By Prije nekoliko dana, predsjednik susjedne nam Srbije, Aleksandar Vučić, rekao je u jednoj izjavi za medije kako “Hrvati u Srbiji ne mogu tražiti ista prava kakva trebaju imati Srbi u Hrvatskoj, jer njih je tri puta manje”. Istina, Srba u Hrvatskoj prema službenom popisu iz 2021. godine bilo je 123. 892 (što čini 3, 2 % udjela u ukupnoj populaciji), dok je Hrvata u Srbiji po popisu iz 2022. godine bilo 39. 107 (ili 0,58 % udjela u ukupnom stanovništvu) i kad je u pitanju točnost brojki, tu se nema što prigovoriti.
Postavlja se, međutim, pitanje: Što se događalo posljednjih desetljeća s Hrvatima u Srbiji i Vojvodini i koji su to procesi učinili od njih danas (gotovo) marginalnu narodnosnu zajednicu? U kojoj su mjeri oni sami odgovorni za taj demografski slom, a kolika je u svemu odgovornost država i režima u okviru kojih su kroz to razdoblje živjeli? Može li se danas govoriti o statistici i brojkama, a ne uzeti u obzir to da Hrvati u Srbiji i Vojvodini nikad nisu bili ravnopravni građani, te da su najvećim dijelom nasilno uklonjeni s ovih područja kao nepoželjni nacionalni element? Jedan od najvećih udara na njih tekao je usporedo s agresijom Srbije, Crne Gore i “JNA” na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (1991. – 1995.) i ratovima koji su tamo vođeni, a u tom etničkom čišćenju sudjelovao je i sam Aleksandar Vučić kao najbliži suradnik ratnog zločinca Vojislava Šešelja u okviru tadašnje Srpske radikalne stranke i Srpskog četničkog pokreta. Usprkos svim dokazima, među kojima su i oni što su ih potvrdile same državne institucije Srbije i pokrajine Vojvodine, ova zemlja do danas nije priznala činjenicu da su 90-ih godina prošlog stoljeća ubijali, zatvarali u logore, progonili, pljačkali, terorizirali i iseljavali pod pritiskom Hrvate – i to kao lojalne građane koji nikad nisu učinili ništa na destabilizaciji države u kojoj su živjeli. Kako je dobro poznato, tamošnji pripadnici hrvatske manjine nisu organizirali mitinge, nisu stvarali kaos i nered, nisu rušili balvane preko pruga i cesta, nisu pravili barikade, nisu se naoružavali, nisu pucali na policiju, vojsku, civile, nisu vodili antisrpsku propagandu – jednom riječju, nikad i ničim, niti jednom svojom gestom ili postupkom nisu doprinijeli narušavanju međunacionalnih odnosa eskalaciji krize koja je bila zamašnjak rata i agresije najprije na Sloveniju, pa potom Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i na kraju na pokrajinu Kosovo. Ta potpuna lojalnost Hrvata i izostanak čak i pasivnog otpora i u vremenima otvorenog terora i progona što su ga doživljavali, ključni su argument u prilog tomu da se oni i Srbi u Hrvatskoj ili BiH ni po čemu ne mogu uspoređivati kad je u pitanju odnos prema domicilnoj državi. Hrvati u Vojvodini i Srbiji bili su žrtve rasističke mržnje i nacionalne nesnošljivosti i kao nepoželjni nacionalni element smišljeno su etnički čišćeni sa svojih autohtonih područja na kojima su
Aleksandar Vučić (na slici prvi s lijeva), kao mladi Šešeljev aktivist i dužnosnik Srpske radikalne stranke i Srpskog četničkog pokreta na skupu organiziranom u svrhu progona hrvatske obitelji Barbalić u Zemunu, 1997. godine
(Adresa slike: https://pbs.twimg.com/media/FWQiVvQXEAA_fTS?format=jpg&name=small)
stoljećima živjeli – i to pod pokroviteljstvom države koja je kako bi ostvarila zacrtani cilj, koristila ekstremne pojedince i paravojne skupine; podsjetimo: Srbi su iz Hrvatske otišli nakon što je jedan dobar dio njih po instrukcijama iz Beograda izazvao rat, sudjelovao u agresiji, uzrokovao goleme patnje civila i masovne zločine, razarao sela i gradove, pljačkao, progonio, mučio, silovao i zlostavljao – i na kraju, nikad se nije pomirio s time da nastavi živjeti u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je ta bitna razlika između srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji i ona se ne može nikako zaobići ako želimo punu istinu o prošlosti.
