Demokracija svakome daje pravo da se kandidira. Ali daje li nam to pravo da od političara ne tražimo ništa osim izbornih glasova?
Za vožnju autobusa, upravljanje zrakoplovom, liječenje ljudi, suđenje u sudnici ili projektiranje mostova postoje propisani uvjeti, stručne kvalifikacije, ispiti, licence i drugi oblici provjere osposobljenosti. Razlog je jednostavan: pogrešna odluka može ugroziti ljudske živote, prouzročiti veliku materijalnu štetu ili ozbiljno narušiti nečija prava.
A što je s politikom?
Političari donose zakone, određuju poreze, oblikuju zdravstvenu i mirovinsku politiku, odlučuju o energetici, obrani, obrazovanju i trošenju milijardi eura javnog novca. Njihove odluke utječu na živote milijuna ljudi, na gospodarstvo, javne usluge i budućnost države.
Unatoč tome, za izbor u Hrvatski sabor ne traži se diploma iz prava, ekonomije, političkih znanosti, javne uprave ili bilo kojeg drugog područja. Ne traži se ni profesionalna licenca, stručni ispit ili prethodno iskustvo u upravljanju velikim sustavima.
Naravno, to ne znači da ne postoje zakonski uvjeti za kandidiranje i obnašanje dužnosti. Znači da se politička podobnost za izbor ne dokazuje stručnom kvalifikacijom, nego se o njoj, u demokratskom sustavu, odlučuje na izborima.
I tu počinje naš ustavni i društveni paradoks.
Demokratsko pravo nije isto što i stručna osposobljenost
Demokracija počiva na načelu da građani imaju pravo birati svoje predstavnike i da se, pod jednakim zakonskim uvjetima, mogu natjecati za javne funkcije. To je temelj demokratskog poretka i ne smije se olako dovoditi u pitanje.
Kad bismo pravo na kandidaturu uvjetovali fakultetskom diplomom, lako bismo otvorili vrata novoj vrsti političke aristokracije. Formalno obrazovanje nije jamstvo mudrosti, poštenja, karaktera ili sposobnosti vođenja. Povijest je prepuna obrazovanih ljudi koji su donosili katastrofalne odluke, kao i ljudi bez visokog obrazovanja koji su pokazali iznimnu razboritost i odgovornost.
Zato rješenje nije jednostavno propisati da svaki zastupnik mora imati određenu diplomu.
Ali jednako je pogrešno iz demokratskog prava na kandidaturu izvesti zaključak da su znanje, iskustvo i sposobnost nevažni.
Izborna pobjeda daje politički mandat. Ona sama po sebi ne daje stručnost.
Građani mogu nekome povjeriti vlast, ali izborni rezultat ne pretvara automatski političara u stručnjaka za javne financije, energetiku, zdravstvo, pravosuđe ili sigurnost. To su različite kategorije, a ozbiljna država mora razumjeti razliku među njima.
Politička funkcija nije običan posao
Netko će opravdano reći da političar ne mora osobno znati sve ono što znaju liječnik, inženjer, pravnik ili ekonomist. I to je točno.
Premijer ne mora biti najbolji ekonomist u zemlji, kao što ministar zdravstva ne mora biti najbolji kirurg. Njihova je zadaća okupiti sposobne ljude, razumjeti probleme, postaviti ciljeve, odvagnuti različite interese i donijeti odluke za koje će snositi političku odgovornost.
No upravo se tu otvara pitanje političke kompetencije.
Dobar političar ne mora imati odgovor na svako stručno pitanje, ali mora znati postaviti pravo pitanje. Mora biti sposoban razlikovati argument od propagande, prepoznati sukob interesa, razumjeti posljedice odluka i procijeniti kome može povjeriti stručnu odgovornost.
Jednako je važno da zna prepoznati granice vlastitog znanja. U politici je često opasnije samouvjereno neznanje od otvorenog priznanja da je za određeno pitanje potrebno stručno mišljenje.
Političaru ne treba licenca za vlast. Treba mu sposobnost da razumije vlastite granice, koristi znanje drugih i odgovara za posljedice svojih odluka.
Problem nastaje kada se politička funkcija pretvori u nagradu za stranačku poslušnost, osobnu popularnost ili sposobnost privlačenja pozornosti, umjesto u odgovornost prema građanima.
Kada politički marketing postane važniji od kompetencije
Društvene mreže promijenile su način na koji se vodi politika. Politička poruka danas se često natječe za pozornost s tisućama drugih sadržaja, a provokacija, sukob i emocionalno nabijena izjava mogu privući više pozornosti od ozbiljnog objašnjenja složenog problema.
Algoritmi koji optimiziraju angažman mogu dodatno pogodovati sadržajima koji izazivaju snažne reakcije. To ne znači da svaka društvena mreža uvijek nagrađuje ekstremizam niti da je svaka provokativna izjava neistinita. Ali stvara se poticaj da političar više ulaže u vidljivost nego u sadržaj.
U takvom okruženju ozbiljna rasprava o porezima, produktivnosti, demografiji, energetici ili održivosti mirovinskog sustava teško se probija kroz buku svakodnevnih sukoba.
Političar koji pažljivo obrazlaže svoje prijedloge može ostati u sjeni onoga koji nudi jednostavnog krivca, dramatičan slogan ili spektakularno obećanje.
Tako se postupno mijenja i sama percepcija političke sposobnosti. Umjesto da se pitamo može li netko voditi instituciju, oblikovati održivu javnu politiku i donositi utemeljene odluke, pitamo se koliko je popularan, koliko se često pojavljuje u medijima i koliko je uspješan u izazivanju reakcija.
