Odlazak Karoline Vidović Krišto i dr. Milana Vrkljana iz Domovinskoig pokreta s jedne je strane oslabio politički projekt Miroslava Škore, a s druge je strane na određen način olakšao parlamentarnu poziciju Plenkovićevog kontroliranog HDZ-a. U tom kontekstu postavlja se pitanje kakav je utjecaj taj odlazak dvoje eksponiranih zastupnika Domovinskog pokreta imao na poziciju SDP koji je ionako oslabljen s jedne strane unutarstranačkom krizom a s druge strane pojavom nove ljevičarske grupacije predvođene Tomislavom Tomaćevićem. Nije trebalo dugo čekati da se razjasni stajalište ne SDP prema Domovinskom pokretu, nego Domovinskog pokreta prema SDP-u.
Dosad se samo na temelju poneke činjenice moglo zaključiti kakva je načelna pozicija Domovinskog pokreta prema SDP-u kao sljednici Saveza komunista Hrvatske iz prehodne države. Takva činjenica bila je instaliranje na funkciju predstojnika Ureda potpredsjednika Hrvatskoga sabora dakle Miroslava Škore političkog šminkera Igora Peternela bivšeg člana SDP-a i bivšeg potpredsjednika Hrvatskog helsinškog odbora koji generalno zastupa liberalističku platformu, dakle antisuverenističku. Nadalje, kad su članice Domovinskog pokreta u Puli namjeravale održati presicu o crvenoj zvijezdi u Rijeci, to im je iz središnjice u Zagrebu zabranjeno. To naravno nije sve, jer je predsjednica dubrovačkog ogranka Domovinskoig pokreta i dopredsjednica stranke u Dubrovačko-neretvanskoj županiji Ksenija Musa podnijela ostavku i istupila iz članstva. U ostavci je, dajući potporu Karolini Vidović Krišto i dr. Milanu Vrkljanu obrazložila da je političko djelovanje vrha stranke značajno “odstupilo od desnog centra i sve više prelazi u politiku lijevog centra”. Slijedila je ostavka čelnika Domovinskog pokreta u Koprivničko-križevačkoj županiji Darka Škrobota (Koprivnica), Milana Mišira /Križevci) i Tomislava Pasaričeka (Sveti Ivan Žabno). S njima je stranku napustilo 70 posto članova. Svoju ostavku ovako su obrazložili: „Na vrijeme smo primijetili, te iz stranke izašli kako smo i ušli sa srcem i čiste savjesti, jer sva ta politika Domovinskog pokreta je samo jedna lijepa priča koja ne donosi rješenje nego bi to bila još jedna od prijevara birača od strane političara, a mi ne možemo i ne želimo u tome sudjelovati. Nametnuti ljudi na funkcije sumnjivog morala te nedozvoljavanje vlastitog mišljena bili su ključni“.
Ipak najvažniji događaj koji je bacio ozbiljnu sumnju na iskrene političke namjere Domovinskog pokreta na čelu s Miroslavom Škorom bio je njegov nastup kod voditelja emisije “Nedjeljom u 2” Aleksandra Stankovića, koji je dosad u višegodišnjim emisijama pokazao da je prije svega novinar balkanske a ne hrvatske orijentacije. Prije nego što citiramo samog Miroslava Škoru treba podsjetiti da je vodeći slogan Domovinskog pokreta “Vratimo vlast narodu”. Objašnjavajući razlaz s Karolinom Vidović Krišto i dr- Milanom Vrkljanom Miroslav Škoro je o njezinoj inicijativi da kritizira Peđu Grbina rekao: “Mi smo samo tražili kao klub, jer onda ipak ne govoriš samo u svoje ime, nego i u ime ostalih 11 članova, da se o gospodinu Grbinu i Uljaniku ne govori taj petak, nego ponedjeljak, jer su unutarstranački izbori bili u subotu pa se nismo htjeli određivati ni smetati, mislim da je to bilo pametno”. Jednostavno rečeno Miroslav Škoro je tom intervencijom branio svojeg političkog protivnika, jer to Peđa Grbin kao predsjednik SDP-a Domovinskom pokretu jest, Tom zabranom Miroslav Škoro se sam raskrinkao, jer umjesto da podrži istup Karoline Vidović Krišto u cilju slabljena njegovog političkog protivnika, on ga uzima u zaštitu. Takvu njegovu intervenciju mogu proguteti samo politički naivci, ali kao što vidimo iz prethodnih primjera u Domovinskom pokretu postoje osobe koje razmišljaju politički svojom glavom a ne onako kako se to određuje u središnjici stranke.
Miroslav Škoro je još više raskrinkao sam sebe kao instrument “duboke države” koju mu personalizira ubaćeni politički šminker Igor Peternel, kao što mu je to na početku Domovinskog pokreta bio Mate Radeljić. Na pitanje “Je li otvoren za suradnju sa SDP-om?” on je odgovorio: “Svi ljudi koji baštine i starčevićanstvo i radićevštinu i politiku predsjednika Tuđmana, u krajnjoj liniji i lijevo orijentirani ljudi koji su odbacili jugoslavenstvo, koji su nacionalno svjesni i podržavaju našu politiku suverenizma, apsolutno su dobrodošli” Po ovome Miroslav Škoro vidi u SDP-u što nitko razuman ne može vidjeti, a to je da ta stranka kao sljednica jugoslavenske SKH baštini starčevičanstvo, radićevštinu i politiku predsjednika Tuđmana, te da SDP podržava politiku suverenizma, pa su zato “apsolutno dobrodošli”. Vidi li Miroslav Škoro da je stranka koju je na početku stvaranja hrvatske države Ivica Račan nazvao “strankom opasnih namjera” jer se željela osloboditi jugoslavenskog i komunističkog jarma postala nacionalno svjesna? Gdje je to Miroslav Škoro vidio da je SDP odbacio jugoslavenstvo kad je duboko ukopan u njega, gdje je kod esdepeovaca vidio starčevićanstvo i radićevštinu ili nacionalnu politiku predsjednika Tuđmana. Gdje to Miroslav Škoro vidi u SDP-u suverenizam kad ta stranka još uvijek nije raščistila s dubokom komunističkom prošlosti niti priznala teške grijehe što ih je komunizam nanio hrvatskome narodu i zatražila oprost kako se to traži u rezolucijama Europskog parlamenta i Vijeća Europe.
Nastupom kod Aleksandra Stakovića koji je i sam eksponent “duboke države” Miroslav Škoro je raskrinkao sam sebe. To su uočili pošteni, ali ne više naivni pojedinci poput onih gore navedenih koji su pristupili Domovinskom pokretu s poštenim namjerama da se ta nova stranka suprotstavi duopolu “duboke države” koji već tri desetljeća upropaštava hrvatsku državu i hrvatsku naciju. Umjesto da ustraje na toj politici Miroslav Škoro opet kao izvršitelj “duboke države” želi spašavati jednog člana tog političkog duopola koji više ništa ne može ponuditi hrvatskome biračkom tijelu pa traži slamku spasa koju mu očito nudi Miroslav Škoro sa ovakvim Domovinskim pokretom..
Vjekoslav Krsnik
Leave a Comment