Kad je riječ o progonu Hrvata u Vojvodini i Srbiji, nikako ne smijemo zanemariti ulogu koju su u tomu imali aktualni predsjednik Aleksandar Vučić, bivši predsjednik Tomislav Nikolić i njihov politički otac, Vojislav Šešelj. Od njih nakon svega očekivati prava za tamošnju hrvatsku manjinu, iluzija je.
Danas, nakon svega što se dogodilo, govoriti o pravima Hrvata u Srbiji na način kako to čini aktualni predsjednik Vučić – a da se pri tomu ne spomene čak ni međudržavni sporazum između Srbije i Hrvatske (sklopljen 2004. godine – dakle, prije 20 godina!?) vezano za obostrani ravnopravan tretman u predstavničkim tijelima vlasti kako srpske manjine u Hrvatskoj, tako i hrvatske manjine u Srbiji – u najmanju ruku je vrhunski cinizam.
U samo 60 godina (1961/2021.), Hrvati u Srbiji i Vojvodini doživjeli su demografsku devastaciju kakva je zabilježena kod rijetko kojeg naroda na području što su ga obuhvaćale jugoslavenske državne tvorbe (1918/1941; 1945/1990.). I ništa se tu nije dogodilo slučajno – kao što plod slučajnosti nisu bili niti planirani i organizirani progon njemačke manjine nakon Drugoga svjetskog rata, planske državne kolonizacije srpskog i crnogorskog življa (1919/29.; 1945/47.), odnarođivanje Hrvata, Mađara, Bugara, Rumunja, Roma, Muslimana, Makedonaca i drugih naroda i etničkih zajednica (kroz cijelo razdoblje postojanja obje Jugoslavije), teror nad Albancima, Hrvatima i drugima kako pod režimom Karađorđevića, tako i u Titovoj Jugoslaviji.
U svojoj knjizi Srpski etnos i velikosrpstvo (AGM, Zagreb, 1997.), dr. Stanko Žuljić, znanstvenom metodologijom obrađuje fenomen širenja srpskog državnog područja na račun susjednih zemalja i naroda, dokazujući neoborivim činjenicama (s osloncem na same srpske izvore – pa i njihove službene popise stanovništva u posljednjih više od 100 godina), kako je provođena etnička “prilagodba” osvojenih područja (pogotovu od 1912. godine nadalje) koja je podrazumijevala ratna osvajanja ali i demografsko “proždiranje” autohtonih naroda koji su tamo živjeli stoljećima prije dolaska Srba.
U Kneževini Srbiji 1874. godine bilo je 1.353.890 stanovnika, danas ih u Srbiji s Vojvodinom (bez Kosova) ima ukupno (prema popisu iz 2011. godine) 7.186.862. Dodamo li “Republiku Srpsku” (koja ima 1.218.107 stanovnika – po popisu iz 2010. godine), dobivamo brojku od 8.404.969 stanovnika.
Na kraju dolazimo do zaključka da su Srbi od priznanja državnosti 1878. do danas (ugrubo promatrano) na području Jugoslavije svoj teritorij uvećali za 120 %, a stanovništvo za preko 600 %!
U samo 70 godina (promatrajući popis iz 1921. godine u odnosu na onaj iz 1991.), broj Srba na području Jugoslavije porastao je za fantastičnih 86, 17 % (ili s 4.580.775 na 8.528.047! (Izvor podataka: dr. Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str.166., tablica 14.). I to unatoč i usprkos “genocidu” koji je (tobože) nad njima počinjen u razdoblju Drugog svjetskog rata (1941. – 1945.). Ovaj podatak dovoljan je kako bi se srušila njihova kolosalna laž o “istrebljenju” Srba u NDH, pri čemu su svedeni na “ostatak zaklanog naroda”.
Pratimo li broj Srba po republikama i pokrajinama, taj je trend također uočljiv.
U razdoblju od 1921. do 1991. godine, njihov je broj u „užoj Srbiji“ (odnosno, Srbiji bez pokrajina) povećan je za preko 100 % (s 2.531.321, na 5.081.766).
