Nakon potresne i gotovo nevjerojatne priče o bijegu iz jasenovačkog logara u jesen 1947. godine, poznati sportaš u vrijeme NDH i kasnije dugodišnji hrvatski iseljenik u dalekoj Argentini, Marijan Ferković dao mi je izbledjele, prilično dobro usčuvane njemačke novine Deutsche Zeintung im Kreoatien, od 6. 2. 1942. godine, u kojima je novinar Herman Probste objavio reportažu o Jasenovcu. Herman je pokušao literarizirati opisujući radni i sabirni logor Jasenovac, koji je on nazvao koncetracioni, naravno, po uzoru na njemačke logore, premda hrvatski logor nije bio ni blizu onima u Njemačkoj. Njemački logori bili su zaista logori smrti u kojima su trovani ljudi u plinskim komorama, spaljivani u pećima, ubijani na rezne načine, dok je logor u Hrvatskoj bio radni i saborni logori. Iz ove Hermanove ratne reportaže o Jasenovcu, jasno je ko dan.
POSJET KONCENTRACION0M LOGORU U HRVATSKOJ
Jasenovac nije ni lječilište ni mučilište
Prvi pogled s onu stranu sniegom zatrpanog kolodvora pruža sjetnu i ozbiljnu sliku jednoga od onih krajeva, koji nisu tako daleki, a da se zbog svoje prostranosti ne bi činili dosadnim. Sama pomisao na toplu peć i zveket praporaca, koja treperi po zraku punom sniega, može svratiti pažnju na blješteću vodu s uzkim jarcima uzduž ceste i na gole redove vrba. Ustaški konjanici u dugim kabanicama i s karabinkama preko leđa, koji izgledaju kao arkanđeli u bielim snježnim oblacima, prate povorku saonica goneći konje, koji topotom kasaju pred nama.
ŠTO JE DRAGI BOG STVORIO U SRDŽBI
Kad smo poslje tišine koja se razprostirala nad oranicama, naišli na seosku cestu, ugledasmo, da je taj Jasenovac jedno od onih gniezda, koje je dragi Bog stvorio, kad nije bio baš dobre volje. Uzke i nakrivljene kuće su često tako ružne, da ostavljaju u duši takve dojmove, koji se ne dadu izbrisati. Tamo gdje je odpao mekani maz, odkrivaju se ruševne naslage pljesnive trske, zatim grede i kamenje čini nam se, da upravo mirišemo vlagu mnogobrojnih poplava, kojima je Sava posjećivala ova sušičava naselja već od pamtivieka. Pa ipak, ovi siromašni zidovi ovog beznadnog pasivnog mjesta odišu s više dostojastva nego one malobrojne gizdave nove gradnje, koje se svojim širokim, spuštenim kapcima kočopere kao seoski moloh, koji proždire novac i znoj.U jednoj liepoj zgradi na glavnom trgu, koje izgled nema posebna obilježja, pokazali su nam uredjenje uprave. Tu je u prvom redu osobni popis (kartoteka) ustaške postrojbe, koja vrši službu u Jasenovcu.
Bez dvojbe je bila dobra zamisao, da se čuvanje logora ne prepusti stalnoj momčadi, jer ljudska narav teško podnosi da pazi na uhićenike, jer onda naginje, da od čuvara postane pandur ili ga zavodi na to, da se drži i druži s uhićencima.
Službu vrši četa, koja je još u redovitoj izobrazbi i za koju se drži da je najbolja iza Poglavnikove tjelesne bojne. Njezino boravište je selo Jasenovac, a služba čuvera u logoru je samo nevažni dio njihove obće službe. Ova se četa sastoji većinom od dobrovoljaca. Pogled u popis kaže nam, da u njihovim redovima ima đaka i studenata.
Osobni podatci onih u logoru vode se u središnjem popisu (kartoteci). Za oznaku njihove političke i socialne boje navodi se 27 različitih obilježja. Tako: četnik, komunist ili židov-slobodni zidar ili nesocialna skitnica. Oni se odmah razvrstavaju po svom zanimanju i zaposluje prema svojoj izobrazbi. Svakih 14 dana unose se opazke o vladanju, koje odlučuju o daljnjem položaju u logoru. Moguće je podići se osobitim sposobnostima. Skupine od 10, 50 i 100 ljudi, u kojima rade uhićenici, ne vode nadziratelji, nego netko izmedju njih. I ovi sami obavljaju pojedine poslove. Ovaj uzdignuti položaj donosi i neke prednosti. Tako na primjer jedu u posebnoj kantini za prostrtim stolom.
