Zarobljena Hrvatska ili zarobljeno društvo ?

(uvodno obrazloženje, prvi dio)

Vodeći se zamolbom vlasnika ovog portala koji pokušava istraživačkim novinarstvom i sistemom „bez cenzure“ utjecati na neophodne promjene u mladoj hrvatskoj državi, odlučio sam koristiti ovaj portal za nastavak mog tzv. „edukacijskog novinarstva“. Kako navodi vlasnik ovog portala, interes za moj prethodni članak „Hrvatska zatočena u neznanju (u 10 godina izgubili smo 9,5% stanovnika)“ bio je veliki pa bi nastavio sa pisanjem na sličnu temu, ali sa bitnom promjenom u orijentaciji grupe narednih tekstova. Obzirom na stanje Hrvatske, kao i na činjenicu da je temeljni problem Hrvatske hrvatska politička scena koja kao da je izgubljena u prostoru i vremenu, naredne tekstove usmjeravam prema hrvatskim političarima. Pritom ne pristupam sa stajališta sudca, dapače, ne odobravam takav pristup, već podržavam pristup suradnje i pomoći. Stoga molim da se izrazi „kriv je“ u ovom tekstu ne shvate doslovno. Ostaje za vidjeti da li će naši političari čitati naredne tekstove, istraživanja i analize, ili će se i nadalje ponašati kao „svete krave“, dovoljno svete i pametne samom činjenicom da su politički aktivni.

Dakle, ovo je prvi uvodni dio u kojem želim ocrtati naše sadašnje stanje, ni bolje ni lošije nego što jest, jer tek od shvaćanja stanja moguće je krenuti dalje.

Da, teško je stanje u Hrvatskoj, a zadnji popis stanovništva ima upozoravajući karakter, a ako je nekoga iznenadio, onda je to samo rezultat neznanja toga koji je iznenađen. Bez obzira na sve, tražiti krivca i upirati prstom u ikoga, nema smisla, jer svi smo krivi, a posebno vi političari, vi koji upravljate ovom mladom hrvatskom državom. Ipak, ostavimo se optužbi. Znam, moglo bi se reći da je HDZ najveći krivac, jer je zasjeo na ćelo Hrvatske već jako dugo. Moglo bi se i za Predsjednika Vlade Republike Hrvatske, gosp. Andreja Plenkovića reći da je najveći krivac za sadašnje stanje, ali sve skupa to je privid. Zašto? Kada bi bili izbori danas ili sutra, opet bi HDZ pobijedio. Zašto? Ma vrlo jednostavno,,, u sadašnjem stanju, Hrvatska ne zna i ne može bolje. Novi politički pokušaji, kroz nove stranke, kao primjerice „Možemo“ u stvari su „ne možemo“, a iskrica nade koja je zaiskrila kao „Domovinski pokret“, zajedno sa njenim pjevačem, otpjevao je svoje te se sve svelo na „tresla se brda, a rodio se miš“.

A što je sa Gosp. Andrejom Plenkovićem?

