By Ulaskom u 2025. veoma dinamično se odvijaju neki događaji na hrvatskoj društveno-političkoj i ideološkoj sceni. Veselje naših rukometaša povezalo se sa likom muzičara Thomsona kojemu su na bini na Trgu Bana u Zagrebu napravljena gruba podmetanja kako bi ga se onemogućilo u pjevanju, ali uz pomoć domoljubnih rukometaša ipak je sve uspješno završeno. A tko je napravio te svinjarije, kao nitko ne zna, ali nije se tu stalo. Cijela muzička scena digla se na noge pa jedni napadaju Thomsona da je ustašoidan, ali onda su to i rukometaši. Toliko hrabar ipak nitko nije bio da u toj ustašoidnosti optuži i rukometaše. Vremenom, kao da je polako isplivalo sve ono što se „kuha“ u ovoj našoj državi već godinama, skoro od vojnog kraja Domovinskog rata do danas, ali vremenom eskalira.
O čemu se tu radi?
Kao što sam rekao i napisao u raznim tekstovima više puta, duh komunizma i bivše Jugoslavije nije iščezao pa se kao avet nadvio nad ovom mladom državom za koju, moramo priznati, da je u nekoj vrsti kaosa. Sa druge strane, hrvatsko domoljublje koje se bezbroj puta dokazalo i koje nisu ubile ni one jame pune kostiju hrvatskih mučenika, ni Goli otok i povijesne činjenice i podaci o masovnim likvidacijama partizana nad Hrvatima i neistomišljenicima nakon Drugog svjetskog rata, javlja se i danas i traži svoje ključno mjesto u ovoj državi. Dakle, nalazimo se u sukobima dvaju sila i ideologija koje vladaju Hrvatskom i razjedinjuju je, s jedne strane, domoljubni Hrvati i svi koji vole ovu državu, a s druge, oni koji bi je jako rado vidjeli kao dio neke Jugoslavije bez naroda i nacija u socijalizmu i totalitarizmu nekakve nove Komunističke partije. Da je to istina, a ne neko moje viđenje, jasno govore brojne situacije koje nam svima stoje na uvid, kao primjerice, evo navodim samo par njih:
- Ponavljam ono grdo subverzivno djelovanja prema Thomsonu i rukometašima, za koje se kao ne zna tko je to uradio. Svi mudro šute, a znaju.
- Sukob u muzičkoj sceni, gdje jedni grubo vrijeđaju Thomsona i svih nas koji nismo skloni bivšem totalitarnom sustavu, a drugi napadaju i nazivaju nas Ustašama.
- Nastavilo se na neprimjeren način i na inauguracijama novog/starog Predsjednika Hrvatske. Nesporno je da moramo cijeniti ulogu Predsjednika, ali ono što se na inauguracijama dešava baca ljagu na njega, kao i na cijelu hrvatsku državu.
- Prva inauguracija Predsjednika Hrvatske države Zorana Milanovića i mačje arlaukanje hrvatske himne, grubo je bilo za vidjeti, jer kao da se netko sprda sa ovom državom. Bez obzira radi li se o „slučajnoj državi“ kako ju doživljavaju oni koji je ne vole, ili se radi o državi koju smo u srcu držali i jedva čekali da se ona ostvari, sprdnja sa himnom nije prihvatljiva.
- Druga inauguracija, na kojoj je čast imala prisustvovati drugarica Vjera Andrijić, koja je u vremenu zvjerstava u partizana u Širokom brijegu, kako izračun kaže, tada imala 21 godinu. Drugarica Vjera imala je „čast“ 07. veljače 1945. sudjelovati u likvidaciji 30 Franjevaca, jer, kako kaže, kada padne Crkva pao je i Široki. Ono što je neprimjereno je poruka koja se svima nama šalje, kao i istina koja je isplivala još jednom zahvaljujući svjedočanstvu te časne stare 101 godišnje partizanke koja se tim činom diči, ali o tome nešto kasnije. Kako god bilo, inauguracija Predsjednika koja nije bila na čast Hrvatskoj, a posebno ne nama braniteljima.
- Masovno se porukama distribuiraju filmiči sa e-oživjelim Titom koji uz psovke vrijeđa Hrvatsku, obrazlažući kako je u Jugoslaviji sve bilo savršeno, a u Hrvatskoj sve loše.