TOČNOST UPRAVE
Sve vlasništvo oduzima se pri dolazku i čuva se pod ključevima. Pojedini predmeti, koji se drže u papirnatim vrećicama s imenom posjednika, mogu se uzporediti sa zapisnikom o zaprimanju. U prvom vremenu nesigurnosti i zabave zamamio je nekoje čuvare ovaj osobiti položaj, pa 10 ustaških grobova posred logora sviedoče bezuvjetnoj volji za poštenje i stegu. (Strijeljani zatvorski čuvari zato što su pljačkali i zlostavljali logoraše, opaska A.M.)
Danas organizacija uprave čini dojam birokratske točnosti. U odjelu za gospodarstvo vidi se, u kolikoj se mjeri mora raditi po osnovi, jer treba dnevno obskrbiti 800 ljudi, što nije nimalo jeftino. Od uprave ide se opet saonicama na Savu, gdje smo stali kod jedne čuvarske kućice. Pred stražarnicom je postavljena jedna strojnica, a isto tako i na drvenu tornju, s koga se lako vidi ciela okolica. Tanke ograde od bodljikave žice ostaju iza nas. Pokraj prečnice stoji sa skinutom kapom i poniknute glave prvi stanovnik Židov.
NEPOKOLEBIVA VOLJA ZA POŠTENJEM
U jednoj zgradi pokazali su nam proizvode raznih radova: visoke čižme, pripasne remene, razne kožne i kovinske predmete, opeke i criep. Tad započinje dalnji pregled. Najprije uđosmo u tvornicu lanaca, gdje je u jednom triemu tutnjilo od udaraca kladivaca. Jedan komunist je neprispodobivom brzinom sastavljao užarene karike jednu u drugu.
U jednoi radionici za finu električnu mehaniku izradjivali su se različti fini predmeti. U Ciglani nam je jedan upravitelj Židov, koji je na sebi imao zavidno liepi, krznom postavljeni kaput, održao neprisiljenim žarom znalačko predavanje o svojim pećima, kao da je samo jedva dočekao, da nam pokaže ili svoju vrstnoću ili svoju ciglanu. Uostalom, tamo se ne prave samo obične opeke. Tamo ima i keramički odio, u kome neki umjetnici, koji nisu zadovoljni, da iz težke gline dočaravaju samo slonove i lavove, prave i različite pustolovne borbene prizore izmedju ustaša i četnika. Jedna vlastita električna centrala obskrbljuje razne radionice strujom. U pilani radi malo Srba, koje se još susreće samo pri čišćenju sniega. Očito, malo ih je izučenih radnika medju njima.
POGLED U SUŠIONICU
Divljenje pobudjuje sušionica, u kojoj vise butine i kobasice. U klaonici nude nam razne kobasice. Slavonski kulen osobito nam prija, samo jetrenjača načinjena bez mnogo ljubavi, pa je zato gorka. Od svih stanovnika Logora čine najbolji dojam komunisti po svom ljudskom izgledu i rasi. Njihova, često dobra lica govore o uvjerenju. Oni su zaneseni radnici, marljivi su i razumni. Vidi im se, da imaju nešto pred sobom: ne samo put u slobodu, nego i mogućnost, da počnu bolji život. Najviše trajanje njihova zatočenja jesu 3 godine, a poslije toga čeka ih opet neka budućnost. Srbi izgledaju sasvim neprovidni i tupi. I nema ih puno. To su ljudi bez osobita izgleda i bez vidljive volje. Očito, nikakve nadarenosti. Među Židovima opažaju se tri tipa. Jedni se upravo bacaju na posao, i čine sve za poboljšanje svoga prolaznog položaja i sve zaboravljaju. Drugi ostaju sami sebi vjerni: traže toplo, uzimlju brzo posao u ruke, kad netko dolazi, drzovito se smiju u lice i čine se, kao da to sve skupa nije ništa. Treći ozbiljniji, gledaju u prazno s ugaslim licima, u kojima se vide sjene slomljenog odpora.
