Jučer su se konačno obznanile liste , ima puno nezadovoljnih…

Teško da nešto može pokvariti utisak savršenog dana od jučer. Bez oluje, sunce toplo, priroda u raskošnoj ljepoti. Skoro dovoljno, da ljudi mogu i zaboraviti kaos u kojem živimo.
Korona kao da je i zaboravljena, naš ministar zove Šveđane da nam dođu ljetovati, samo onako ovlaš prelazimo preko najave obaveznog nošenja maski na jesen. Iako svi tvrde da se o koroni ništa ne zna, sada ih polovica tvrdi da će se vratiti, druga polovica da neće. No najmanji problem bit će maske, možemo ih nositi i preventivno, samo da se ne ponovi proteklo razdoblje.
Sada su u fokusu izbori. Jučer su se konačno obznanile liste, ima puno nezadovoljnih, ima i neočekivanih imena. Simpatizeri nezadovoljnih najavljuju bojkot izbora, a bojkot izbora ostavlja stvari kakve jesu.
 A nije dobro i ne smije tako ostati. Samo dva primjera koji se ovih dana vrte po medijima, govore da nam da je sve davno otišlo k vragu. Da u ovoj državi više nema repa ni glave, da nešto što bi trebalo načelo, postaje sprdnja.
Od 2014 do 2020 godine EU nam je iz  fonda namijenjenog za subvenciju obroka siromašne školske djece isplatila 270 milijuna kuna.
 Reklo bi se da ta potrebita djeca, svaki dan u školi vrte janjca, čini se puno novaca, no nije tako. Ove godine sredstva su nešto smanjena i dosjetili se naši kako to riješiti, ukinuli su obrok prvašićima u jednoj našoj Županiji. Obrazložili su to tako, da djeca u prvom razredu najmanje borave u školi pa ne trebaju jesti tamo.
 Zaboravili su pritom da su to potrebita djeca, da ih niti doma ne čeka obilni i raznovrsni meni, da su doma isto vjerojatno gladna.
Sve druge Županije našle su vlastita sredstva, nisu uskratile taj i ne tako obilan obrok, nisu djecu poslala u dvorište da broje ptice na nebu, dok im oči bježe prema kuhinji, no uvijek se nađe netko tko nam pokaže da od goreg, može gore.
Ne možemo osigurati jedan obrok potrebitoj djeci, a svaki dan slušamo o demografiji, o mjerama koje poduzima Vlada iz čijih je i redova župan te Županije.
S druge strane ministrica Bedeković pjeva pjesmu:” Ja sam Lola, u mom kraju svi me znaju” i nekoj udruzi u svom kraju, daje lijepu svoticu da razvija lijepe narodne običaje kao što je “gatanje”.
Vjerojatno će udruga nabaviti povećala kako bi se otkrile sve tanušne crte na dlanu ruke ili skrivene točke sudbine u talogu od kave.
Svima neodlučnima oko izbora, ta bi dva primjera trebali biti dovoljan poticaj da ipak izađu, da nađu svoju nadu, jer sigurno na tim listama ima ljudi koji mogu promijeniti nešto na bolje.
Dočekali smo i preferencijalno glasovanje, možemo glasati za ljude, ne samo za stranke, već za ljude koji poznaju život iz svih kuteva, kojima još mirišu uštipci iz školske kuhinje, ma kako to davno bilo.
Ako sve ostane kako je sada, umirovljenici su bili prvi na redu, prvo su im poharačili mirovinske fondove, invalidima su oduzeta dodijeljena sredstva, djeci se uskraćuje obrok u školi, već 06.07.,netko će misliti kome još uzeti, a kome dati.
Zato otvorite srce i pamet, dajte priliku da se dogodi novo razdoblje, ovo što traje nije nešto, na što bismo se trebali  biti ponosni.
Dragica Trumbetaš