Broj Srba u promatranom razdoblju, drastično je rastao i u gotovo svim ostalim republikama i pokrajinama (u Bosni i Hercegovini za 65 %, u Crnoj Gori za čak 963 %, u Vojvodini za 122 %, u Makedoniji za 251 %, u Sloveniji za 715 %, na Kosovu za 235 %), a smanjen je samo u Hrvatskoj, i to za skromnih 1,5 % – što u apsolutnom broju iznosi samo 9.218, unatoč ratu i masovnom napuštanju pojedinih krajeva Hrvatske u vrijeme od režima organizirane kolonizacije u Vojvodinu, budući da su Srbi činili 80% od preko 260.000 kolonista a veliki dio njih bio je s područja Like, Banije, Korduna i sjeverne Dalmacije). (Izvor podataka: dr Stanko Žuljić, isto).
Srbi su kao izrazita manjina zagospodarili dijelovima južne Ugarske (tzv. Vojvodinom), ali kako je u posljednjih 30-ak godina vidljivo i s 49 % Bosne i Hercegovine – iako im te zemlje nikad u povijesti nisu pripadale i predstavljaju doseljenički element iz novijeg razdoblja.
Usporedimo li kretanja broja Srba i Hrvata na području Jugoslavije u pojedinim razdobljima, dolazimo do podataka koji se u cijelosti kose s tezom o “genocidu” nad srpskim narodom.
Lijevo: granice u kojima je Srbija po prvi put u povijesti priznata (1878. godine na Berlinskom kongresu) – površina 48. 300 km2 ; desno: granice Srbije u okviru SFRJ (1991. godine) – 88. 361 km2
(Adrese slika: https://www.google.com/url?sa=i&url=https%3A%2F%2Fhr.wikipedia.org%2Fwiki%2FKne%25C5%25BEevina_Srbija&psig=AOvVaw2j4O-tR6sgclFNdgYEL-oa&ust=1704367161771000&source=images&cd=vfe&ved=0CBEQjRxqFwoTCMjPoJCNwYMDFQAAAAAdAAAAABAJ; https://www.icty.org/x/image/ABOUTimagery/Yugoslavia%20maps/3_%20yugoslavia_map_1991_sml_bcs.png)
Prema podacima koje u svojim znanstvenim radovima iznosi demograf dr. sc. Stjepan Šterc, u odnosu na popis stanovništva 1931. godine pravoslavno se stanovništvo na području Jugoslavije do popisa 1948. godine povećalo za oko 997.445 osoba ili za 14,7 posto, a rimokatoličko se smanjilo za oko 18.062. Broj Srba je 1948. godine narastao za 735.117, a broj se Hrvata smanjio za 12. 647. Dakle, u pitanju su drastične demografske promjene u vrlo kratkom razdoblju – od samo 17 godina i to u korist Srba i na štetu Hrvata, pa se ovdje postavlja opravdano pitanje: Nad kime je izvršen genocid (ako ga je bilo tijekom Drugog svjetskog rata u okupiranoj Jugoslaviji i na teritoriju NDH) – nad narodom čiji se broj povećao ili nad onim čija je brojnost smanjena?
Do kada ćemo mi Hrvati šutjeti i podnositi bezočnu i beskrupuloznu propagandu srpskih fašista i njihovih saveznika hrvatskih “antifašista” koji zajedničkim snagama, unatoč svim činjenicama i argumentima na životu održavaju stare laži komunističkih i velikosrpskih manipulatora i krivotvoritelja? Do kada!?
Pogledajmo sad neke podatke iz novijeg razdoblja, a tiču se brojnosti hrvatske manjine u Srbiji.
Prema službenom popisu stanovništva SFRJ, Hrvata je u Srbiji bilo:
– 1961. godine 196. 409. (s udjelom od 2,6 % u ukupnom stanovništvu)
– 1991. godine 97. 344 (s udjelom od 1,24 % u ukupnom stanovništvu Srbije)
– Prema popisu stanovništva provedenom u Srbiji je 2002. godine tamo je živjelo 70.602 Hrvata (što je udjel od 0,94 % u ukupnom stanovništvu).
– Prema popisu iz 2011. ukupan broj Hrvata je iznosio 57. 900 i činili su samo 0,81 % stanovništva Srbije. Najviše ih je bilo u Vojvodini (47. 033) gdje su tada četvrta po brojnosti etnička skupina. Druga regija gdje su Hrvati 2011. godine bili najbrojniji je beogradska regija (7. 752) čime su bili peta etnička skupina po brojnosti, ali treba uzeti u obzir da su se mnogi pripadnici hrvatskog naroda izjasnili kao neopredijeljeni (“ostali”) ili su po inerciji ostajali “Jugosloveni”.