- Šire se sulude izjave o propasti Europske unije i prekrajanju granica, u čemu Hrvatske naprosto više nema.
- Šire se pozivi na nove jugo-partizane kao i poziv na ustanak kako bi se vratio stari komunistički poredak i uništilo sve za što smo se borili u Domovinskom ratu
- I još mnogo toga……
Imalo bi se tu još puno za nabrajati, ali ovo je dovoljno uznemirujuće pa se pitam što se to dešava sa našom Hrvatskom? Nova se pitanja na to nadovezuju pa se pitam za što smo se to borili u Domovinskom ratu? Što smo pogriješili? Što smo to loše uradili da sad nemamo toliko potreban mir u državi? Zašto je narod podijeljen? Tko je vinovnik ovoga svega?
Razmišljam i analiziram pa potičem i svih vas koji ovo čitate da razmislite i odgovorite sebi i drugima.
Ključno pitanje je jesmo li se u Domovinskom ratu borili protiv Srbije i nekakve tada krnje Jugoslavije ili je Domovinski rat ipak bio nešto više? Da li je Domovinski rat bio samo zato jer je Srbija htjela zauzeti Hrvatsku, ili je to bio rat za slobodnu Hrvatsku, državu građanske orijentacije, vladavine kapitala i poduzetništva, kršćanske vjerske orijentacije, državu koja postoji za one koji je prihvaćaju takvu i bore se protiv svih zala koja su nas zadesila nakon Domovinskog rata, a koja mrzitelji takve Hrvatske žele koristiti kao razlog za povrat na nekakvu novu Jugoslaviju u kojoj nema ništa od naših ideala? To su ključna pitanja na koja treba odgovoriti.
Evo pokušati ću odgovoriti, a svi vi razmislite.
Znam da ne postoji jedna logika nego njih bezbroj, ali ipak mišljenja brojnih branitelja vrlo su slična, pa temeljem toga nastavljam.
Dakle, jesmo li se u Domovinskom ratu borili protiv Srbije i nekakve tada krnje Jugoslavije?
JESMO!
Da li je Domovinski rat ipak bio nešto više od same obrane od agresije Srbije na Hrvatsku?
DA, BIO JE! Pa obrazlažem to „nešto više“.
Velika većina svih nas, a posebno branitelja, bila je nastavak onog plebiscitarnog glasanja naroda 19. svibnja 1991. kada je 94,17% građana Hrvatske glasalo za izdvajanjem iz bivše totalitarne Jugoslavije.
Što se tada dešavalo?
Tudžman sa svojom ekipom, pretežno Udbaša i članova tajnih službi, poveo je sukob unutar glavne strukture tajnih službi Jugoslavije, koje su se nakon pada Berlinskog zida 1989. raspale i nacionalno podijelile. Nije to bila čista podjela pa su još uvijek vladale snage bivše Juge koje su pritajenim radnjama i ubojstvima htjele zaustaviti taj proces. Sjećam se kako je u jedinom uredu uvaženog splitskog odvjetnika još 1991. djelovala Stranka Jugoslavena, i to legalno, ali javno-diskretno bojeći se protivnika, nas. Istodobno, nije nam ni padalo na pamet dirati te ljude, jer su to bili naši bivši suradnici i skoro prijatelji. Hrvatski se narod budio, a domoljublje je bilo pokretač svega. Bio sam tada vrlo aktivan, jer sam krajem 1990. susreo Ivu Jelića i sa njim surađivao na obrani Splita, ali i formiranja 4. gardijske brigade. Sjećam se dana kada sam 1991. došao u Sabor kod barba Luke Bebića, a u Saboru je vladao neobičan muk i tišina. Nikoga na hodnicima, a tišina kao da je Sabor prazan. Na pitanje, šta se dešava dobio sam odgovor kako je Tudžman predložio Miloševiću konfederaciju, i sad se čeka odgovor. Ubrzo je stigao negativan odgovor Miloševića, i to je bio početak svega. Siguran sam da se Tudžman nije nadao da će narod naprosto eksplodirati i krenuti u obranu Hrvatske, ali i onoga „nešto više“. Na kraju, dobro je da je Milošević odbio konfederaciju sa Hrvatskom, jer bi danas bili u teškim problemima, i opet u Jugoslaviji možda i goroj nego je bila ona prošla.
