Ni traga prave borbe , obračuna sa korupcijom…

Tužne slike iz olujom pogođenih dijelova Europe, Prljava bujica vode, mnogima je odnijela domove, godine i godine rada i odricanja.
Kod nas slika starijeg čovjeka, vjetar mu odnio krov, ne može do kraja ni izreći tugu, suze naviru i guše riječi.
Šteta oko 50 000 kuna, puno je to novaca i čovjek ne vidi rješenje. Tko može i zna, popravlja, tko je star i bez novaca može samo plakati.
Kada je bio potres, saznali smo da je novac namijenjen za elementarne nepogode ispario iz gradske blagajne, navodno je potrošen za doček nogometaša.
Lani su građani  Zagreba održali nekoliko prosvjeda, tražila se ostavka Bandića. Okupilo se u više navrata, nekoliko tisuća građana, prosvjednici su stali uz nove političke snage, vidjeli su u njima novu nadu, nadali se da će se stanje u gradu promijeniti.
Potres pa Corona dodatno su uništili grad, Milan Bandić nastavio je po svom, nove političke snage bacile se u kampanju za parlamentarne izbore, dobili su podršku i eto ih u Saboru.
Sada 6 mj.nakon potresa Darko Horvat ministar graditeljstva, govori da se u Zagrebu ne treba žuriti s obnovom naprečac, da treba još razmišljati, smišljati, mudrovati, stradalim ljudima promijenili su lokaciju i poručili da je strpljen spašen.
Nove političke snage vrlo mlake,
Rada Borić,  opušteno kuha ajvar, sa saborskom plaćom je to pravi užitak, a ostali tu i tamo dodaju malo ulja na vatru u svađi s predsjednikom.
Ništa više nije ostalo od velikog žara borbe za promjenama, sve je izgleda dobro kako jeste, osim prigodnog doprinosa općoj histeriji nevažnih pitanja.
Ni traga prave borbe, obračuna s korupcijom, torbe s milijunima nisu u fokusu interese, ajvar i feminističke svađe imaju više prostora u medijima, nego ilegalni dom za starije i nemoćne, više od 19 milijuna kuna, novaca pronađenih u torbama i računima.
Umjesto da gospođa Borić priča o ajvaru, jučer je trebala skupljati polupani crijep, od svoje velike plaće dati doprinos uplakanom čovjeku, pomoći u nevolji, baš kao i oni muškarci koji su bili na krovu,
a sutra bi u Saboru trebala govoriti, kako su bili plaćeni radnici u ilegalnom domu, koliko medicinske sestre imaju prekovremenih.
To su prava pitanja i time bi se dokazala potpuna ravnopravnost između žene zastupnice i krovopokrivača.
No ona nam poručuje da ima svog posla, da kuha ajvar i poslije će pospremiti stan.
Glasači koji su joj dali glas očekivali su drugačije prioritete u njezinoj kući, spremnost da u svakom trenutku uskoči u žestoku borbu za dokazivanje ravnopravnosti, da se hrva s elementarnim nepogodama, da se odupre korupciji, da prima i uzvraća udarce, jednako snažno, jer se eto izborila da se njezin račun u banci puni jednako brzo kao i bilo kojem zastupniku u Saboru.
Što očekivati od takvog početka rada novoizabranih saborskih zastupnika koji su se vinuli u politički vrh na podršci prosvjednika, previše brzo s položili oružje kojim su mahali u predizbornoj kampanji.
Upali su u čarobni svijet financijske bezbrižnosti i jedini je cilj što dalje ostati u tome a ako je moguće i kakav veći doseg, još i bolje.
No tko će sada predvoditi one koji su prosvjedovali, tko će izboriti veće plaće, za žene koje rade prekovremeno a dobiju minimalac, za sve umirovljenike kojima su devastirani mirovinski fondovi, protiv onih koji su dopustili da se milijuni  našega novca pospreme što na račune, što u torbe.
Izgleda, da će morati umirovljenici, oni su odavno izbačeni iz rutine, ne spremaju više ajvar, prevelika je to investicija za njih, tu i tamo pokupe natrulu papriku s placa, nemaju za patlidžane, oni se dobro drže pa ih prodavači ne bacaju.
Žene umirovljenice, majke i bake prebiru po skromnim mirovinama i premišljaju kako ušparati za rođendanski dar za unuka, dar koji će vratiti bliskost koje je odnijelo siromaštvo.
Izgubljena bliskost je najveći poraz koji je doživjelo naše društvo, nepoštovanje starih zato što su stari, trpanje u neke preuređene kokošinjce da dočekaju smrt, to je poraz ljudske humanosti, potpuni nestanak empatije prema onome što će svi manje ,-više doživjeti, a to je starost.
Čovjek je 5 godina ilegalno držao starce u kući, a da nitko nije svratio da pregleda dozvolu, 5 godina bez ikakve kontrole,ljudi su dolazili i sigurno ih je bilo preminulih. Kako se bilježilo mjesto smrti preminulog, ako je to mjesto bilo ilegalno.
Bilo je to 5 godina šutnje, svi koji sada vele da nisu znali, a posao im je da znaju, trebali bi biti poznati javnosti, sveopće prešućivanje takvih stvari je opasno prestrojavanje našeg društva u histeričnu rulju, koja bi sutra starce na cesti, mogla početi gađati kamenjem.
To vam nećemo dozvoliti, ima nas dovoljno, sa štakama, s hodalicama, s drvenim nogama, ali ipak previše da se možete praviti da nas ne vidite, previše da prešućujete siromaštvo u koje nas uporno gurate. 25% svih preminulih od Corone, su upravo štićenici domova, 8 izgorjelih u požaru samo ove godine, a koliko preminulih zbog nemara društva, nikada nećemo znati.
A niti jedan odgovoran ministar. Bivša ministrica, bila je nova i zbunjena, ovaj sada staro – novi prepreden grebator, na zakidanju umirovljenika učvršćuje poziciju, dajte nam već jednog socijalno osviještenog, koji umjesto kalkulatora ima srce,da prihvati surovu istinu onakva je, a to je da
800 000 umirovljenika u Hrvatskoj nema mirovine dovoljne za preživjeti mjesec dana.
Doći ćemo i natjerati vas da to čujete!
Dragica Trumbetaš