uskrsa, izgovarajući se, da je stanka ugovorena prije.
Slaba je to isprika za građane, koji su dogovoreno planirani život, morali odgoditi na neodređeno vrijeme. Doslovno smo život stavili na čekanje, no usprkos toga svi su računi došli uredno i na vrijeme, svi su krediti naplaćeni, sve ovrhe uredno sprovedene. Banke uredno bilježe dogovorene kamate u bilancu dobiti, kamate koje u zemlji iz koje dolaze, nikada nisu mogle naplatiti.
A mi čekamo da se naši vladajući odmore, oni imaju propusnice, sva su putovanja moguća, ove godine Uskrs slave samo oni.
Ostaje nam nada da poslije Uskrsa, kada se dobro odmore, razmisle i donesu odluke, koje će pomoći građanima, da prežive ovu krizu, u vidu odgode kredita i kamata, u stopiranju ovrha, svih građana, dakle i umirovljenika, da shvate značenje riječi NAJUGROŽENIJI, u pravom smislu riječi.
Da NAJUGROŽENIJI ne mogu, sami preživjeti, bez pomoći. Da sada, nisu dobili ama baš nikakvu pomoć, osim preporuke da ostanu doma.
No i doma se umire, prilično brzo, ako nemaš novaca za lijekove i hranu, ako na malu mirovinu imaš kredit, jer si zamisli oholosti, kupio novi hladnjak, kada se stari pokvario.
Nadajmo se da virus polako odlazi, da je učinio što je namjeravao učiniti, mi ga nećemo izazivati, ostavit ćemo mu prazne parkove, prazne ulice,, ostat ćemo doma s vjerom da se njegova opaka misija, kojom je pokorio svijet bliži kraju.
S novom nadam u novi dan….
Dragica Trumbetaš