Dakle, kad je trebalo ginuti i kada smo mi dragovoljci krenuli posve nenaoružani, gotovo suludo u rat, sve se munjevito počelo mijenjati. Pristizali su Hrvati iz redova JNA pa smo svi zajedno postali „branitelji“. Cilj je bio obraniti i osloboditi Hrvatsku, ali i bitno promijeniti sustav države, i to korjenito, po uzoru na razvijene građanske europske države. Za svih nas to je značilo imati državu koja se oblikuje kao država građanske orijentacije, vladavine kapitala i poduzetništva, sukladno Njemačkoj koja nam je nekada bila naša druga domovina kada smo bježali od jugo-represije vladavine manjine nad većinom. Tome treba dodati i kršćansku vjersku orijentaciju, jer Hrvatska je veoma usko vezana i nerazdvojiva od Crkve u Hrvata.
Sukladno svemu navedenom pitam se kada je počeo Domovinski rat?
Ne, Domovinski rat nije počeo 1991.! Domovinski rat počeo je znatno ranije, već 1945. kada je „oslobodilačka“ vojska partizana svoju državu počela graditi ubijanjem svih koji se na bilo koji način protive stavovima Komunističke partije. Ti su se stavovi mijenjali pa su organizirani politički tečajevi za ispiranje mozga i oblikovanje tzv. Jugoslavena. Svi smo šutjeli i molili Boga da nam Udba ne zakuca na vrata, a „kucali“ su i zatvarali veoma često. Oni koji su mogli, bježali su iz Jugoslavije, svoju su novu domovinu i zaštitu našli u Njemačkoj i drugim državama razvijene Europe. Udba i slične tajne službe jako dobro su znale tko je tko pa je svatko imao svoju zapisanu sudbinu, ali oni najgori bili su Hrvati koji su prodali dušu tom vragu i cinkali svoje prijatelje kako bi stekli respekt Partije.
Došla je 1971. i početak novog Domovinskog rata. Savka, Tripalo i hrvatska domoljubna grupa krenula je prema promjenama, ali su ubrzo završili u kućnom pritvoru, a mi studenti okupljali smo se na Trgu Bana tražeći svoju Hrvatsku. Nismo uspjeli, ustanak je ugušen, mnogi su stradali pa smo opet bili „na čekanju“ čekajući novu priliku koja se ukazala 1989. padom Berlinskog zida i promjenama u cijeloj Europi pa i u svijetu. To nam je omogućilo Domovinski rat i slobodnu Hrvatsku za koju treba zahvaliti Ivici Račanu, a zatim Tudžmanu, kao i veoma brzom otrežnjenju i preobraćenju hrvatske intelektualne elite, kao što je bio Tomac i drugi. Postupno su se javljali i pripadnici tajnih službi koji su osjetili potrebu za oprostom za svoje krvave ruke, pa su u pokajanju dobili oprost.
I sad, kad pogledamo sve ovo, Domovinskim ratom smo dobili pravo formalno uspostaviti državu, ali nismo dobili državu spremnu da živimo u njoj u miru kako smo sanjali. Mnogo toga je krenulo naopako. Vrijeme je išlo, a politika je promovirala tzv. „vladavinu prava“ u kojoj se sve zaplelo pa su mnogi snovi branitelja polako blijedili. Istodobno, druga strana nakon onih prvih dana kada od straha nisu izlazili iz kuća, sve je snažnije ušla u hrvatsku javnost i medije, i sad smo tu gdje jesmo, sukobljeni i razjedinjeni. Postali smo ranjivi i bremeniti sukobima koji u suštini nisu naši međuljudski sukobi nego su nam nametnuti.
O čemu se radi?
U ovom sustavu neshvaćene demokracije u Hrvatskoj, hrvatska nacija i sve hrvatsko našlo se na slobodnom udaru zlih sila koje pozivaju na rušenje ove hrvatske države, rastakanje njenog teritorija, zazivanje bivše zločinačke Jugoslavije na čelu sa komunističkom partijom i Titom. Pogrdne riječi i napadi na ovu našu Hrvatsku sve su snažniji na društvenim mrežama, kao i u porukama i filmičima koje primamo u komunikaciji na Whatsapp. Teške su to uvrede i napadi na Hrvatsku, pljuvanje i sotoniziranje svih naših tradicionalnih i pozitivnih hrvatskih vrijednosti, napadi i vrijeđanje temeljnih vrijednosti Domovinskog rata i nas branitelja, a sve bez reakcije onoga kome je to zadatak nadzirati, spriječiti i onemogućiti. Čiji je to zadatak? Tko mora zaštiti ovu hrvatsku državu? Tko mora zaštititi tekovine Domovinskog rata? Jasno je tko mora,,, državni aparat i njene službe zaštite hrvatskog poretka i države.