Gosp. Plenković, pravnik po obrazovanju, najveći „krivac“ za sadašnje stanje Hrvatske, kako mnogi kažu, krivac jest, jer je stanje loše, ali samo zato jer je na čelu svega, ali ima i druga strana medalje. Plenković je prvi predsjednik Vlade koji se nije osobno kompromitirao, za razliku svih prije njega. Njegova je krivnja u tome što je preuzeo Hrvatsku u totalnom političkom rasulu, izloženu korupciji, bez sustava i političke ideje, bremenitu nizom problema koji se, eto već 30 godina guraju pod tepih i ne rješavaju. Kriv je i jer je okružen „uhljebima“, a ne znalcima, sa izuzetkom ministra financija gosp. Marića, časnog rijetkog znalca. Kriv je naš Plenky, jer se okružio nesposobnim ljudima željnim vlasti sa sumnjivim radnim kvalitetama, a koji su uvijek spremni okoristiti se. Moglo bi se još puno toga reći za Gosp. Plenkovića, pogrešno je gledati ga loše, jer kako sam rekao, za sada u Hrvatskoj bolje ne znamo. Kako god bilo, u svojim osobnim mogućnostima kao i okruženju koje mu je zadano, ostao je dosljedan svemu što radi i kako gleda na stvari, a uz sve probleme ne koristi smicalice dodvoravanja „čaršiji“, kao primjerice predsjednik države Zoran Milanović koji kako se bliži kraj mandata kupi jeftine poene na svekolike načine. Od čovjeka koji nije na svojoj inauguraciji mogao izreći riječi „tako mi Bog pomogao“ predsjednik Milanović je, kako se čini, postao veliki vjernik pa ga eto ima i kod Pape. Svoju vjersku preobrazbu Milanović je nastavio dodvoravanjem Crkvi dijeljenjem državnih lenti crkvenim visokodostojnicima, kao primjerice kardinalu i nadbiskupu metropolitu Vrhbosanske nadbiskupije Vinko Puljić, i drugima. Sve to trebalo bi uvjeriti narod da je naš vrli predsjednik Milanović pravi Hrvat, sad čak i vjernik, katolik, građanske orijentacije, demokrat širokih pogleda i drugo. Da li će to upaliti kod naroda vidjet će se na novim izborima.

Ali vratimo se Plenkoviću, jer se njega u ovom društvu prečesto spominje. Pitam se, možemo li optužiti Plenkovića za sve što sam naveo pa i više, jer živimo u okruženju koje je takvo kakvo jest. Da li je Plenković kriv za sve što nam se događa pa i za gubitak stanovništva od 9,5% u deset godina? Da li je Plenković kriv što smo zajedno sa Bugarskom na začelju poduzetništva EUa? Da li je Plenković kriv za bezbrojne nedaće koje nas pogađaju? Da li je Plenković kriv za uhljeb-političku scenu Hrvatske? Živimo zarobljeni neznanjem, živimo već 30 godina u državi u kojoj je, prema jednoj poruci koja ovih dana kruži mrežom Whatsappa u Hrvatskoj, naveden popis kompromitiranih, osuđenih, protjeranih, posramljenih, zatvorenih, osuđenih 42 top-visokih državnih dužnosnika. Tu ne računam one „male“ lokalne dužnosnike kao što su ovi koje je sad gradonačelnik Zagreba pomeo. Dakle, one koji su nešto manji ni ne spominjem. Detaljnije, kruže samo oni „veliki“ državni, a to je: 38 top hrvatskih dužnosnika koji su zatvoreni, dvojica su bili na „radu za opće dobro“, jedan čeka suđenje, a jedan je u bijegu. Poimence, kao niti funkcije tih jadnika, neću spominjati, ali  gruba je to bilanca 30godišnje proslave Hrvatske. Stoga se distanciram od optužbi na Gosp. Plenkovića, jer mu ne bi htio biti u koži, pa ne osuđujmo za ono što ni sami ne možemo prihvatiti. Neka se svatko od nas pita bi li bio u Hrvatskoj Vladi kod Plenkovića sada. Ja ne bi ni za živu glavu pa se pitam što to pokreće ljude da pokušavaju ući u politiku u ovim prilikama u Hrvatskoj? Ali ipak, umjesto suda, jer ne volim nikome suditi, uputio bi Gosp. Plenkoviću samo žaljenje na ne korištenje znanja i znanosti u ekonomiji i pravu, barem ovo malo znanja koliko imamo, a nemamo mnogo. Znam da je utopijski biti okružen „uhljebima“, a pritom očekivati promjene i dobre rezultate. Ipak ostaje da bez bitnih promjena ni Plenković, a ni itko drugi nije sposoban pokrenuti kotač razvoja gospodarstva i društva Hrvatske naprijed. Treba priznati da HDZ jedini imam 22 Odbora koji bi trebali sugerirati rješenja, ali kako izgleda, u njima su podobni, a ne kompetentni ljudi od znanja. Ostaje za daljnju analizu sveopće stanje u Hrvatskoj kako bi u konačnici mogli odgovoriti na brojna pitanja koja opterećuju Hrvatsku. O tome će biti više riječi u nastavku.

