Braćo i sestre, obećao sam vas sve izvijestiti o zločinu na Vrlokuku. Učinio bih veliki promašaj, kada bih preskočio partizanski zločin svemirsko-sotonskih razmjera. Reći ću o tom zločinu onoliko koliko znam.
Ubijen je svećenik fra Stjepan Naletilić, župnik Antine zavičajne župe. Nisu partizani zločinci svemirsko-sotonskih razmjera zbog ubijena svećenika, aktualnoga župnika. Lako je Crkvi doći do novih svećenika. Jer, imaju biskupi obje ruke. Zločin nad njim bio bi sigurno manji da se dogodio prije koji mjesec ili koju godinu prije. Stravičnost toga zločina je u činjenici da je fra Stjepan trebao izvršiti premještani dekret pa iz Kongore otići sutradan na Humac. Možda im je fra Stjepan nešto skrivio, barem po njihovu mišljenju. Ne isključujem mogućnost. A, čekati vrijeme odlaska i ubiti ga pred sami odlazak, činjenica je što povećava i moralnu i pravnu kvalifikaciju učinjena zločina. A gdje je svemirsko-sotonska kvalifikacija? Dužan sam odgovoriti i odgovaram:
Pred večer 19. svibnja 1942. dolazi mu brat Marijan sa svojim prijateljem Matšom Naletilićem, kako bi mu pomogli prebaciti stvari na Humac. Otišli su svi na počinak. Te noći partizani su počeli lupati na ulazna vrata i tražili da im se otvori. Otvorili su im vrata, a oni su izveli fra Stjepana, njegove goste i dijaka (kuhara) i poveli ih pred sobom. Ostavili su dijaka pred Mandinim Selom, a njih svu trojicu proveli pokraj Mandina Sela i ubili veoma daleko od toga sela. Svu trojicu ubiše! Ne ću bit klanski nastrojen pa samo gledati na strahotu zločina okom svećenika, ožalošćena za svećenikom. Stravičnost ovoga zločina je u ubijanju sve trojice. Dvojicu od njih prvi put partizani vidješe i s fra Stjepanom ih ubiše. Je li ovaj zločin proročki nukleus Bleiburga, Jasenovca nakon Jasenovca i križnoga puta prvi put viđenih i (po)ubijanih? Nije isključeno.
Poslije ovoga zločina na putu prema Vrlokuku, poveli su partizani petoricu na strijeljanje: Petra Bošnjaka Božina, Grgu Krištića Ilijina, Ivana Martinovića-Đilića, sina Stojanova, zv. Curana i dva brata: Ivana i Stipana, oba sina Ivana Martinovića, a braću Ante Martinovića-Đilića, kongorskog prakaratura.
Ivan Martinović, Curan je pobjegao i nije strijeljan, a ostala su četvorica strijeljana. I, ubrzo nakon njihova strijeljanja, partizani su blizu mjesta njihove pogibije strijeljali Niku Krištića Andrijina. Valja spomenuti i da su pred vlastitom kućom ubili i Jozu Matića, sina Grgina. Dok se nije ni moglo znati za Bleiburg, ubijena su šestorica nenaoružana civila iz sela Borčana.
Selo Borčani su imali svećenika salezijanca Zvonku Krištića, koji je povremeno dolazio u svoje selo. Budući da mu je rodna kuća blizu seoskoga groblja, dao sa mu opće dopuštenje za misu na groblju. A, bude li mi trebala njegova pomoć, poručit ću mu da mi dođe u pomoć.
Jednoga dana čujem kako su vjernici njegova sela otišli s njime na Vrlokuk imati misu. To bi mogao biti izlet, što ne bi zanimao UDBU, ali ne bi tako. A, zašto? Zbog partizanskoga zločina na tom mjestu, UDBA će otvoriti istragu i tražiti moju izjavu. Još ne znam za policijski rad, a znam za misu blizu stradanja naših mučenika. Bilo mi je drago, što se on odvažio i počastio naše mučenike, ali sam se bojao velike istrage i pripremljene mu robije.
Iste te, 1975. godine, u kolovozu sam otišao u Zagreb. I, čim sam se vratio, čuo sam od fra Blage Karačića da me je UDBA tražila. Kad im je fra Blago preložio da mu reknu, zbog čega me traže, oni su odbili i rekli da će razgovarati s fra Martinom. Nije mi ni palo na pamet da će to biti zbog mise na Vrlokuku.
Dana 8. rujna 1975. na blagdan Male Gospe svi okolni svećenici, pa i ja, bili smo u Bukovici, gdje se slavio ovaj blagdan. Za vrijeme ručka netko mi je rekao traži te UDBA. Izašao sam i vidio sam ih više i u uniformi i u civilnom odjelu. Čim su me ugledali, odmah su me upitali:
– Je li dužan svećenik-gost javiti se Vama?