NASTAJU OSNOVE ZA NASELJA
Graditelji i inženjeri sakupljeni su u posebnom prostoru, gdje se ne rade samo nacrti za proširenje Logora, nego i nacrti za čitave blokove stanbenih kuća i radničkih naselja. Ovo se, medjutim, čini vrlo problematičnim zaposlenjem, jer svi umjetnici-graditelji ne mogu izaći iz kože, koju su navukli u Brnu i Pragu, i njihove crtarije pokazuju nam neutješnu jednoličnost češkog stila kutija, koji mi već imamo za sobom, i od koga nek dobri udes očuva Banja Luku i druge moguće žrtve. U jednoj sanitetskoj baraki vrši zubar svoj malo cienjeni zanat. Službujući liečnik nas uvjerava, da nije bilo nikakvih priljepčivih bolesti. Najviše se radi o prehladama, koje su u vezi s godišnjim dobom. Barake za stanovanje su podignute na dosta visokim stupovima, pa su time donekle zaštićene od lakših poplava.
Začuđuje nas obseg improviziranog gospodarstva. Nastojanje, da se logor učini nezavisnim od okolice, napunilo je staje mnogim stotinama komada blaga, pa se krava stiska do krave. Ima mnoštvo ovaca i preko 500 komada peradi. Upravitelj, jedan židovski farmer iz Argentine, našao se na pravom mjestu. On je jedini čovjek sa zadovoljnim licem.
STEGA ZA PROTUDRUŽTVOVNE SNAGE
Bile bi ludo ili frivolno kad bismo htjeli uztvrditi, da je boravak u logoru zabava. Uostalom, to ne treba ni biti. Gubitak slobode nije stvar, preko koje se lako prelazi. Osobiti problem predstavija uvodjenje nedružtvovnih snaga, koje su tako dugo živjele životom nametnika, u procesu rada i odgoja, kojim bi ih se htjelo uvrstiti medju druge državljane, ali koji ih ipak za izgradnje novog socialnog poredka drže daleko od njih. Tome se problemu može pristupiti samo sa znalačkom pravednošću i s organizatorskim znanjem, a ne sa željom za senzacijama, iza kojih se često sakriva sadizam ili ludo sažaljevanje. Tko se zanima za strahote, imao je prilike da posjeti zatvore jugoslavenskog kralja, a tko je čovječan, mogao je sažaljevati najbolje Hrvate u Lepoglavi, Mitrovici, Crnoj Gori i Macedoniji. Po svoj prilici, ne bi ni jednom, koji se danas nalazi u Jasenovcu, palo na pamet, da se zbog toga uzrujava. Kad su nas saonice kroz selo vozile na kolodvor, vide se na prozorima blieda lica seljakinja, i na pogled njihovih grozničavih očiju, okruženih kolobarima, nismo se mogli oteti dojmu, da je ovim Hrvatima bilo već kroz stoljeća gore nego uhićenima, koje smo upravo ostavili. Herman Pobste
Oni koji decenijima, pa i danas šire laži o broju mrtvih u radnom i sabirnom logoru, Jasenovac, trebali bi se zapitati: zašto drug Tito nikad nije došao u Jasenovac i zašto se drugovi opiru međunarodnoj komsiji, koja bi trebala istražiti logor Jasenovac. Jedino bi se tako dokrajčila mitska laž o tom logoru iz rata i poraća. Tek smo nedavno saznali da je taj logor radio i poslije rata. Partizani su sedeamdeset i više godina krili strahote koje su počinili u Jasenovcu zarobljenicima od 1945. do 1948. godine. Mene je posebno iznenadila činjenica, da su pet stražara, čuvara streljani, jer su potkradali, zlostavljali i krali zlatninu i dragocjenosti od logoraša. Ta činjenica dovoljno govori o strogoći i držanju zakonitosti glede rada, reda i ustroja u sabirnom i radnom logoru Jasenovac. Oni koji su digli ruku na Državu ili se ogrtiješili o njene zakone, bili su streljani, pa čak su ustaške vlasti dale streljati svoje vojnike, stražare, koji su zlostavljali i krali logortaše.
Na kraju kako je teško i tužno priznati da su ustaše u tom logoru radili zla u ratu, a partizani u miru, poslije rata. I jednima i drugioma ne služi na čast što su radili jedni drugima, svom vlastitom narodu. Sapienti sat!
Ante Matić
Leave a Comment