Za sada, da ne bude nedorečeno, definirajmo tko je to „uhljeb“.

Kako ja vidim, izraz uhljeb jako je dobra nova hrvatska kovanica koja prvenstveno označava političare koji se bave politikom i preuzimaju funkcije za koje nisu sposobni. Iako bi to bila najkraća definicija uhljeba, treba istaknuti da uhljeba ima svugdje, a ne samo u politici. Odnosno, tko god preuzima neku odgovornu dužnost, a ne čita, ne uči, ne obrazuje se, ne usvaja nona znanja, ne prihvaća da služi državi i narodu nego želi vladati, i slično, na putu je da postane uhljeb. Često se pitam za mnoge „pa odakle mu obraz da se prihvati te i te dužnosti? Odakle mu obraza? Odakle mu hrabrosti?“, ali u takvom društvu živimo u Hrvatskoj i to je porazno. Uhljebi su izgubili osjećaj domoljublja, već su ga zamijenili koristoljubljem te prihvaćaju rizik da budu kriminalizirani, ali računaju na kaos u hrvatskoj državi i na moći koju im daje korumpirana politička scena. I sad, kada sve to znamo da je tako, Gosp. Plenković i svi uhljebi oko njega, a i oko nas, ne daju realne nade za oporavak Hrvatske.

Ima tu još nešto.

U čemu se razlikuju uhljebi u Hrvatskoj od Hrvata u Hrvatskoj? Za uhljebe smo rekli i sada znamo tko su, a što je sa Hrvatima? Kada je Hrvat u Hrvatskoj, onda je Hrvat znalac za sve pa za sve ima svoje mišljenje koje je, uzgred budi rečeno, uvijek točno iako svatko za sebe ima svoje mišljenje,,, i svatko vjeruje u svoje kao najbolje i jedino moguće! Hrvatska javna scena prepuna je „mišljenja“! Pitajmo se nadalje, zašto je Hrvat u Hrvatskoj sam sebi najpametniji, a kada je u Njemačkoj, onda nije? Odgovor je jednostavan. Njemačka je sva opća i društvena pitanja riješila, službeno i transparentno ih postavila pa nema prostora za soliranje hrvatskih ili nekih drugih „pametnjakovića“. Nema izlaganja „mišljenja“ nego se umjesto toga radi i razmišlja kako bolje raditi. Istovremeno, hrvatska je politika sve ostavila otvoreno i neriješeno pa svaki Hrvat ima prostora, kao i „obavezu“ rješavati državni problem po problem na svoj način i emitirati svoje mišljenje oko sebe. Pritom je za svakog Hrvata njegovo mišljenje jedino i meritorno, i svakako, mišljenje najbolje za Hrvatsku. U nastavku ću to malo bolje obrazložiti.

Dakle, Hrvatska je u poprilično uznapredovanom kaosu, pa je uputno razmotriti kako sve to skupa izgleda? Počnimo od početka.

