REQUIEM ZA HRVATSKU…

Iz godine u godinu 18. studenog obilježavamo obljetnicu stradanja Grada heroja Vukovara i slušamo od političara obećanja da će zločinci biti procesuirani i da žrtva neće biti zaboravljena, ali ništa se ne dešava. Pardon, desilo se suđenje gospodinu Marijanu Živkoviću. Otac, čiji su sinovi dali život za Hrvatsku. I to nije sve, način obraćanja sutkinje gospodinu Živkoviću je zaista neprimjeren i zastrašujući. Kažu, da bi čovjek nešto znao mora to iskusiti na vlastitoj koži. Stoga, bolje bi bilo da dotična sutkinja ubuduće u tišini sudi, pa će razumjeti bol oca koji još traga za jednim sinom.

Post mortem okupljanje na dan stradanja Vukovara, prolazi uz slikanje uvaženih nam političara na čelu sa Plenkovićem. Skupljaju bodove za kampanju jedan dan u Gradu heroju, a ostalih 364 dana spominju ga samo u kontekstu suđenja hrvatskim braniteljima. Bilo bi najbolje da komemoracije budu zasebno, na jednoj strani MI, na drugoj ONI. Uvaženi predsjednik Vlade ne razumije, a i neće da shvati što se sve događalo i događa u Vukovaru. Stoga zbog digniteta Domovinskom rata i pijeteta prema žrtvama ne treba taj dan ni dolaziti u Vukovar, niti on niti njegovi Hrvatski Demokratski Zločinci. Predsjednica će patetetično govoriti o žrtvi Vukovara, a onda opet izjavljivati da je interes RH da i Srbija uđe u EU. Srdačno će se pozdravljati sa četnicima, Dačić, Vučić i ostalima koji i dalje ne skrivaju zločinačke nakane prema RH.

Svi preživjeli stradalnici Vukovara, na čelu sa roditeljima, djecom poginulih, braniteljima i civilima moraju im dati do znanja da nisu dobrodošli na taj Sveti dan u Vukovar. Bar ne kao predstavnici institucija koje uništavaju sjećanje na žrtve. Neka dođu kao obični građani, bez pratnje, u vlastitom aranžmanu, bez službenih automobila. Oni za svoj dolazak na taj dan ponosa i sjećanja, dobivaju dnevnice ili kako se to već zove, i onda nam govore da će učiniti sve da se tragedija u Vukovaru ne zaboravi i da se strašan zločin i zločinci kazne. I tako svakog 18. studenoga, iz godine u godinu.
Od prošlogodišnje komemoracije u Škabrnji, što su učinili za to mjesto. Ništa, sve je ostalo isto. Samo su tada nazočni Plenkovićevi emisari napredovali u karijerama oportunista. Pejčinović u Europi, Vaso doma.
Njihov dolazak na mjesta stradanja može se protumačiti i kao uvreda. Čovjek se veže za riječ, institucije za obavljen posao, ali zar 28 godina nije dosta da se nešto učini po pitanju kažnjavanja zločinaca za te masakre.

Da se još malo vratim na gospodina Živkovića i njegovu kalvariju. Čovjek, s kojim se ponosi cijela domoljubna Hrvatska i koji je izgubio ono najmilije, proganjan je samo zato što ne želi gledati svaki dan ono zbog čega su njegova djeca dali živote. On nije iz društveno prihvatljive obitelji ( kako kaže jedan sudac iz Makarske), i trebalo bi ga kazniti za primjer ostalima. Osim pojmova pravičnosti i pravde ( koji su kod nas nepoznanica) , imamo i moral, okolnosti , da se čin gospodina Živkovića proglasi herojstvom. Umjesto da ga odlikujemo mi mu sudimo.

Iznenadila me i HVIDR-a, sa Đakićem. Najprije osuđuju, uvjetuju, a onda ništa. Đakić ide po onoj, malo pošten, a malo… Imaš Đakiću ponos, sačuvaj i obraz, borio si se protiv ćirilice, izađi iz HDZ-a, barem dok su u njemu Plenković i njemu slični antihrvatski elementi. Nije u vlasti sve. Postoji čast, sjećanje na slavne dane i stvaranje uvjeta za bolju budućnost. Možeš ti to, da li hoćeš???
Mada do obljetnice stradanja u Vukovaru ima još 50-tak dana, mislim da je bolje da ovaj tekst sada ugleda svjetlo dana, nego poslije kada će nastati poplava raznoraznih članaka, priloga itd. o dostojanstvenoj obilježbi godišnjice stradanja (što i želim).

Nadam se da u nekim stvarima nisam u pravu, da će se izmijeniti na bolje, ali čisto sumnjam.
Na koncu ako ne ove, želim da slijedeće godine sjećanje na žrtvu Vukovara, bude u boljem ozračju. Da su kažnjeni zločinci iz Škabrnje, Ovčare i ostalih stratišta, da je isplaćena ratna odšteta i najvažnije da su pronađeni posmrtni ostaci naših nestalih.

To smo im dužni svi mi.

Anđelko  Jeličić