– Da!
– Javlja li Vam se javljao don Zvonko Krištić iz Borčana?
– Da! A, kako je dug put između Borčana i Kongore, dao sam mu opću dozvolu da slavi misu na Seoskom groblju, blizu njegove rodne kuće.
– Znate li da je imao misu na Vrlokuku?
– Ne znam, (a znam).
– Brzo ćete to doznat!
– Govori ja čovjek vama ljudima, reći ću vam: „Ne znam.“
– Rekli su mi da sam slobodan i dodali: „Ako Vas upitaju za razlog, recite da smo Vas zvali zbog auta.“
Odmah sam upitam i odmah sam im kazao, zašto su me zvali. I, kada sam im objasnio da se ne radi o izletu nego o sv. misi za pokojnike koje su na tom mjestu poubijali partizani. Zamolio sam ih da o tom šute i sve to e prepuste meni.
Čim sam se vratio kući rekao sam fra Blagi da moram razgovarat s don Zvonkinom rodbinom. Došao sam po noći i upozorio ih, kako nitko u selu ne smije doznati da sam Vas posjetio, pa čak ni da sam bio po noći u Borčanima. Rekao sam im da odmah obiđu mjesto na Vrlokuku i uklone bilo što ondje nađu sumnjivo. I, moraju, koliko je ujutro, otići u Zagreb upozoriti i don Zvonku i njegovu sestru, č. s. Bernardu. Neka pretresu sobu i on svoju i ona svoju, jer može bit premetačina. Mogu oni naći malu nevažnu sitnicu što bi ga mogla opteretiti. I, nisu ozbiljno shvatili.
Domalo su došla dva milicionara pitati me za mjesto don Zvonkina prebivališta. Odmah sam im kazao: „Bogu hvala, što sam sasvim slučajno doznao za važnu novost. Jer, da nisam za nju doznao, rekao bih vam da je u Sarajevu. Otvoreno je na Grbavici novo župno središte, gdje su ga preuzeli Salezijanci. Don Zvonko je bio tu. Međutim, doznao sam da sada na Grbavici djeluju Isusovci, i da don Zvonko otišao iz Sarajeva.
– A, gdje je?, upitaše me?
– I, ja, okrenuvši se fra Blagi rekoh mu: „Kada smo ga posljednji put vidjeli blizu groblja u Borčanima i ponudili mu da sutradan ode s nama na Planinu, što je dogovorio, pravo raci.“ „Rekao je da ide u Split“. I, eto to je što trenutno znamo o njemu.
– A, gdje je on sada?
– Ne znam sigurno, (a znam da je u Zagrebu), reći ću vam, ali vas molim da to ne uzmete za sigurno. On je u Rijeci.
Počastio sam ih rakijom i kavom, i oni su otišli
Domalo, istog dana, dođe fra Jure Brkić kapelan iz Seonice, sav zadihan s pitanjem:
– Jesi li im rekao gdje je don Zvonko?
– Kako ću im reći, kad ne znam gdje je?
Fra Jure se veselo zasmijao i veseo otišao, čim je čuo, kako se sve to završilo.
Odmah sam otišao u Borčane, rodbinu izvijestio i netko je od njih otišao u Zagreb. Ali, još nije završilo. Jer, jedene nedjelje, nakon završene sv. mise, dođe mi Dane Krištić mještanin don Zvonkin, izvijestiti me: „Bio sam i ja na Vrlokuku. Pozvan sam da kao svjedok dan svoju izjavu pred sudom. Molim te, posavjetuj me.
– Kada je bila misa na Vrlokuku?
– Kazao mi je nadnevak, a bila je nedjeljom. I, čim sam doznao koja je nedjelja i vido nedjeljno evanđelje, rekao sam mu nekoliko rečenica, vezanih za tu nedjelju. Dane mi je rekao: „Ne dao Bog, da oni doznaju što je on govorio. Hvala na savjetu.“
Sutradan, dolazi Dane veseo, govoreći: Onako sam kazao, kako ste me posavjetovali i rekao im: Ovoliko sam zapamtio. Tko može upamtiti cijelu propovijed. Don Zvonko je u ono vrijeme dobio 15 dana zatvora, a koliko bi dobio da su udbaši doznali što je govorio, upitajte pravnike i neka vam oni kažu. Dobro bi bilo kada bi se naš Ante Matić stručno osvrnuo na sve ovo. I, nadam se da će on to i učiniti.
Srdačan pozdrav!
Fra Martin Planinić
Leave a Comment