Hrvatsko domoljublje, kao i težnja za svojoj državom, boljim životom i uspješnom državom i državnom politikom traje stoljećima. Iz rješenja u rješenje, kroz povijest, Hrvatska je samo gubila te kada sagledamo povijest mislim da nam je bilo najbolje pod Austrijom, a posebno kada se sagleda gdje je Austrija danas u EUu. Ipak sve je to privid, jer biti svoj na svome znači imati svoju državu i jedino je to pravi put. I evo,,, imamo je, imamo svoju Hrvatsku, ali kao da ne znamo što bi sad sa njom! Padom Berlinskog zida 1989. ukazala nam se prilika da zajedno sa svim zarobljenim državama svijeta u svim svjetskim i europskim totalitarizmima raskrstimo sa jugo-komunizmom, i to smo iskoristili. Sveti, Domovinski rat, sa dr. Franjom Tudžmanom na čelu, ali i drugima, donio nam je Hrvatsku, našu slobodnu hrvatsku državu, svoju zastavu, svoju himnu, svoj Sabor, ali tu kao da smo stali. Svakako, ključna uloga u svemu uvijek je na narodu pa je tako i za Hrvatsku hrvatski narod ključ svega. On je razlogom postojanja države, jer čemu Hrvatska bez svog naroda. Hrvatski narod je razlog postojanja hrvatske države. Hrvatski domoljubi, dragovoljci i branitelji, svojim su životima, svojim ranama, svojim PTSPom, svojim poratnim bolestima, svojim poklanjanjem vremena i života svojoj državi, zadužili svoju državu Hrvatsku. A kakva je to sad zadužbina, ostaje za analizu, jer tu je, nakon rata, zadatak hrvatskih branitelja u stvaranju države završio. Došlo je doba novih ljudi, političara. Počelo je razdoblje oblikovanja Hrvatske kao države, u društvenom, ekonomskom i političkom smislu. Svakako, uz to idu sve one karakteristike moderne europske države, kao što su, vladavina prava kao i zaštita prava i zakonitosti, građansko društvo i građanska jednakost, socijalna sigurnost i sustav, i drugo. Sve to kao da je ostalo samo na papiru.

Ali što se dogodilo sa Hrvatskom nakon rata?

Pred 30 godina, 15. siječnja 1992. provedeno je međunarodno priznavanje nove europske države, naše Hrvatske. Toga dana Hrvatsku su priznale Belgija, Velika Britanija, Danska, Malta, Austrija, Švicarska, Nizozemska, Mađarska, Norveška, Bugarska, Poljska, Italija, Kanada, Australija, Francuska, Finska, Švedska, a nešto ranije priznale su je Sveta Stolica, Njemačka, Island, Estonija, Litva, Latvija, Slovenija, Ukrajina i San Marino. Uslijedila su zatim i druga međudržavna priznanja, bilo smo veseli i ponosni, ali tada kao da je počelo njeno rastakanje. Pred hrvatske političare, koji su se smjenjivali na vlasti u Hrvatskoj tijekom 30 godina, nizali su se realni zahtjevi za ustroj države, ali svi oni su zanemareni. Sve ono što su morale riješiti sve građanske države nakon priznanja, u Hrvatskoj se nije rješavalo. Politika i hrvatski političari naprosto nisu imali snage suočiti se sa realnim problemima koje svaka državna politika nakon rata rješava, te su se problemi gurali pod tepih. A taj tepih, koji kao da je sve više bubrio i nadimao se od problema ispod njega, „pucajući“ kroz medije, povremeno sa brojnim skandalima i sukobima, postajao je sve veće brdo. Problemi su se gomilali, narod je postao sve nervozniji, uslijedili su nepotrebni sukobi na svim razinama, a mir je izostao na svim razinama i u svim područjima. Hrvatska je ušla u kaos postupno tonući na ljestvici država EUa, što je izazvalo reakcije građana. Nemoćni da promijene stanje u državi, obrazovani mladi ljudi prihvatili su mogućnost iseljavanja, i iseljavanje je počelo. Rasulo nove države Hrvatske posve je očito, kako kroz rezultate popisa stanovništva, tako i kroz sve druge usporedne pokazatelje.

Pitam se, jesmo li se sa rasulom u Hrvatskoj svi pomirili?

