Prof. Vidmarović u komentaru mog pisma njemu od 29. 01. 2021. u kome sam se osvrnuo i na srpski film „Dara iz Jasenovca“ kaže:
Ne želim gledati ovaj film kako bi sačuvao normalnu vrijednost tlaka. Znadem da je riječ o zloporabi povijesti u političke svrhe i to je nešto što se zove krimen. Zbunjuje me mlako reagiranje naše diplomacije, a također i hrvatskoga Ministarstva kulture. Da apsurd bude veći film je prikazan na HRT – u. Stradanje Židova tijekom NDH je još uvijek Damoklov mač nad Hrvatskom i mi se moramo tome suprotstavljati razložno i argumentirano. Gospođa Gitmann je pokazala put kojim trebamo ići. Ne bježati od istine već ju nastojati staviti u prvi plan. Veliko Srbi će i u budućnosti, bojim se do sudnjega dana, koristiti Jasenovac kao oblik snažnog oružja protiv hrvatske države. Jako me zabrinjava ponašanje etničke elite srpske etničko – konfesionalne zajednice u Hrvatskoj koja se nije distancirala od zloporaba povijesti. Zbog toga prosječan čovjek u Hrvatskoj stekao je utjecaj kako su Srbi stradali samo u NDH, a u Srbiji toga vremena nisu. Isto tako, 1948. stradala je većina Židova u Hrvatskoj tako što je izgubila imovinu i bila prisiljena emigrirati u Izrael. Neki su završili na Golom Otoku. Ja sam u Hrvatskom slovu objavljivao nizanku o sjećanjima srpske Židovke Ženi Lebl koja je o svojim stradanjima na Golom Otoku objavila knjigu memoara pod naslovom „Ljubičica bela“. Nitko se nije osvrnuo na ovo djelo što me začuđuje, pa ni Ti dragi Joško.
Odmah sam se našalio na ovaj zadnji komentar tvrdeći da me moj dragi prijatelj hvali. Naime doživljavao sam da ljudi misle da ima dva Josipa Pečarića, a Đuro smatra da ja mogu mnogo više. A istina je u onome što sam obično govorio svojim studentima: Razlika između mene i vas je u tome što ja znam koliko ne znam u matematici, a vi ne znate koliko ne znate.
Ali vratimo se srpskom filmu. Komentirao ga je i naš veliki kolumnist Zvonimir Hodak:
Kako su Amerikanci pročitali Srbe…
Srpski film “Dara iz Jasenovca” kao kandidat za Oskara doživljava “sjajne” kritike. Jay Weissberg, jedan od glavnih kritičara Varietyja, pogodio je od prve: “Užas kao propaganda”. Weissberg tvrdi da je film “suviše očito dizajniran kao oružje u sadašnjim sukobima Srba i njihovih susjeda”. I da vas malo iznenadim. Iskreno mislim – svaka čast Srbima! I u Jugi su imali za klasu bolje filmove od netalentiranih i teatralnih hrvatskih filmadžija. Boli njih ona stvar za povijesnu činjenicu da je Nedićeva Srbija prva sebe proglasila “Juden frei” 1941. i da je Nedić o tom uspjehu poslao brzojav Hitleru. Od sabirnog logora u Banjicama do “Dare u Jasenovcu” dug je put. Poučan. Naši, uglavnom projugoslavenski režiseri, neinventivni, netalentirani i nacionalno uškopljeni, usamljeni su borci isključivo protiv domaćeg nacionalizma. Tko bi od tih malih čela bio u stanju barem pokušati sklepati film o vukovarskoj tragediji? Njihov intelektualni domet su ustaše, pederi, hrvatska zastava u vagini… Zamislite kakve velike borce protiv “ustašluka” odgajaju ADU i Ognjen Sviličić.
