Dan kad je Hrvatska međunarodno priznata, 15. siječnja 1992., nažalost, gotovo se i ne obilježava. Za mnoge, a poglavito učenike, odnosno najmlađe, to je dan baš kao i svaki drugi.
Međutim, i za taj dan mnogi su Hrvati položili i svoje živote na Oltar Domovine, mnogi su ga sanjali, ali ga nisu dočekali!
Prvi hrvatski predsjednik i utemeljitelj RH dr. Franjo Tuđman tog je dana u obraćanju preko televizije rekao i ovo:
- Današnji dan – 15. siječnja 1992.- bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaest stoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost, i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti – kazao je Tuđman.
Prva država koja je priznala Hrvatsku bio je Island, koji je ovu odluku donio još 19. prosinca 1991. Isti dan takvu odluku donijela je i Njemačka, ali je odluka stupila na snagu 15. siječnja, danom priznanja i ostalih članica Europske zajednice. Međunarodno priznanje Hrvatske dva dana prije Europske zajednice objavila je Sveta stolica, a 14. siječnja San Marino. Prve zemlje koje su priznale Republiku Hrvatsku još u jesen 1991. bile su zemlje koje i same tada nisu bile međunarodno priznate: Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija i Estonija.
Ostalo je povijest.
Dakle, nekima kao da još uvijek nije jasno da je Hrvatska država, pa govore „naša zemlja“ (kao Pupovac), a često se može čuti da smo mi jedna od članica nekakvog „regiona“ i tome slično. Hrvati jesu na Balkanu, ali oni su svoji, svoji na svome, sa statusom države!
Žalosno je i jadno što se takve stvari moraju i trebaju neprestano ponavljati.
Tog 15. siječnja diljem hrvatske države neće se nažalost događati gotovo ništa. Hrvatski branitelji i najviši državnici vjerojatno će položiti vijence i zapaliti svijeće za sve poginule tijekom velikosrpske agresije.
S obzirom da ovaj dan pada u nedjelju, u školama će biti „mir i tišina“, kao da se 15. siječnja baš ništa nije dogodilo.
Tako je u Hrvatskoj manje-više i kad se trebaju obilježavati i neki drugi važniji dani iz naše povijesti. Tko, primjerice, više zna, i tko obilježava krunu međunarodnog priznanja Hrvatske. Kad je to i što bilo?- pitat će većina.
A kruna je bila međunarodno priznanje, naš primitak u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992.!
Međutim, još se nešto dogodilo 15. siječnja. To je dan kad je 1998. dovršen proces mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, kad su okupirana područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema utkana u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.
Nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, o tome se često oglasio i kardinal Franjo Kuharić, koji je i te kako zaslužan za stvaranje države. Već je vrijeme da se po ovom velikom čovjeku u Zagrebu nazove neka ulica ili trg ili da dobije i spomenik!
- Međunarodno priznanje Hrvatske je uspjeh za koji moramo izraziti iskreno priznanje svima koji su u to uložili svoj život u obrani doma i domovine, pa i svim onim prognanicima koji su zbog te slobode izgubili svoje kuće i imanja. Priznanje moramo izraziti i hrvatskom Vrhovništvu i svim institucijama znanosti, kulture, politike i ekonomije, svima koji su se svojim iskrenim rodoljubljem zauzimali za pobjedu pravednosti. Svima hvala! Za zahvalnošću moramo spomenuti iseljenu Hrvatsku! – istaknuo je uz ostalo kardinal Kuharić.
Trebali li ovome još nešto dodati ili samo ponoviti:
Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što! (Franjo Tuđman).
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.
Leave a Comment