Brodogradnja će se sanirati državnim novcem, a parlamentarni izbori u RH bit će zajedno s izborima za Europski Parlament…

Prolazim neko jutro pored crkve na Jarunu Sveta Mati Slobode, uz kontejnere za otpad,
mlada žena, pored dječja kolica. Prekapa kontejner. Pomislim,kako joj kolica služe za odvoženje pronađenog, bolje pogledam i vidim dijete u kolicima koje spava. Rano je. Zaustavim se, otvorim novčanik uzmem 20 kuna i ponudim ih gospođi. „Ja ne mogu uzeti vaš novac, ja ga nisam zaradila – kažemi žena, ali gospođo, nastavim, imate dijete, kupite kruh i mlijeko. Ne, gospodine to nije moj novac, vi ste ga zaradili“. Ostao sam začuđen, dvadeset kuna nije puno, ali je dovoljno za kruh i mlijeko. Ne, ta meni nepoznata žena nije uzela novac i to vrlo ponosita u svom jadu.
Gdje je tu država na koju se često pozivamo, teško da je ima. Posla gotovo da i nema, to malo hrvatskog proizvodnog gospodarstva nestaje što radi pljačke, što radi lošeg i nestručnog upravljanja.
Često mi govore i to osobe koje imaju širok dijapazon informacija „mi smo teško bolesno društvo i to jako korumpirano“. Ne mogu vjerovati što se to sve skupa događa.
Namjerno uništavamo svoje uvozeći tuđe, obrazovni sustav nam se isključivo temelji na uvođenju informatike u škole, a što je s odgojem i učenjem za život. Nema ga!
Tko zna, možda ta silna informatika koja je ušla u sve pore nema kraja, ali ona nije skuhani ručak, nije odgoj mladeži, nije priprema za život i naposljetku nije obitelj. Možda je ona majka nekome tko će
po priči mojih poznanika zgrnuti naš teško stečeni novac u svoje džepove. Mjera jednoga i razum su uvijet budućnosti, a u Hrvatskoj razuma gotovo i nema.
Ovih dana, započeli su radovi na Remetinečkom rotoru, sve dokazane tvrtke, pa i one koje su jesu/nisu u stečaju. Tvrtke koje se vezuju uz zagrebačkog gradonačelnika koji „dela“ na području cijelog grada. Vidjet ćemo što će se u naredne dvije godine, koliko traju radovi zbivati.
Uređenje privremenih cesta u blizini gradilišta traje već dulje vrijeme, a primjerice zaboravio je Bandić urediti stari Savski most pa da i tim dijelom od Remetinečke prema gradu kroz Savsku krene saobraćaj. Zaboravilo se je! Ništa čudno kad je Zagreb i upravljanje gradom u pitanju.
Ne bi me začudilo da pri prvim saobraćajnim kolapsima dođe do protesta vozača jer se ne vidi kako bi dnevna količina vozila, kažu gotovo do stotinu tisuća moga proći drugim dijelovima grada.
Bandićeve delancije traju i traju. Ako ste imali prilike proći ovog ljeta pojedinim ulicama, ovo od danas nije ono što će biti sutra, bageri, prometni znakovi, preusmjeravanja prometa. Sve sami stručnjaci koji se bave prometom. Nova tehnička disciplina „Bandićeve delancije“ mogla bi početi od …. pogodi koja je ulica na redu? Teško da bi u tom nepoznatom kvizu bilo pobjednika, rezultat je nepoznat, izuzev rijetkima koji daju naloge za početak rekonstrukcija.
Nadređeni kažu, mostovi su nam u redu i nema opasnosti. Treba li im vjerovati ili stručnjacima nakon pomnog pregleda. Političarima nipošto jer im neistina biva najvažnija disciplina. Stoga, bez civilnog nadzora nema budućnosti. Za sada imamo situaciju da nas politika i njene službe nadziru, broje nam glasove za referendum, određuju kako ćemo se liječiti, određuju visinu naše mirovine jer Bože sačuvaj ako bi naša mirovina bila izjednačena njihovoj. Pa stoga nema druge, bez civilnog društva nema prosperiteta.
Naš Andrej, miruje bez prevelikog oglašavanja, pošteno jer se čovjek treba odmoriti nakon odmora. Odmor „ubija“ ako se nema što raditi. Odlazi Plenković Angeli Merkel na kavu i razgovore, a domaći kontrolirani tisak se odmah uskuhao kako se Hrvatska ponovo približava Njemačkoj.
Izuzev davne političke podrške u vrijeme priznanja Hrvatske kad možemo kazati da je tadašnja njemačka politička elita bila za Hrvatsku, danas i već dulje vrijeme puno je toga izostalo.
