Zašto zvjersko stravično ubojstvo obitelji Čengić iz Ervenika, kod Benkovca, 18.siječnja 1992. ne zanima medije, ne zanima nevladine udruge, ne zanima Milorada Pupovca, ne zanima ni Inicijativu mladih za ljudska prava, ne zanima ni Anto Nobila, nije rodbini iznudio odštetu kao obitelji Zec?

U Hrvatskoj javnosti, medijima  i politici poremećenih i nakaradnih vrijednosti,  takvo pitanje je uzaludno postaviti!

Uzaludno i nepoželjno je pisati  o nekažnjenim zločinima jugo-komunizma, o rudnicima , jamama i fojbama gdje su svoj život skončale stotine tisuća ljudi, bez suđenja i presude, nakon završetka 2.svjetskog rata i prestanka ratnih operacija.

Uzaludno je ukazivati na ubojstva 663 katolička svećenika i 31 časne sestre, na okrutnost, ponižavanje i mučenje kojima su bili izloženi prije smrti.

Počinitelji nikada nisu optuženi, ni kažnjeni, nego baš suprotno nagrađeni funkcijama i radnim mjestima, koja su im osiguravala sasvim udoban život.

Njihovi potomci ne priznaju zločine svojih predaka, čak ih i opravdavaju u ime ideologije, jer oni su napredni ljevičari koji su pobijedili fašizam i nacizam. A to što su se služili istim metodama i u miru likvidirali svoje neistomišljenike, za njih nije zločin, to  im je kazna!

Upravo ti sljednici jugo-komunističkog nakaradnog sustava vrijednosti, zgražaju se i spremno osuđuju Hrvatsku za ubojstvo obitelji Zec, a da ih uopće ne zanimaju ubojstva koja su počinjena u velikosrpskoj agresiji.

Ubojstvo obitelji Zec nije bilo nacionalno uvjetovano, već je to bila pljačka, koja se izrodila u ubojstvo. Otac obitelji bio je poznati mesar koji se obogatio i kojeg su počinitelji krenuli opljačkati. Pri tom je ubijena nedužna djevojčica Aleksandra Zec, njena majka i otac.

Razne ljevičarske nevladine udruge koje nikada Hrvatsku nisu željele, ali  rado kao pijavice iz njenog proračuna sišu novac, bulumenta petokolonaša i medija iskoristili su to ubojstvo za optuživanje i ocrnjivanje hrvatske države.

Te iste udruge, ta bulumenta medija i petokolonaša koja je u slučaju Zec ronila suze i izigravala moralnu vertikalu,  uopće se nije ni osvrnula na ubijene hrvatske obitelji i ubijenu  nedužnu djecu,  koje su pobili susjedi Srbi i četnici iz Srbije u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku.

Hrvatska je isplatila odštetu sinu i kćerki obitelji Zec, ponudila je i školovanje, kao znak dobre volje, ali petokolonaškoj bulumenti to nije dovoljno, već stalno iznova ponižavaju  Hrvatsku.

Evo što je izjavio Anto Nobilo, koji usput u ovoj Hrvatskoj jako dobro živi:

„ Aleksandra je postala simbol te kroz nju zapravo komemoriramo svu nevinu djecu koja su ubijena u ratu. A što se tiče tih prigovora da što je sa stotinama hrvatske djece koja su ubijena u ratu, pa i Aleksandra je bila hrvatsko dijete, ali mnogima smeta što se, eto, ističe patnja male Srpkinje i to im ne odgovara.“

https://www.nacional.hr/kako-je-nacional-objavom-fotografija-ubojstva-obitelji-zec-moralno-slomio-sanadera-i-omogucio-isplatu-odstete-bez-presedana/

Nije točno da se kroz Aleksandru komemoriraju sva ubijena djeca u ratu.  402 djece koje je su pobili četnici i velikosrbi se na komemoracijama za Aleksandru uopće ne spominju! Aleksandri je mama bila Hrvatica i zločin nije bio nacionalno motiviran, nego materijalno, čista pljačka!

Upravo ti dokazi razotkrivaju  manipulaciju sa ubojstvom obitelji Zec i Aleksandre, koju beskrupulozno koriste i iskorištavaju za svoje ciljeve petokolonaški mediji, razne  udruge, Ante Nobilo, Milorad Pupovac i cijela njihova jugo-bulumenta.

A Ubojstvo Obitelji Čengić počinjeno je na nacionalnoj osnovi.

18.siječnja 1992.godine,  u zaseoku Šašići kod Ervenika, u podrumu njihove obiteljske kuće u izgradnji, zvjerski su ubili, a potom i zapalili pripadnici tzv.“Krajinske milicije“.

Prema svjedočenjima, tijekom provedenog istražnog postupka, Damir Travica i Slobodan Kovačević, taj su dan upali u kuću obitelji Čengić, počeli svoj krvavi pir, najprije uvredama i provokacijama, a potom su rafalima pokosili Dragu i njegova 11-godišnjeg sina Slobodana, gdje su ih nakon toga i zapalili.

Dragina supruga Nevenka zaklana je nedaleko od obiteljske kuće, dok je u naručju držala svog ustrijeljenog 5-godišnjeg sina Gorana.

Zar ne bi 5-to godišnji Goran trebao biti simbol velikosrpske agresije, simbol mržnje prema hrvatskom narodu, kojega su Srbi htjeli pobiti i uništiti svaki trag njegova postojanja i zauzeti njegovu zemlju i njegov životni prostor?

• Obitelj Čengić, brat i majka nisu dobili nikakvu odštetu, nikakav silni novac kao članovi obitelji Zec.
• Nije se Anto Nobilo potrudio zatražiti od Srbije odštetu za preživjele članove obitelji Čengić?
• Nije razaslao slike zaklane majke sa ubijenim djetetom u naručju Nacionalu i ostalim  medijima ?
• Nije Milorad Pupovac tražio postavljanje spomen ploče.
• Nisu na komemoraciju došli Senna Šimek iz Inicijative mladih za ljudska prava i Nikola Kožul iz Srpskog narodnog vijeća, da srce-parajući pričaju kako je 5-godišnji Goran bio Hrvat kojega su ubili susjedi Srbi i zaklali mu majku?

https://www.womeninadria.com/spomenik-obitelji-zec/

Nisu, naravno da nisu, neće ni doći, jer su odgojeni u poremećenom i nakaradnom yugo sustavu vrijednosti podobnosti , a ne  moralnih i ljudskih normi demokratskog društva u kojemu svi ljudi imaju ista prava bez obzira na vjeru, političko ili drugo uvjerenje!

Lili Benčik/hrvatskepravice