Branitelji su svoje dali za Hrvatsku i sada su otpisana „roba“. Koristi ih se samo za „mahanje sa njima“ na neke državne praznike. Zaklinjanje u branitelje sad je samo politička farsa, a njihovi su životi ostali teški, obespravljeni i jadni. Tužno. Druga grupa, političari, preuzeli su voditi Hrvatsku, ali su se jako brzo raspali i pretvorili u uhljebe. Umjesto da služe domovini napravili su stanje takvo da ona služi njima na sve moguće i nemoguće načine. Pljačka Hrvatske nastupila je na sve strane, a oporba kritizira vladajuće samo iz jednog razloga, a to je preuzimanje vlasti i mogućnosti da se i oni malo „omaste“. Narod brunda, ljut je, nezadovoljan, ali sve čime pokazuje svoje nezadovoljstvo je iseljavanje. Jedan dio poltrona, koji se želi dodvoriti lošim političarima i politici, šuti i kažu „ma nije to ništa,,, eto dešava se,,, nitko nije kriv i sve je dobro“. Da, nema potreba, a ni logike, u ovoj situaciji tražiti krivca, jer time ništa ne rješavamo. Nitko, niti HDZ, a ni oporba, polazeći od sadašnjeg stanje ne može bolje. Ovo stanje, polazeći od svega što je danas oko nas ne može se promijeniti! Ali znači li to da Hrvatskoj nema spasa? Znači li to da su promjene nemoguće? Znači li to da nema rješenja? Ne, svakako da sve to nije točno! Rješenja ima, ali oni nije dostupno ovima koji, i kako, danas ovako vladaju Hrvatskom. Kao i što se radi u cijeloj svjetskoj politici razvijenih država, učešće znanja, znanosti, struke, istraživanja, širenja misli, široke komunikacije i svega što pomaže da se problemi spoznaju, rastoče na segment, a zatim riješe, treba se provesti i u Hrvatskoj!

A kako do toga?

Obzirom da mene, kao i svih vas, opterećuje pitanje zašto u Hrvatskoj ne možemo bolje, brže i kvalitetnije, to zajedno sam sa kolegama pristupio istraživanju.

Dakle, pitamo se u čemu je problem, pa sam oko sebe okupio grupu uvaženih znanstvenika i znalaca Zagreba, Splita, Rijeke koji zajedno samnom rade za boljitak Hrvatske. Pritom sam se vodio kriterijem da su svi oni nestranački, jer stranački znanstvenici jako gube na svojoj znanstvenoj vjerodostojnosti, nadalje, da su dobri ljudi, da su znanstvenici i stručnjaci koje samo zanima istraživanje i učenje, da imaju širinu pogleda izvan Hrvatske, jer rješenja su uglavnom izvan Hrvatske, da su domoljubi spremni služiti Hrvatskoj, a ne vladati,,, i drugo, te svi skupa zdušno radimo na boljitku Hrvatske. Danas je puška zamijenjena perom, čitanjem i novim spoznajama. Dakle, svi mi pristupili smo istraživanjima svjetskih i europskih problema sličnih Hrvatskoj, a rezultati tog istraživanja iznenadili su i nas same. Kroz istraživanja smo puno naučili, puno toga shvatili i približili sebi probleme u Hrvatskoj, pa kako god bilo teško i trenutno izgledalo nemoguće, rješenja za Hrvatsku sve su jasnija. Svakako, na tom putu imamo zapreke, otpore, ignoriranje, medijski embargo i slično, ali ne odustajemo. Završiti ćemo to kroz jednu knjigu čiji naslov, kako sad stoje stvari, bio bi „Zarobljena država, zarobljeno društvo“, a namijenjena knjige je svim državama u tranziciji, posebno državama EUa pa tako i Hrvatskoj. Stoga će knjiga biti prevedena na 8 svjetskih jezika. Knjiga je namijenjena prvenstveno našim političarima, da nešto nauče, ali kako vjerojatno oni knjige ne čitaju, pokušati ću kroz ovaj portal, u najkraćim crtama, u nastavcima, što čitljivije navesti najvažnije dijelove knjige važne za Hrvatsku. Osim knjige, borba za Hrvatsku, nas domoljuba i znanstvenika, nastaviti će se i sa Okruglim stolovima, po uzoru na Okrugli stol koji je u prosincu održan u Opatiji, a na koji se državna administracije nije udostojala doći. Okrugle stolove organizirati ćemo na važne teme, te ćemo okupiti kompetentne stručnjake i znanstvenike kako bi razmotrili problem po problem. Jasno nam je da na tom putu nećemo imati podršku hrvatske politike, ali nećemo odustati. Naša je obaveza svoje znanje staviti u službu države, jer Hrvatska je u dubokoj krizi i traži pomoć.

Ovo je bilo samo uvodno, prvi dio uvoda pa se uvodno nastavlja!

Prof. dr. sc. Tihomir Luković