Hrvatska je svoju cijenu i dug prema Njemačkoj platila, odavna, privatizirajući nekadašnji dio PTT, njen najvrjedniji dio, telekomunikacije. Tako smo ubrzo dobili Deutsche telekom, nazvani Hrvatski telekom.
Znalo se je i tada da je PTT izuzev dijela dostave pošiljki profitabilan sektor. Tim više što su nekadašnji pretplatnici sami kupovali telefonske linije, imaš li novca, potpiši ugovor za telefon i evo ti priključka za par mjeseci. Taj dio novca je nepovratno ispario, a za uzvrat se dobilo pregršt različitih reklama koje pozivaju na pretplatu kod tog sada već starog operatera HT. Sjajan uspjeh tadašnje politike.
Ništa značajno, da se praksa nije nastavila i zamislite traje.
Plenkoviću „Odlazi“ javljaju se poneki s različitim natpisima. Što bi to Plenković otišao svojom voljom, pa nije on došao svojom voljom da može tek tako otići. Otići će onog dana kad mu se kaže da ode i ništa više. Stoga su naivni mnogi koji misle da će radi njih Plenković otići.
Premijer ide u Berlin na razgovore s pretpostavljenim temama oko izbjegličke krize za koju Europa nije sigurna što želi. Italija se protivi dolasku prepunih brodova različitih pripadnika afričkih naroda na njen teritorij. Kažu da ih već ima u Italiji oko šestotisuća i kuda će nitko to ne zna.
Možda zna Angela Merkel i zamolit će Plenkovića da neku manju šačicu uzme sebi na skrb. Zašto ne!
Slavonija se iseljava, Agrokor će trebati radne snage za rad u poljima, samo ako Plenković može uvjeriti narod što je preostao nakon odlazaka mladih s hrvatskih burzi rada.
Osovina Pariz – Berlin je ta koja drma Europom ili tako ili Europe neće biti.
Ovih dana Grčki premijer Aleksis Cipras je uskliknuo „Grčka je oslobođena“. Da, ali samo privremeno jer u modernom društvu možeš biti gol i gladan, ali ne smiješ biti da nisi dužan, jer od čega bi živjeli oni koji uzimaju novac različitim načinima izmišljenih zakona, nepotrebnim porezima, ekvilibristikom.
Tu se je svijet promijenio, ali samo u metodama koji prastaru metodu otimanja provodi na posve novi način.Plenković to zna i vjerojatno ide do Angele kako bi primio novu „porciju“ obveza.
Njemačka proteklih godina nije ništa u Hrvatsku uložila, zaobišla nas je i to je jasna poruka. U ostalom izgubili su rat u Jugoslaviji i to pobijeđeni od partizana čiji sinovi danas upravljaju Hrvatskom.Kud ćeš bolje.
Pula se trese od uzvika i negodovanja. Nekadašnje i najveće brodogradilište Titove države, Uljanik zajedno s 3. Majom je već dulje vrijeme u financijskom kolapsu.Cijena proizvoda je manja kad se proda no cijena stvarnog koštanja broda. Razliku namiruje država i to već dugo traje.
Europska unija ima sasvim drugu politiku građenja brodova pa je dosada tražila restrukturiranje brodogradnje. Republika Hrvatska je ponešto ugasila, ponešto podvela pod drugo, primjer Brodosplita, ali ništa nije restrukturirala na dugo održiv način.
IDS koji upravlja Istrom od Hrvatska samostalnosti i od prvih izbora ovih dana se ne oglašava. Čemu i bi, pa nisu oni tu radi spašavanja već da bi pojedinci u politici i zajedno s politikom IDS a imali koristi.
Istarskog župana Valtera Flegu su prije koji dan u Puli zalili pivo,. Šteta, pivo se lako pere, trebali su Teranom jer te mrlje ne možeš oprati.
Jakovčića nema, podnio je neopozivu ostavku na člana NO u finskom Afaraku kod svog suradnika Končara kojeg se sumnjiči za kršenje burzovnog poslovanja.
Smetalo bi to Jakovčići koji se sprema za još jedan mandat u Europskom parlamentu.
Ovih dana je Ivan Jakovčić glasno poručio Marku Perkoviću Tomphsonu „ Nisi pjevao u Areni, bogami niti nećeš“. Tako je Jakovčić ustvrdio da u Hrvatskoj na čitavom području ne vrijede Hrvatski zakoni.
IDS je oduvijek bio za odvajanje Istre od Hrvatske, jer eto, oni su nešto drugo, multikulturalni, a svi drugi nisu. U Istri nije bilo rata i sukoba, Srbi tamo nisu protjerivali Hrvate niti im palili kuće, a nakon Oluje, ponešto je kuća ovih prvih nestalo u plamenu. Sve je to Hrvatska država kasnije morala obnavljati.
