Kako funkcionira IMT shema („ima li mene tute“) u državnim poduzećima…

Novootkrivena afera u svezi Janafovih „investicionih ulaganja“ uz posredovanje ključnog dobavljača materijala i opreme, a sve češće i izvođača radova, tvrtke „Elektro centar Petek“ pokrenula je panične radnje kod cijelog niza od političara postavljenih kvazi menadžera u velikim državnim poduzećima, a osobito u HEP-u gdje je ova tvrtka iz Ivanić grada bila jako „ukorijenjena“ i ostvarivala je glavninu od svojih gotovo 100 milijuna EUR-a godišnjeg prihoda. Pa kako i ne bi bili uznemireni kada je Krešo Petek „nogom otvarao vrata“ u HEP-u čiji je on do bio djelatnik, a također neki od razotkrivenih sudionika ove afere su  bili djelatnici HEP-a.  Naime Iva Šuler zajedno sa suvlasnicom konzultantske tvrtke Nabava d.o.o. Biljanom Lerman dovedena je na krilima HNS-ove brutalne, bestidne i rasipničke pohare HEP-a, na čelo Sektora Nabave u ovoj državnoj elektroenergetskoj kompaniji. Na sreću brzo su obadvije navedene dame najurene nakon što im je razotkrivena afera petnaestodnevnog romantičnog putovanja na Kubu dok je Ivi Šuler HEP uz potpis Biljane Lerman za odsustvovanje s posla zbog „bolovanja“ plaćao naknadu osobnog dohodka.

Ove dvije gospođice koje su se na svojem facebook profilu „hvalile“ najnovijim tetovažama, u čudnom su ne samo poslovnom odnosu. Bile su dobro honorirane „suradnice“ za osmišljavanje shema javne nabave koje su fingirale tržišnu utakmicu između ponuđača. Međutim, to su u naravi  bili čisti monopolski i oligopolski modeli koji su osiguravali ponuđačima  marže  u nekim slučajevima i preko 100% .

Naravno, ponuđač u pravilu nije mogao računati na visoke profite jer je s visokim maržama trebao „nahraniti“ moćnika u državnoj kompaniji koji mu je omogućio visoku zaradu, a moćnik je dio ovako prikupljenih sredstava morao preusmjeriti prema svom političkom zaštitniku koji ga je postavio na to mjesto i koji mu pruža zaštitu, a politički zaštitnik je s dijelom ovih prljavih para trebao s jednim dijelom napuniti crnu kasu stranke kojoj pripada. Ako u cijelu shemu uključimo još i subjekta koji služi za izvlačenje i „pranje“ novaca koje u pravilu košta od 25 do 35%, onda za ovu skupu četvero stupanjsku shemu odista treba ovako visoki IMT („ima li mene tute“).  Poznate sheme talijanske mafije su bile puno jeftinije jer nisu imale toliko razina koje su se hranile prljavim novcem. To je u pravilu bio lokalni političar i policajac. Makar su to tako prezentirali filmski scenaristi preko čijih filmova smo primali prva saznanja o kriminalu Cose nostre.

Zanimljiv je način kako se provode postupci javne nabave u državnim poduzećima. Naime nakon što se osmisli shema koja se ne može pobijati prema Zakonu o javnoj nabavi, tajno se sastaju predstavnici svih na tržištu poznatih mogućih dobavljača zajedno s odgovornom osobom javnog poduzeća i dogovara se raspodjela tržišnog kolača kao i marža odnosno planirani iznos za dotičnu poziciju, te ponuđači koji će biti najjeftiniji na određenim stavkama ponude kao i oni koji će davati prateće ponude i stavke na koje će se to odnositi. Svakako, svaki od ponuđača se prema ovim modelima „namiruje“ na stavkama ponude na kojima ima već uhodane dobavne kanale i u konačnici cijeli posao izgleda pravno i tržišno čist i utemeljen. Nevolja nastupa ako slučajno uleti neki „padobranac“ sa stvarnom tržišnom i znatno jeftinijom cijenom, onda stupaju na scenu ostali uvjeti Natječaja koji su inače za kupoprodajni odnos o kojem je u sadržaju ovdje odista riječ krajnje irelevantni, međutim s formalnopravnog aspekta dovoljni za odbacivanje ponude iako je cijena često i dvostruko niža od one koja se prihvaća. Ako bi se “padobranci“  kojim slučajem žalili Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave, te stoga cijelu transakciju pomakli za 5 do 6 mjeseci, tada se aktivira mehanizam financijskog akomodiranja „padobranca“ za povlačenje žalbe.  Apsurd je da ovi „odbačeni padobranci“ znaju imati istog dobavljača kao i dvostruko skuplje ponude. Tako ako analiziramo dobavljače koji osiguravaju robu i usluge za državna javna poduzeća uglavnom se njihov broj svodi na 5 do 8 tvrtki ( Brodometalurgija, Brodomerkur, Cotra, Elektromerkur, Welmax, Elcon, Koprodukt trgovina, Elektrocentar Petek…….) koje su pustile jako duboko korijenje na hrvatskoj gospodarsko političkoj sceni jer svaki od navedenih imaju svoje „anđele čuvare“ u političkom prostoru. Poznat je slučaj i notorne Josipe Rimac koja je po HEP-u šetala držeći za rukav jednog od vlasnika prethodno navedenih tvrtki, „nogom“ otvarajući vrata kabineta nekih od direktora i članova uprave. Ponekad se na nekim „bingo“ natječajima, koji teže više stotina milijuna kuna, znaju pojaviti od političkih razina prigodno usmjereni pojedinci kao što je to bio slučaj s nabavkom brojila koja su nabavljena od krajnje nekompetentnog dobavljača, a koja će zbog tehnološkog promašaja vrlo brzo završiti na otpadu iako je HEP za ovu avanturu utrošio više stotina milijuna kuna.

