S pozicije umirovljenika stvari se gledaju drugačije , svoje su mirovine…

Gotovo je nevjerojatno što čovjek sve može čuti u istom danu,Jučer nas je ministar Marić obavijestio da nas je zadužio do 2050 godine,cijelo vrijeme govori s pozicije vještog mešetara  a ne velikog siromaha. Hvali se niskim kamatama kao da je to njegova zasluga a ne trenutna svjetska praksa.

Osobito je zanimljivo kako tumači izuzetno povoljno zaduživanje na domaćem tržištu iz mirovinskih fondova. Doma se zadužio po 07% kamata a vani po 1,5%, što će biti da je svojim pregovaračkim sposobnostima oštetio sve buduće umirovljenike koji uplaćuju u II stup mirovinskog osiguranja.
S druge strane Plenković se šegači s Milanovićem, veli da mu je dosadno na funkciji predsjednika.
Još se sjećamo kako je zdušno navijao da Kolinda,
bude predsjednica, njoj nije bilo dosadno, ona je obilazila Ameriku, i selila urede po cijeloj Hrvatskoj o našem trošku, a sve da joj ne bude dosadno.
Plenković traži jazavce u svojoj Vladi i veli da ih nikada nije bilo.
 Jazavac je životinja koja ima takvu čeljust da ne pušta plijen, kada ga jednom zgrabi. Imao je Plenković puno takvih i sam se ih morao riješiti, a ima ih i svako selo ili grad, Plenković  im dopušta, preferencijalno je dobio 32 i nešto sitno tisuća glasova, jako malo prema milijunu i nešto, koje je dobio Milanović.
Svaki jazavac ako je član HDZ je zaštićen, na one bez iskaznice dopušten lov. Baš kao i što je dopušten lov na one koji krše samoizolaciju a nisu iz te stranke, za njih se prepišu drugačije mjere krojene po funkciji a ne po općoj opasnosti za zdravlje ljudi.
Vrlo žestoka rasprava vodi se i o apelu Nine Badrić, ljudi su stali u obranu talenta i kulture, vele da ju napadaju nekulturni provincijalci i zatucani krumpiraši. Svaki talent je dar, čovjek je s tim rođen mora ga razvijati i njegovati, ako može od njega živjeti to su dva dara u jednom.
Desi se u životu situacija da dar nije dovoljan, ovaj put je Corona spriječila da se dar trenutno ne može pretvoriti u novac i Nina i milijuni poput Nine, moraju stisnuti zube i čekati ili se prilagoditi, jednostavno promijeniti način na koji su radili svoj posao. Nina je radila koncerte s 5000 tisuća ljudi, krumpiraši su također bili dobrodošli. Ulaznica za Ninin koncert koštala je kao i dnevnica koji nude krumpiraši.
Ljudi su dali jedan dan teškog fizičkog rada da bi slušali Ninu kako pjeva i čemu sada tako žestok prezir prema njima, nitko na mjestima gdje su se prodavale karte nije pitao ljude čime se bave, niti je mirisao novce.
Isto tako i ti ljudi se bore sa životnim nedaćama, kada jednom krumpirašu tuča zatuče njivu, ne organiziraju se humanitarni koncerti da bi se pomoglo čovjeku.
Nina treba pjevati, jer to zaista lijepo radi, svi zajedno moramo se nadati da će ovo proći, ali moramo dijeliti sudbinu.
S pozicije umirovljenika stvari se gledaju drugačije,svoje su mirovine zaradili radeći da bi živjeli, uplaćivali su novce da bi imali, kad ne budu mogli raditi. Država si je uzela za pravo da uzme od tih novaca, zarađenih zbog potrebe, a često i bez talenta i da onima koji su imali sreću da rade što vole i da dobro zarade od toga.
Postoje povlaštene mirovine i one su puno veće od onih koje su zarađene radom, dobivaju ih sportaši i umjetnici, i tko zna tko još, oni koji su svoje poreze plaćali u raznim poreznim oazama, svoju zaradu ulagali u unosne poslove i sada je država uzela novce iz mirovinskih  fondova i dala pomoć tim ljudima. Nije dala krumpirašima, niti umirovljenicima koji nemaju za život, njima je i dalje dovoljno 2000 kuna na mjesec. Sve zemlje u okruženju pomogle su svojim umirovljenicima da prebrode krizu nastalu Coronom, neke zemlje oslobodile su ih raznih obaveza, naša, umirovljenicima nije dala niti jednu kunu pomoći i nismo čuli niti jednog talentiranog, niti pjevača, niti glumca, da je ustao u obranu i tražio pravdu za umirovljenike.
Ninu su zvijezdom učinili umirovljenici u svojoj mladosti i financijskoj stabilnosti, nikada ne bi postala zvijezda, da su njezine koncerte posjećivali samo oni koji su danas pljuju po krumpirašima, provincijalcima i ostalom jalnom bagrom.
Treba razdvojiti jal od očaja, uzgajati krumpir častan je posao, cijena krumpira takva kakvu ljudi mogu platiti, iz toga se plačaju i dnevnice za ljude koji rade taj posao.
Isto tako potrebna nam je Nina, lijepa pjesma smiruje čovjeka daje ljepotu životu, trebamo biti tu jedni za druge, talentirani čovjek samo je veliki čovjek, ako na svoj talent gleda s visine, ako je spreman dijeliti za malo novaca.
Živjeti od talenta velika je privilegija a borci za pravdu, moraju u svoju borbu uključit i radnike i seljake i umirovljenike i svakako krumpiraše. Slobodno možemo reći da su sada oni jalni, jalni su ljudima koji znaju živjeti s malo novaca, malo sreće i puno životnih nevolja.
Dragica Trumbetaš