Nekoliko važnih karakteristika proteklih europarlamentarnih izbora…

Nekoliko važnih karakteristika ispoljilo se na proteklim izborima za Europski parlament koje će se odraziti na politička gibanja u državi, a posebice na iduće izborne cikluse. Prva je dimenzija da je hrvatsko biračko tijelo donekle promijenilo odnos, premda ne bitno, prema Europskoj uniji. Druga je dimenzija da su izbori za hrvatske europarlamentarce pokazali da se nastavlja polarizacija između s jedne strane dvije vladajuće stranke i ostatka biračkog tijela koje traži alternativu, prije svega populističku. Treća je dimenzija da je vladajući HDZ na čelu s briselskim gubernatorom premijerom Andrejom Plenkovićem ozbiljno podijeljen unutarstranačkim sukobom. Četvrta je dimenzija poljuljan položaj samog Andreja Plenkovića kandidata za neku visoku dužnost u Europskoj komisiji. Peta je dimenzija privremeno jačanje SDP-a čime je spašen položaj predsjednika stranke Davora Bernardića. Konačna i to važna dimenzija jest neregularnost ovih izbora kao i svih dosadašnjih, jer ne postoji pošteno izborno zakonodavstvo potrebno za razvoj demokracije u Hrvatskoj kao mladoj državi i članici Europske unije.
Da bi se spoznala prava vrijednost glasovanja na ovim europaparlamentarnim izboirima valja podsjetiti na referendum o ulasku u Europsku uniju koji je održan 22. siječnja 2012. godine. Tada je u prenapuhanom dakle neregularnom popisu birača bilo čak 4,501.607 (?!) punoljetnih građana s pravom glasa. Od tog prenapuhanog broja glasovanju je pristupilo samo 43,5 posto, odnosno 1,960.000 birača. Za ulazak u Europsku uniju glasovalo je 1,298.000 birača, odnosno 66,2 posto od onih koji su izašli na glasačka mjesta. Međutim kad se taj broj usporedi s ukupnim brojem birača onda je za Europsku uniju glasovalo samo 29 posto građana. Taj trend nepovjerenja ukupnog biračkog tijela nastavlja se i na izborima za Europski parlament, pa je tako 2014. godine samo 25 posto birača izašlo na izbore i izabralo 11 hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu. Na prošlim izborima broj birača upisan u napuhani spisak ministra uprave Lovre Kuščeviać iznosio je 3,696.907 birača, što znači da ih je bilo oko 800.000 manje nego prije sedam godina kad se glasovalo u ulasku u Europsku uniju. Glasovalo je samo 1,103.551 birač ili 29,8 posto, dok je na prethodnim izborima 2014. godine glasovalo oko 950.000 ili 25 posto. Iz svega se može zaključiti da je hrvatsko biračko tijelo suzdržljivo kad su u pitanju izbori za Europski parlament, što znači da je odnos prema članstvou Hrvatske u Europskoj uniji uz manje kozmetske promjene još uvijek na razini referenduma iz 2012. godin.
Međutim važniji aspekt rezultata na ovim euroizborima proizlazi iz činjenice da se na njima, budući da je cijela Hrvatske jedna izborna jedinica testira odnos političkih stranaka na domaćoj razini. U ovom slučaju karikaturalno se ponovila stara uzrečica o „dva Hrvata – tri političke stranke“. Dok je na prethodnim izborima 2014. godine svoje kandidate istaklo 25 stranaka i koalicija, ovaj put je bilo čak 33 kandidacijske liste. To je posljedica nakaradnog zakona o političkim strankama koji omogućava relativno laku registraciju novih političkih stranaka. To naravno u konačnici odgovara i HDZ-u i SDP-u, jer se glasovi na taj način rasipaju, osiguravajući na taj način dvjema vodećim strankama da sa svojim lojalnim biračima osiguraju pobjedu. Pored činjenice da čak 70 posto birača uopće nije izašlo na glasačka mjesta rezultati ovih ukazuju na značajni trend koji je zapljusnuo cijelu Europsku uniju posljednjih godina kao posljedica neprihvatljive migracijske i socijalne politike tandema Merkel-Macron. Taj trend očitovao se u uspjesima populističkih lista Suverenista, Mislava Kolakušića i Živog zida koji su osvojili po jedno zastupničko mjesto, ali isto tako i u neuspjehu Mosta i nekih lijevih lista poput Starta Dalije Orešković, pa i Amsterdamske koalicije i HNS-a. Naraslu snagu populističke opcije najbolje ilustrira zbroj glasova koje su dobili Suverenisti, Mislav Kolakušić, Živi zid, te Marijana Petir i Nezavisni za Hrvatsku. On iznosi čak oko 328.000, dok je pobjednički HDZ osvojio 244.000 glasova a SDP kao glavna oporbena stranka 200.000 glasova. Sasvim je jasno da će buduća nastojanja HDZ-a koji je prodrman unutastranačkim sukobom biti usmjerena na razbijanje svakog pokušaja okupljanja suverenističke i populističke desnice koja bi ujedinjena mogla postati vodeća politička snaga u državi. Koliko je uistinu jak taj trend pokazat će se već za pola godine na izborima za predsjednika(cu) Republike Hrvatske.