Kako se obijest sudionika ovih shema ne zadovoljava samo novcem, već traži i tjelesna zadovoljstva, značajni dio ekstra profita osiguranih javnom nabavom trošio se na plaćanje eskort dama, bakanalije u privatnim vikendicama ili rekreacijski odmor u privatnom hotelu dobavljača, a najskuplji izdatak je svakako bio plaćanje svim bitnim ljudima u javnim poduzećima, skupih skijanja u talijanskim alpama i to dva puta godišnje. To su posebne sheme gdje se za vrijeme zimskih školskih godišnjih odmora plaćalo skijanje cijeloj obitelji, a negdje krajem veljače ili početkom ožujka se plaćao tjedan zimovanja bez obitelji, uglavnom s  priležnicama političkog menadžmenta.

Kako stati na kraj ovim kriminalnim dobro razrađenim i dobro uhodanim shemama???

Jako teško ima li se na umu da zakonski okvir po kojem se odvija javna nabava donose političke elite koje su uključene u razgranati hranidbeni lanac i imaju izravnu osobnu korist od ovakvog stanja. U Europi ovo nije moguće jer imaju jako razvijeno tržište dobave opreme, roba i usluga, pa je jako teško iskontrolirati i formirati oligopolnu shemu kad imamo 80 do 100 dobavljača koji se jave na jedan natječaj. Nažalost Hrvatskoj ne preostaje ništa drugo već širom otvoriti vrata ponuđačima iz cijele Europe i pod cijenu ugrožavanja domaće slabašne proizvodnje kad nismo u stanju pošteno gospodariti nacionalnim resursima. Poznat mi je slučaj irske elektroprivrede „ESB“ gdje se zaposlenici službe nabave prisiljavaju prije nego što se raspiše natječaj, kontaktirati sve relevantne europske proizvođače robe i opreme i animirati ih ili pak njihove trgovačke lance da se jave na natječaj kako bi se izbjeglo oligopolno udruživanje domaćih dobavljača zbog otočkog relativno izoliranog i limitiranog tržišta zbog veličine zemlje (cca 4,9 milijuna stanovnika)

Kao rezultat ovakvog stanja dogodilo nam se da:

  • Zbog ovakve poslovne i političke filozofije Irska se s 66. 510 EUR-a BDP-a po stanovniku nalazi među 10 najrazvijenijih zemalja svijeta za razliku od Hrvatske koja je pozicionirana sa svojih 13. 270 EUR-a u 2019. god. u donjem dijelu zemalja po snazi nacionalnog gospodarstva.
  • Zbog ovakvog ponašanja Hrvatska elektroprivreda u 2020. godini raspolaže sa znatno manjim proizvodnim kapacitetima nego što je imala 2010. godine, s tim da je većina od trenutno raspoloživih 1423 MW pri kraju svog životnog vijeka a supstitucija se ne nazire.  Stoga i  kreditni rejting HEP-a je duboko potonuo u neinvesticijski razred.
  • Zbog ovakve politike prema energetskom sektoru Hrvatska je na zadnjem mjestu u Europi po pokrivenosti potrošnje vlastitom proizvodnjom (svega 60%).
  • Zbog ovakve politike nekompetentni nestručni i nesposobni menadžeri podmeću svekolikoj Hrvatskoj javnosti beznačajne suboptimalne projektiće od 3,5 MW kao kapitalni projekt HEP-a
  • Zbog ovakve …………………………………………………………………………………………………………………………….
  • Zbog……………………………………..

 

Anđelko Jeličić