By Naš dragi Odabrani PM u odaji svojoj i sa sjetnim pogledom u očima razmišlja o starim, dobrim vremenima kad je sa svojim dečkima visio ispred „Zvečke“, pa malo u „Kavkazu“ i takvim divnim mjestima u divna vremena kad su svi s kojima se družio imali roditelje među kojima nije bilo nezaposlenih i siromašnih jer za sve Njih je bilo posla ako su htjeli raditi… Uvijek se našla neka funkcija. E, to su bila vremena. Tada ne bi morao razmišljati kako će narodu objasniti neke stvari kao, primjerice, otkud nekom drugu vila na moru.
Postojala je „Komisija za ispitivanje imovine“ i još kao danas se sjeća kako je jedan od prijatelja njegovih roditelja doživio ispitivanje o imovini. Došli drugovi na njegov prag, pozvone, otvori sluškinja, oni se predstave, ona pozove suprugu dotičnoga i kaže im ona: „Moj se suprug upravo kupa, ali rekao je da samo mene sve pitate, a što vam ne budem znala odgovoriti, pitat ću njega.“
„A, dobro, drugarice, drug je ipak istaknuti trudbenik i junak ovoga našeg najboljeg društvenog uređenja u kome smo svi jednaki… Pa dajte ga, molim Vas, pitajte, otkuda njemu ova vila, znate, ipak je on radnik, društveno-politički, istaknuti, pa mora sve biti jasno i čisto..“ – kaže jedan od članova Komisije.
„Vlado! pitaju drugovi otkud nama ova vila!“
„Radio, radio, pa zaradio!“ – viče drug Vlado iz kupaone.
„Dobro“, kaže član komisije i vikne i on, „Vlado, Vlado, a otkud tebi toliki novac na računu?“
„Radio, radio pa zaradio!“ –viče onaj iz kupaone.
„Vlado, Vlado“, opet će ovaj iz komisije, „otkud tebi vila na moru?“
„Radio, radio, pa zaradio! I nisam ja za tebe Vlado nego drug Bakarić, nismo mi zajedno ovce pasli!“
E, to su bila vremena. Novinari su morali biti kuš, oporbe je sva bila po zatvorima ili plandovala na plažama ekskluzivnih odmarališta Goli otok, Grgur… Eeee! A ne sada. Eto ja sad moram objašnjavati potpuno nepotrebne stvari o tome otkuda mojoj sviti kakva imovina, a da ne kažem kako se nitko nije usudio pitati zašto netko nije završio u reštu jer odgovor je bio jednostavan: „Nemojmo osuđivati druga nego samo njegov postupak!“, naravno, ako se radilo o zaslužnom, pravovjernom drugu, jer oni s manje zasluga su ionako napunili zatvore, pa se opet moglo reći da su zatvori prekapacitirani!“
Onako, zamišljenog pogleda kako samo to zna biti kod velikih vođa punih ljubavi prema svom narodu kad silne brige oko toga kako tom narodu uljepšati život padnu na njihova krhka pleća. I što si im bolji, to te manje cijene jer nitko nije prorok u svome selu, stara je istina, pozove on tajnicu: „Mala, pozovi ti meni moje drago Zrcalo!“
„Zvali ste me, o svjetlo našeg puta?“ reče Zrcalo koje kao da čita misli svog ljubljenog velikog, voljenog vođe, već odavno čeka pred vratima…
„A, tu si! Imamo problem! Srebroljubu Grabiću našli su neke neprijavljene nekretnine kao i ostalim ministrima. To ti je kad je sve nejasno oko tih imovinskih kartica. Nigdje jasno ne piše što je imovina, što su pokretnine, a što nekretnine, što je novac… I jasno, svi smo shvatili da su nekretnine naši najdraži pokojnici na groblju: naše bake i djedovi, očevi i majke… Ma koji bi idiot pomislio da su to kuće i zemljišta… Naravno, uz tako nejasne zakone jasno je da ljudi lutaju, da se izgube u svim tim kompliciranim administrativnim stvarima. I onda čovjek lijepo navede sve svoje pretke u rubriku nekretnina, a promakne mu koji skromni kućerak… I onda nastane problem… Što da sad radim?“
„Naš najdraži, najljepši i najpametniji šefe, naš Caudillo! Dobro sam saslušao što ste mi upravo rekli i sviđaju mi se vaše ideje i zato mislim da je najbolje da postupite onako kako se vaš veleum sjetio: za Srebroljuba, recimo, dobro ste zaključili, s obzirom na njegov položaj kao ministra zdravstva… Najbolje je reći da se ne trebaju ljudi oko toga živcirati jer to je samo dokaz da je čovjek sposoban i da zna raspolagati svojim novcem, a tako i novcem poreznih obveznika i da se iz tih nekretnina vidi da novac koji su građani uplatili u fondove HZZO-a nije bačen, nije otišao u vjetar nego je korisno uložen. A što se tiče Pravdoljuba Krivdića, ministra pravosuđa… ona ilegalno izgrađena kuća i zabuna oko kvadrature zemljišta… e, pa to bar nije problem, kao što ste se i sami sjetili: Čovjek je na takvoj dužnosti da mora stalno nadzirati taj sustav, stalno provjeravati njihovu budnost i rade li ispravno… Ne smije nikome vjerovati i sve mora provjeravati. A kako će ih bolje provjeriti nego da namjerno napravi nešto takvo i vidi prate li oni što se događa i sprječavaju li takve nepravilnosti. To je bio razlog zašto je napravio te dvije nezakonite radnje, a ne neke nepoštene namjere. Čovjek samo radi svoj posao u tolikoj mjeri da je i svoj privatni život podredio poslu, pa i privatnu imovinu.“
„Izvrsno sam se sjetio, Zrcalo moje! Sve je upravo tako i bilo, naravno.“- na to će Odabrani i utonu odmah u duboke misli o uzvišenim ciljevima i žrtvama koje podnosi i još će podnositi za svoju Domovinu koju je pristao voditi usprkos svom krhkom zdravlju, teškoj anemiji.
Anđelko Jeličić