No, kako prenose vijesti, povorka brodograditelja pjeva Thompsonovu pjesmu „Lijepa li si“ i u tome je kvaka. Politika jedno, a narod drugo. Šalu na stranu, ozbiljna je situacija jer su mnogi pojedinci i obitelji u problemima i tu se ne smijemo šaliti. Žalim radnike Trećeg Maja i Uljanika, nisu oni nizašto krivi. Politika IDS na prvom mjestu, lopovluk i nesposobne i pretplaćene Uprave tvrtki su glavni krivci. To je sukus problema.
Zagreb gleda na zbivanja kao na još jedan od tranzicijskih problema, novca nema, bar za sada. Končar se je pojavio u Banskim dvorima obučen u ljetnoj košulji i ubrzano se uputio u unutrašnjost zgrade Vlade RH.
Pripravan nema što, treba zasukati rukave, a on već u kratkim rukavima.
Nìšta, doli nastavka privatizacije na hrvatski način. Drugi Agrokor. To je bila i ostala bolest hrvatske pretvorbe. Bogatstvo se gomila pojedincima i interesnim skupinama, pa kad kihne, narod plaća. Bojimo se da će vrijeme pokazati kao su izbori partnera Debeljaka i Končara pogrešni. Što tu Plenkoviću nedostaje, scenarij je jasan. Pojavljuje se Končar i vjerovano kreće u „krčmenje“ onoga što mu otac, pa i on nisu zaradili. On kao svjetski igrač zna kako postupati s tuđim novcem.
Vlada se nećka u svezi restrukturiranja Uljanika i 3. Maja. Vjerovano da je odluka već napisana, kakav stečaj ide se u restrukturiranje i uvođenje novog STRATEŠKOG partnera.
Slučaj AGROKOR je objelodanio mnoge informacije o sudjelovanju u nizu razgovora s pojedincima i famoznom grupom BORG, pa tako Božo Petrov je pokušao prikriti da je bio ne više od dva poslovna sastanka, a Andrej Plenković gotovo da nije ništa znao.
Zadnjim spoznajama procurenih izjava na USKOK u, pokazuje se da su ovi gotovo sve znali, ali javnost ne smije znati i u tom grmu leži zec – „lažljivosti politike“ i licemjerje.
Samo ostaje i dalje laže se kad se laže, kad se treba, kad imaš interesa.
Poznato da poneki političari odlaze s funkcija kao bogati građani ili ako nisu spremili ponešto bogatstva onda s privilegiranim mirovinama. Zasluge njih samih, to je posve nešto drugo.
Čitajući prije koji dan jedan od dnevnih listova, veliki naslov kako Martina Dalić na jesen predstavlja svoju knjigu kojom želi rasvjetliti događaje u svezi Agrokora.
Dotična gospođa je zatvorila sebi vrata, svemu dođe kraj, povratka joj nema u politiku izuzev da je uskoro ponovo ne pozove sam Plenković, što se ne može isključiti.
Kad se jednom ode, nema pisanja istine već pokušaj da se sebe opere od grijeha, bar pred javnosti. Stoga, nikakve istine neće biti u tom brzo napisanom skorom izdanju Martine Dalić. Nitko nije lud sebe gurnuti još dublje, a takva realna mogućnost u „Dubokoj državi“ postoji.
U tijeku sezone „kiselih krastavaca“ spominjali su se skorašnji nacionalni izbori. Vjerovano, svi to znaju izuzev Plenkovića. Rejting HDZ se popravlja, kažu analitičari. Kako i ne bi kad se ništa ne događa. Jesen će donijeti kiše, ali i vruće teme, poput brodogradnje i eventualne pakete nekih novih zakona. Odavno je Preradović kazao “Od svih stvari na tom svijetu, samo stalna mijena jest”, pa skori „paketi zakona“ imaju poruku privida, a ne rada.
Skorašnji izbori, ništa od toga. Dobro upućeni govore da Plenković radi na pronalaženju partnera za izbore i koaliciju, vjerovano je to SDP. Opstane li Bernardić, evo nama koalicije koja će drmati Hrvatskom naredno desetljeće.
Izbori bi trebali biti zajedno s izborima za Europski parlament predviđeni od 23. do 26. svibnja 2019. čime bi HDZ i Plenković poručili „vidite kako se štedi“. Vrijeme koje je preostalo do izbora omogućilo bi Plenkoviću jačanje istomišljenika u HDZ u ,neutraliziranje drugih, definiranje koalicijskih partnera i podjelu fotelja.
Plenković i njegova snaga su proizašle od pritisaka briselske birokracije, od njega samoga, nipošto jer nas taj nametnuti političar nije ničim zadužio.Kažimo onu latinsku „ Fallacia alia aliam trudit“, „jedna laž dovodi drugu“, pa sad razumijemo bolje poruke koju propagiraju Martina Dalić, Jakovčić i Flego – Istrijani i interese Danka Končara.

Ante Medanin Livo