– Popis iz 2022. bilježi 39. 107 Hrvata u Srbiji (što je 0,58 % od ukupnog stanovništva), dok je njihov broj u Vojvodini 32. 684 (što je 16,08 % od ukupnog stanovništva).
Tek nešto više od jedne četvrtine Hrvata u Srbiji (njih 10.737) izjasnilo da im je hrvatski materinski jezik i to je samo jedan od pokazatelja do koje mjere kod njih još uvijek vlada strah kad je u pitanju izražavanje temeljnih identitetskih određenja.
Usporedba broja Hrvata u Srbiji 1961./2022. godine pokazuje kako je za samo 61 godinu (što je s demografskog stanovišta vrlo kratko razdoblje), s ovog prostora nestalo 80,09 % pripadnika ovog naroda – ili u apsolutnom broju 157. 302.
I to je – nije suvišno ponoviti – demografska devastacija kakvu je na prijelazu iz XX. u XXI. stoljeća doživio rijetko koji narod u Europi, pri čemu se posebno mora naglasiti činjenica da su Hrvati u Srbiji oduvijek bili lojalni i da nikad nisu učinili ništa što bi se kosilo s Ustavom i zakonima države (bilo u prošlosti SFRJ/SRJ/SCG ili danas Republike Srbije). Utoliko je zločin etničkog čišćenja veći, a nepravde koje se i danas nanose tamošnjim Hrvatima kao starosjedilačkom, autohtonom narodu više bole.
Posljednji u nizu udara na identitet i opstojnost hrvatskog naroda u Srbiji i Vojvodini uslijedio je 90-ih godina prošlog stoljeća, kad je provedeno etničko čišćenje čija je posljedica nestanak oko 40 tisuća Hrvata s ovih područja.
Između dva popisa (2011./2022.) broj Hrvata smanjen je za 18.793 osobe (32,5 %), što je veća stopa depopulacije nego u razdoblju između dva prethodna popisa (1991./2002.) uključujući i progone tijekom rata, odnosno agresije Srbije i Crne Gore na Hrvatsku i BiH i u godinama nakon toga.
Kad je u pitanju dobna struktura, Hrvati u Srbiji i Vojvodini su iznadprosječno star narod (osobe mlađe od 15 godina čine tek 8% u ukupnoj populaciji), njihovo je obrazovanje također ispod prosjeka (s većim udjelom osoba bez školske spreme ili s nepotpunom osnovnom školom u odnosu na viši ili visoku stručnu spremu).
Na zadnjem popisu (iz listopada 2022. godine), više od 460.000 (oko 8 %) građana Srbije se nije izjasnilo vezano za nacionalnu ili etničku pripadnost i među njima je zacijelo i jedan broj Hrvata koji se iz raznih razloga (mješoviti brakovi, sklonost prihvaćanju nametnute subetničke odrednice “šokac” ili “bunjevac” ili opredjeljenje za rubriku “ostali” iz straha) nisu očitovali kao pripadnici hrvatskog naroda.
Kad su u pitanju ostvarivanja nacionalnih prava, važan je jedino broj koji se verificira službenim popisom, a tu su Hrvati u jako teškoj poziciji. Njihov ukupan broj u Srbiji pao je na posljednjem popisu ispod 40.000 i taj trend će se zasigurno nastaviti.
Ne treba gubiti iz vida kako je upravo nestanak našeg naroda s tih područja dugoročni cilj Srbije – i oni su na korak do njegova ostvarenja. Zato Aleksandar Vučić i njegova vrhuška sustavno i planski izbjegavaju primijeniti Sporazum o zaštiti prava hrvatske manjine u Republici Srbiji i srpske manjine u Republici Hrvatskoj (sklopljen još 2004.).
Pritisci koje i danas doživljavaju u Srbiji i Vojvodini, posvemašnja obespravljenost i marginalizacija u svakom pogledu i strah duboko urezan u kolektivnu svijest Hrvata koji se tamo još uvijek nazivaju “ustašama” i “pripadnicima genocidnog naroda”, uz stalno zveckanje oružjem (koje dolazi iz Beograda i “Republike Srpske”), njihova su otužna i gorka svakodnevica koja daje malo nade u bolje sutra.
I pored svega toga, međutim, hvale su vrijedni svi napori što ih poduzimaju brojni aktivisti iz Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i drugih institucija, udruga i pojedinaca – kako iz Srbije i Vojvodine tako i matične zemlje u smislu očuvanja nacionalnog i kulturnog identiteta ove grane hrvatskog naroda.
Zlatko Pinter