U međuvremenu se pojavila još jedna slična kritika:
LA Times – ‘Stvarno je cinično da Srbija ovim filmom želi do Oscara‘
https://kamenjar.com/la-times-stvarno-je-cinicno-da-srbija-ovim-filmom-zeli-do-oscara/
https://narod.hr/kultura/la-times-o-filmu-dara-iz-jasenovca-cinicno-je-da-srbija-ovim-zeli-do-oscara
Prof. Matko Marušić je poslao i link na taj tekst:
Svakako treba pogledati i tekst Vjekoslava Krsnika:
U spomenutom pismu Vidmaroviću spomenuo sam i sjajan komentar o tom filmu Igora Vukića u eisiji „Moja Hrvatska“. U Hrvatskom tjedniku od 04.02.2021. imamo i njegov tekst o kritici u Varietyju u kome on u naslovu koristi istu riječ „ciničan“ kao i u naslovu komentara iz LA Timesa: Hladan tuš Srbima iz Hollywooda: Dara iz Jasenovca cinična je srpska propaganda kojom se Srbi uporno žele prošvercati u holokaust.
Kao i Hodak i Vukić ukazuje kako RH odgovara bolje reći sudjeluje u velikosrpskoj propagandi o kojoj sam i ja pisao svom prijatelju Vidmaroviću. Naime pogledajte u okvru tekst: Ustaški sin Zoran Pusić ne zna da je ministar Medved prestao financirati istraživanje Jasenovca još prije tri godine.
Međutim, ja bih iz Vukićevog komentara posebno izdvojio dio koji pokazuje kakav je učinak srpske propagande i jugo-komunističkih povjesničara iz Hrvatske:
Weissbergova kritika nije bez mana, osobito kad spominje niz stereotipova o logoru u Jasenovcu. Primjerice, kad piše o 80 000 žrtava, kad spominje logor smrti ili krvoločnost njegovih zapovjednika ili kad ustaše naziva „ubilačkim nasilnicima s podrškom katoličkih prelata“.
Kritičar prihvaća i izjavu autora filma da je sadržaj nastao na izjavama očevidaca, što također nije teško osporiti. Naime, najveći dio „atrakcija“ u filmu (klanje nožem pričvršćenim na narukvicu, ubijanje maljem, masovno bacanje leševa u Savu i slično) spada u klasični arsenal propagandnih izmišljotina još ih jugoslavenskog, komunističkog doba. Weissberg je uza sve to ipak prepoznao da se radi o filmu s misijom, i to srpskom, ultranacionalističkom i ekspanzionističkom.
Miro Banović se već dokazao kao vrsni komentator. Slično Vukiću on kaže:
Pročitao sam danas članak kako je američka filmska kritika (Variety) pokopala srpsku želju za Oskara – Dara iz Jasenovca. Čak je i njima jasno da je riječ o antihrvatskoj i antikatoličkoj propagandi. Međutim u uvodu su napisali da su ustaše siledžije i ubili su oko 80 tisuća ljudi u Jasenovcu, i da su to činili po uzoru na naciste itd. Autor članka ima neko židovsko prezime… Shvaćamo li mi što se događa? Shvaća li Plenković što se događa? Shvaća li Milanović? Mene nije toliko strah da oni ne shvaćaju, koliko me strah da jako dobro shvaćaju.
Sjajan zaključak, zar ne!
U pismu sam opisao srpsku „igru“ s brojkom žrtava u Jasenovcu. Naime stalno govore o brojci 700,000 i više srpskih žrtava što je znatno više od brojke svih žrtava koje je država mogla popisati, a zapravo im je bila važna brojka od 80,000 do 100,000 koju su prihvatale vlasti u Hrvatskoj. Opisao sam svoj sastanak s američkim stručnjakom za holokaust koji je rekavši da je očito da je srpska brojka preuveličana i pitao zašto ne prihvatimo tu manju brojku. Tu manju brojku koja zapravo i dalje osigurava priču o genocidnosti hrvatskog naroda nazivam „brojkom Goldsteinovih i Draže Mihailovića“. Slična je priča i sa filmomvima. Tu ulogu spomenutih brojki preuzimaju filmovi:
„Dara iz Jasenovca“ ima ulogu te preuveličane brojke. Vidimo da i za taj film u svijetu imamo ljude kojima je jasno o čemu se radi.
Ulogu manje brojke koja potvrđuje genocidnost hrvatskog naroda ima film „Dijana Budisavljević“. Zajednički projekt srpsko-hrvatski iako pun neistinitih tvrdnji kako su pokazali hrvatski stručnjaci sluganske vlast (četnička koalicija) je propisala da bude dio školskih programa.
Nije važna istina nego to da služi srpskim interesima, zar ne?
Josip Pečarić
Leave a Comment