Ponovno smo se našli u Vukovaru, Gradu Junaka. Mnogi ga posjećuju samo na dan velike tragedije, ali tamo bi trebalo odlaziti često, jer ovaj grad i ovaj kraj doživjeli su tešku sudbinu tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Tamo je izvršen genocid, ekocid i kultorocid. Nakon četiri krvava mjeseca otpora srpskim i jugoslavenskim hordama, Miloševićevim teroristima, ovaj je Grad sravnjan sa zemljom, a stanovništvo protjerano ili ubijeno. Još su nam u sjećanju televizijske snimke ratnog zločinca Veselina Šljivančanina kad je s ponosom, s crvenom petokrakom, zajedno s pijanim i raspjevanim četnicima, ušao u vukovarsku bolnicu i kada je predstavnicima Crvenog križa objašnjavao kako im je dao sve, kako su i noćas ovdje ginuli njegovi vojnici i ukoliko im nije pravo, mogu napustiti ovaj grad. Bilo je to 18. studenoga 1991. Tada je u nepreglednoj koloni ljudi koji su protjerani sa svojih vjekovnih ognjišta, s vrećicom u ruci, bila i mala Željka Jurić koju pamtimo po njezinom plavom kaputiću i suznim očima. A takvih željka, ali i starih i nemoćnih ljudi bila je velika, nepregledna kolon. Mnogi od njih nikada se više nisu vratili. To treba neprestano ponavljati. Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru prekriveno je bijelim križevima. Ima ih ukupno 938. Tamo je smještena najveća grobnica u Europi nakon II. svjetskog rata. Na ovom su groblju pokopana i četiri sina Kate Šoljić, suprug i sin Kate Zadro, brojne obitelji… Vukovar će još dugo plakati. A kako i ne bi kad je ovdje ubijeno, poginulo i nestalo na tisuće ljudi. Mnogi Vukovarci prošli su i kroz koncentracijske logore. Najzloglasniji su bili oni u Stajićevu, Begejcima, Mitrovici, Nišu… Veliki broj ljudi s ovoga područja ostavio je svoje kosti i u zemlji agresora.
Svake godine, 18. studenoga, u Vukovaru se okupi masa ljudi iz cijele zemlje kako bi se dostojno obilježio ovaj povjesni dan kad je Grad okupiran. Iako to nije i ne može biti dan pobjede hrvatskog naroda, na neki način on to ipak i jeste, tim prije što se za vukovarsku bitku kaže kako je postala simbol hrvatskog otpora mnogo nadmoćnijem neprijatelju.
A hrvatska mladež, odlazeći u Vukovar, svojom vjerom, radom i spremnošću i te kako svjedoći da je dostojna onih koji su izvojevali slobodu, ostvarenu na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, koji je znao kako se oduprijeti i poraziti srpske teroriste i kako izvesti hrvatski narod iz mraka Titove Jugoslavije i bijede na svjetlo slobode.
Danas, nakon toliko godina velikosrpske agresije, Vukovar se oporavio. Mnoge porušene kuće ponovno su izgrađene ili obnovljene. Ljudi se polako vraćaju. Teško im je ali i dalje žele živjeti i raditi u svome Gradu. Na strašne trenutke rata neprestano će ih podsjećati Ovčara, mjesto na osami, u smjeru Iloka, gdje su Srbi streljali nevine ljude ljudi odvedenih iz vukovarske bolnice, među kojima je bilo i ranjenika. Na teške ratne dane, i one koji prvi puta dođu u ovaj grad, podsjetit će ih i obnovljeni vukovarski vodotoranj, simbol otpora i opstojnosti, te mnogi drugi objekti, poput tvornice Borovo koju su četnici opljačkali i uništili…
U ovom se Gradu godinama nisu oglašavale ptice. Ako navratite u njegove parkove, sada ćete poneku i čuti.. Život se vraća, sve je manje ruševina, a sve više gradilišta.
Ali ne, Vukovar nikada neće biti ono što je bio. Predugo su njegovi stanovnici živjeli u paklu stotina tisuća projektila koji su ga razarali. Oni koji su imali sreću i preživjeli, danas pričaju o nevjerojatnom junaštvu i patnjama svih koji su tu ostali do kraja. Branitelji Vukovara nisu žalili živote u obrani svoga Grada. Oni su zadržavajući neprijatelja omogućili stvaranje Hrvatske vojske neophodne za obranu opstojnosti države.
Vukovar je teško stradao i treba ga obnoviti – napisao je netko – ali jednako tako i udahnuti mu dušu, da bude moderan, prepoznatljiv Grad, koji treba voljeti, kao što su ga voljeli oni koji su ga branili i za njega -umirali.
Mladen PAVKOVIĆ
Leave a Comment