To nije problem samo političara. To je i problem stranaka koje takve kandidate promoviraju te birača koji im svojim glasovima daju mandat.
Ako ne licence, što onda?
Ako ne želimo uvjetovati pravo na političko djelovanje diplomama, profesionalnim licencama ili psihološkim testovima, što možemo učiniti da povećamo kvalitetu političkog odlučivanja?
Prije svega, moramo odustati od ideje da bi psihološko testiranje kandidata bilo jednostavno i nepristrano rješenje. Mentalno zdravlje nije isto što i politička sposobnost, a psihološki test ne može biti univerzalna potvrda da je netko sposoban upravljati državom. Takav bi sustav mogao postati sredstvo političke diskvalifikacije i zlouporabe.
Umjesto toga, potrebno je graditi sustav u kojem se politička odgovornost može provjeravati kroz konkretne postupke i rezultate.
Prvo, više transparentnosti. Građani moraju moći jednostavno doći do informacija o tome kako se troši javni novac, tko utječe na donošenje odluka i postoje li sukobi interesa.
Drugo, veća odgovornost političkih stranaka. Stranke bi trebale ozbiljnije vrednovati znanje, iskustvo, integritet i sposobnost kandidata, umjesto da prednost daju isključivo lojalnosti vodstvu ili medijskoj prepoznatljivosti.
Treće, sustavno političko i stručno obrazovanje. Izabrani dužnosnici trebali bi imati mogućnost kvalitetne edukacije o ustavnom poretku, zakonodavnom postupku, javnim financijama, etici, sukobu interesa i funkcioniranju državnih institucija. Takva edukacija ne bi smjela biti uvjet kojim se proizvoljno oduzima pravo na mandat, nego standard ozbiljnog obnašanja javne dužnosti.
Četvrto, snažne i neovisne institucije. Revizija, pravosuđe, nadzorna tijela, slobodni mediji i dostupnost javnih podataka moraju ograničavati mogućnost zlouporabe vlasti, neovisno o tome tko je na vlasti.
Peto, stvarne političke posljedice. Kada političar obmanjuje javnost, zanemaruje upozorenja struke, pogoduje vlastitim interesima ili uporno ne ispunjava ključna obećanja, građani moraju imati jasnu sliku o njegovoj odgovornosti. Ne znači da svaka pogrešna odluka mora biti kažnjiva, jer politika uključuje rizik i neizvjesnost. Ali između legitimne pogreške i svjesne zlouporabe položaja mora postojati jasna razlika.
Na kraju, odgovornost je i na biračima. Ne možemo se žaliti na nedostatak političke kvalitete ako pri izboru sustavno zanemarujemo znanje, karakter i rezultate, a nagrađujemo isključivo pripadnost našem političkom taboru.
Demokracija nije natječaj za najpametnijeg
Postoji još jedna važna činjenica: politika nije samo tehničko upravljanje državom.
Stručnjaci mogu procijeniti troškove neke odluke, njezine ekonomske posljedice ili tehničku izvedivost. Ali stručnost sama po sebi ne može odlučiti kako treba raspodijeliti teret poreza, kakav odnos uspostaviti između socijalne zaštite i fiskalne discipline ili koje vrijednosti društvo treba staviti na prvo mjesto.
To su i politička i moralna pitanja o kojima građani imaju pravo odlučivati.
Zato ne trebamo državu kojom bi upravljala zatvorena skupina stručnjaka bez demokratskog legitimiteta. Trebamo demokraciju u kojoj građani biraju smjer, stručnjaci pomažu utvrditi činjenice i posljedice, a političari preuzimaju odgovornost za odluke.
Problem nije u tome što svaki političar nije stručnjak za sve. Problem je kada političar ne razumije da nije stručnjak za sve, kada ne sluša one koji znaju više od njega i kada za posljedice vlastitog neznanja ne snosi nikakvu političku cijenu.
Pravo na vlast nije pravo na neodgovornost
Ustavno pravo građana da biraju i budu birani ne treba ograničavati olakim uvođenjem diploma, licenci ili testova. Takva bi rješenja mogla ugroziti političku jednakost i otvoriti prostor za proizvoljnu diskvalifikaciju nepoželjnih kandidata.
Ali ni demokracija ne bi smjela biti izgovor za odustajanje od svakog kriterija političke kvalitete.
Od ljudi kojima povjeravamo upravljanje državom opravdano je očekivati više od sposobnosti osvajanja glasova. Očekujemo integritet, razboritost, spremnost na učenje, poštovanje institucija, uvažavanje stručnih argumenata i odgovornost za javno izgovorene riječi i donesene odluke.
Demokracija ne zahtijeva da političari budu najobrazovaniji ljudi u društvu. Zahtijeva da budu dovoljno odgovorni da znaju što ne znaju, dovoljno razboriti da poslušaju stručnjake i dovoljno pošteni da odgovaraju za ono što rade.
Ne treba nam stručna aristokracija koja bi birala umjesto građana.
Treba nam demokracija u kojoj građani slobodno biraju, ali od izabranih zahtijevaju znanje, karakter, odgovornost i rezultate.
Jer pravo na kandidaturu pripada građaninu. Povjerenje građana mora se zaslužiti. A odgovornost za vlast nikada ne smije prestati onoga trenutka kada su izbori završeni.
Gordan Sataić
Leave a Comment