Daljina naših ljudi…

Pričali su mi kad sam bila mala,

Sjećam se pričala mi je moja baka.

Uvijek u nekoj tišini , kao o najvećoj tajni.

Kako su se naši ljudi okrenuli nemilosrdnoj tuđini,

Izdani,prevareni,gladni a najviše otjerani,

I pričala mi je ona moja baka da je to posljedica rata,

Pa posljeratnog doba , pa studentskog proljeća.

A uvijek sa nekom zebnjom u srcu jer ni ona,

Ta moja baka do smrti svoje više nije vidjela brata svoga.

Danas iza našeg rata , iza naše pobjede kad pjevamo cijelu himnu,

Lijepu našu himnu slobode…

Onako prečesto je se sjetim i njenih riječi,

Šuti mala nemoj to nikom reći ….

Od spominjanja slobode možeš samo poginuti , nestati , zaleći.

Hm,,, mudro je zborila moja baka neka joj je laka Hrvatska gruda,

Samo bojim se da nismo pobijedili , nema još kod kuće onih,

Koji su nam puno za rata vrijedili…

Zašto upitah se Domovino čim ste ih povrijedili , otjerali

Napravili tuđincima .

Zato da bi se danas iako je more krvi poteklo za slobodu,

Naša djeca pošla za njima,zašto?!

Zato jer ste nesposobni vodit ovu svetu Zemlju kojoj je u ljepoti i raskoši

I Bog dragi bio na milosti.

A danas se samo Bogu molim neka vam on oprosti ja znam da moram

Kršćanka sam ali ne mogu , molim se svakog dana da mi Bog oprosti u glavi tu neslogu.

Jel nakon krvavog rata , gdje su mi zaspali i mama i tata i pola rodbine, prijatelji,prijateljice

Gdje nema više moje kuće i nema mojih slika nijedne uspomene,

Oprostite mi što oprostit ne znam jer dala sam Domovini sve i sebe sa samo sedamnaest

Na raspolaganje , zato jedino želim slogu , vjeru , zajedno naše ljude sve,

Pa to smo po Bogu ostali dužni onima kojih s’ nema zar ne?

Hrvatsko vrati se,čekamo te …

Jadranka Balatinac