Ali zašto to ne rade?
O čemu se radi lijepo govori analiza ekscesa na inauguraciji predsjednika Milanovića sa partizanskom bakom Vjerom Andrijić (101). Njeno dovođenje na inauguraciju gadna je pljuska za ovu državu i nas branitelje, ali neću sad o tome. Neka o tome odlučuju oni koji imaju obavezu kreirati ovu državu, pa je vrijeme da se to konačno jasno postavi.
Kakvu Hrvatsku stvaramo? Znamo li to?
Izgleda da ne znamo, a na to upozorava jedna mlada znanstvenica dr. sc. Blanka Matković. Istraživanja i svjedočanstva preživjelih zločina u Širokom brijegu, čak i izjave onih koji su sudjelovali u zločinima, jasno dokazuju da se u Širokom brijegu dogodio neviđeni zločin. Kako navodi Narod.hr, mlada povjesničarka dr. sc. Matković višegodišnjim istraživanjem dokazala je sve činitelje i okolnosti zločina u Širokom brijegu, a znamo da su takva zlodjela bila uobičajena sastavnica stvaranja nove Jugoslavije od 1945. pa nadalje. Protivnike takve Jugoslavije po kratkom postupku se eliminiralo ili zatvaralo, a neke preoblikovalo u učinkovite suradnike jugo-zlodjela. Kako Narod.hr navodi, elaborat dr. sc. Matković o zločinima u Širokom brijegu sa svim dokazima dostavljen je DORH-u pred 15 godina, ali završio je u nekoj ladici. Kako navodi dr. sc. Matković, svi u DORH-u koji za to znaju trebaju dobiti otkaz, ali mislim da je problem dublji. Mislim da ne bi zaposlenici DORH-a trebali dobiti otkaz, jer su oni samo djelatnici koji rade po nalogu moćnika na višim hrvatskim instancama moći. Dakle, promjene koje trebamo odnose se na vladajuću politiku, ne samo na HDZ nego na sve. Svi su zakazali, i zato dr. sc. Matković dobro obrazlaže našu današnju situaciju: „Ja sam prije više godina u intervjuu za Hrvatski tjednik istaknula da Domovinski rat nije završen, jer VRO Oluja je završen samo njegov vojni dio. Mnogi su tu moje izjavu smatrali prenapuhanom, no danas vidim da sve više ljudi govori na isti način. Doktorirala sam na istraživanjima prijelaza iz ratno u mirnodopsko društvo i jasno mi je da do takvog prijelaza ne dolazi na način kako se nama to pokušalo prezentirati, dakle preko noći, bilo pobjedom bilo potpisivanjem nekakvih sporazuma. Riječ je o procesu koji traje desetljećima, što sada jasno možemo vidjeti na vlastitom primjeru”, u nastavku kaže i dodaje da je ”prisutnost drugarice Andrijanić na Pantovčaku samo još jedna potvrda toga”. (citat iz Narod.hr)
Točno je, Domovinski rat, Olujom je završio samo vojni dio, ali Domovinski rat za Hrvatsku nastavlja se, a kako izgleda u tom ratu gubimo. Sile zla, koje su se okomile na ovu našu Hrvatsku sve su jače, a izričaji pogrde i vrijeđanja Hrvatske prešli su sve granice trpljenja. Istodobno, oni koji bi morali reagirati u zaštitu Hrvatske ne reagiraju. Dakle, gubimo bitku za Hrvatsku, ne kažem rat, jer on traje i čeka se odgovor na ovo što nam se dešava, ali ovu bitku sada gubimo. Poziv na oživljavanje partizana sve je jače. Dolazi i filmič oko kojega se okupljaju čak i mladi, a govori o rastakanju Hrvatske temeljem nekih tzv. povijesnih prava na teritorije Hrvatske od strane Mađarske, Italije, i drugih, a na kraju i Srbije koja svojata srednju i južnu Dalmaciju. Istodobno, većina hrvatskih medija više nije u hrvatskom vlasništvu, a znamo da mediji kreiraju društvenu svijest i percepciju građana svake države. Rasprodaja hrvatskih resursa je u tijeku. Korupcija u Hrvatskoj održava se na visokoj razini. Dok se sve ovo dešava nikome iz vlasti ove države ne pada na pamet naložiti pisanje hrvatske povijesti, niti napraviti popis resursa pa donijeti strateške odluke kako sa njima postupati.