Sasvim je očigledno da je u stvari najveće iznenađenje neuspjeh HDZ-a da barem djelomično ponovi rezultat s prethodnih izbora 2014. godine, što je značilo osvajanje najmanje pet mandata. Taj neuspjeh ide prije svega na adresu predsjednika stranke Andreja Plenkovića koji je svojim bahatim ponašanjem i kandidacijskom listom stranačkih anonimusa, izuzev Dubravke Šuice, ozbiljno poljuljao svoj liderski položaj u stranci, ali i na čelu Vlade. Za njega ovaj neuspjeh ima dvostruku težinu. Prva je spomenuti oslabljeni položaj u samom HDZ-u i jačanje pozicije Milijana Brkića kojeg se želio riješiti, ali će to s ovakvim neuspjehom na europarlamentarnim izborima biti mnogo teže i izazovnije. Druga je težina njegova ambiciozna pozicija u Europskoj uniji, u kojoj po ocjeni utjecajnog „Financial Timesa“ spada u skupinu mladih parspektivnih europolitičara. Očito je da neuspjeh HDZ-a na europarlamentarnim izborima u Hrvatskoj u Bruxellesu ne smatraju kao Plenkovićev neuspjeh, jer ga je Europska pučka stranka imenovala za jednog od pregovarača u procesu sastavljanja nove Europske komisije. Međutim hoće li Andrej Plenković dobiti neku visoku funkciju u Europskoj komisiji ovisi o tome želi li Bruxelles zadržati Plenkovića na čelu Vlade kako bi pod njegovim čelništvom Hrvatska predsjedala Europskoj komisiji u prvoj polovici iduće godine.
Neočekivano je jedno od najvećih iznenađenja europarlamentarnih izbora uspjeh vodeće oporbene stranke SDP-a koja je osvojila četiri zastupnička mandata. To je praktički spasilo ozbiljno poljuljan autoritet predsjednika stranke Davora Bernardića, ali to ne treba shvatiti kao poruku da se SDP na velika vrata, kao što je to bilo početkom 2.000 godine, vraća u hrvatsku politiku. U toj stranci još uvijek vlada neojugoslavenski duh i po njemu je SDP prvenstveno jugohrvatska a ne hrvatska stranka. Njihovih 200.000 glasova od u državi najlojalnijeg biračkog tijela je u ovom trenutku maksimum. Oni su tim uspjehom opijeni i vjerojatno će se odlučiti za Zorana Milanovića kao predsjedničkog kandidata koji je pored niza gafova dok je bio premijer najviše ostao poznat po obrani jugoslavenskih agenata Josipa Perkovića i Zdravka Mustača s „lex Perković“, što je bilo u oštroj suprotnosti s vladavinom pava u Europskoj uniji.
Konačno važna je karakteristika ovih europarlamentarnih izbora što su oni kao i svi dosadašnji izbori u Hrvatskoj neregularni. Na to je prije izbora krivičnom prijavom protiv ministra uprave Lovre Kuščevića i predsjednika Državnog izbornog povjerenstva i predsjednika Vrhovnog suda Đure Sesse upozorila mala „Hrvatska slobodarska stranka“ optužujući ih za četiri krivična djela. To su: krivotvorenje službene ili poslovne isprave, zločinačko udruženje, zlouporaba biračkog prava i izborna prijevara. Podnositelji prijave Miro Matijević i Radovan Smokvina zatražili su prije toga na temelju Zakona o pristupu informacijama od Ustavnog suda, Hrvatskoga sabora i Ministarstva uprave podatke o broju birača po županijama, gradovima, općinama, ali je taj njihov zakonski zahtjev jednostavno ignoriran. Oni upozoravaju da se od 2017. do 2018. broj birača s prebivalištem u Hrvatskoj povećao za 28.282 birača, te ukazuju da je na lokalnim izborima 21. svibnja prošle godine bilo registrirano 3,719.556 birača, što je za 323.577 više od broja punoljetnika. U čak osam od 10 izbornih jedinica odstupa se po broju birača od zakonski dopuštenih granica, a veći broj gradova i općina s više od 3.000 stanovnika imaju više birača nego stanovnika. Njihova prijava potpuno je ignorirana u tzv. slobodnim medijima na čelu s Hrvatskom radiotelevizijom, iako se radi o ključnim podatcima o kojima ovisi odgovor na pitanje: jesu li izbori u Hrvatskoj pošteni ili namješteni. O toj prijavi upoznali su i neke organe u Europskoj uniji, pa se očekuje da se konačno iz Bruxellesa intervenira u hrvatski kontaminirani izborni sustav.

Vjekoslav  Krsnik