Sve je jasnije da se povijest ne može pisati, jer Domovinski rat nije završen. Registar niti odluke o resursima kako izgleda, nisu sad nažalost poželjne…….
Zašto gubimo sadašnju bitku u Domovinskom ratu za Hrvatsku, odgovor je također u padu ljudskih kvaliteta u narodu i gubitak empatije i humanosti. Primjerice, kada se u diskusijama sugovornika, u kojima jedan zagovara bivši zločinački sustav komunizma u Jugoslaviji, dođe do činjenice zlodjela koja su se dešavala, onda dolazi odgovor „što je mene briga da je tebi bilo loše u Jugoslaviji kada je meni bilo dobro“. Ta izjava mnogo kaže o narodu i zabrinjava. Na nju se nadovezuje da se svako spominjanje Hrvatske prevodi kao Ustaštvo.
Znam da se mi branitelji kao i svi hrvatski domoljubi distanciramo od svakog oblika totalitarizma pa imamo stav da ne prihvaćamo niti jedan sustav, niti jednu državu, niti jedan režim, niti jednu politiku, niti jednu ideologiju koja opravdava ubijanje neistomišljenika.
Dakle, odbijamo privrženost svakoj državi u kojoj je i jedan čovjek ubijen radi neslaganja sa vladajućom politikom. Nas u ovoj Hrvatskoj ne zanima niti NDH, jer su neki tada stradali, niti Jugoslavija, jer su stotine tisuća ubijene, a mnogi bili mučeni na sve načine. Protiv toga smo se borili u oružanom dijelu Domovinskog rata, ali rat za Hrvatsku nije gotov i zato pozivamo na sređivanje hrvatske države i završetak Domovinskog rata.
Da budemo jasni, nije cilj nikoga optužiti nego ukazati na probleme i inicirati rad na njihovom rješavanju. Borili smo se u Domovinskom ratu za građansku Hrvatsku, što znači da nikome ne pada na pamet poslati staricu partizanku na robiju, ali njene ideje treba onemogućiti, a ne ih promovirati. Sve su brojniji javni istupi mrzitelja građanske i antikomunističke Hrvatske pa zato prozivam sve one kojima je obaveza spriječiti napade na ovu našu hrvatsku državu. To znači da Domovinski rat hrvatska politika mora završiti jasnim određenjem kakvu državu hoćemo i kakvu državu gradimo i kakvu državu štitimo od svih napada.
U uvjetima kada Tramp gradeći Ameriku kao nacionalnu državu, ne birajući sredstva, a pritom ruši pravo na nedodirljivost granica, mlada Europska unija traži hitno jačanje i restrukturiranje temeljnih postavki unije. Neke najave o slomu Europske unije dio su zlih sila, jer poznato je da se europske države pojedinačno ne mogu oduprijeti velikim globalnim silama, a Europa kao stara kraljica zanimljiva je za sve. Pritom, jačanje nacionalnih država logična je posljedica i oblik nacionalne zaštite, ali i podrška i pomoć jačanju Europske unije. Neću sada ulaziti u nova razmišljanja o svjetskom poretku po kojima pada sve što smo do sada znali te nastupa vrijeme postdemokracije i posthumanizma koje dolazi kao nehumana vladavina tehnokracije ili plutokracije, kako je naziva Ivica Šola u članku „Ma kakva demokracija, države, suvereniteti, ljudi kao ljudi; Maske su pale – budućnost svijeta u rukama frikova poput Muska, fachidiota s ogromnom moći i mozgom na tufne“. Članak Šole vrijedi pročitati jer upozorava, ali naša hrvatska stvarnost i sadašnje stanje još je daleko od toga.
Zaključno, u ime svih nas domoljubnih, slobodoumnih i miroljubivih Hrvata i hrvatskih građana, molim hrvatsku vladajuću politiku da završi ovaj Domovinski rat i podari nam zasluženi mir u ovoj hrvatskoj državi.
Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković
Zagreb/Split, ožujak 2025.
