Kako godine idu, sve se manje govori i piše o lustraciji.
Tu i tamo taj pojam spomene još neki političar ili politikant i to je sve.
Pojeo vuk magare!
Inače, lustracija je „čišćenje“ političke scene od osoba koje su bile povezane s nekim proteklim totalitarnim režimom, koje su žarile i palile u tom sustavu.
U nekim zemljama, lustracija je stavljena unutar zakonskog okvira što znači da su provjeravali sve javne i državne službenike. U Hrvatskoj takav zakon ne postoji.
Naime, u vrijeme i nakon stvaranja hrvatske države, u javne, državne službe na vodeća mjesta kao na tekućoj vrpci (svaka čast iznimkama) zapošljavali su se bivši pripadnici KOS-a i Udbe, visoki oficiri zločinačke JNA, bivši milicionari, zatim ljudi koji su bili kriminalci, a na visokim gospodarstvenim položajima i sve takvi.
Nu, ako vodeća mjesta u hrvatskoj državi nisu mogli (recimo zbog starosti, bolesti) zauzeti oni, zauzeli su njihovi sinovi i kćeri, ili neki od njihove najuže rodbine.
Evo, u hrvatskoj diplomaciji diljem svijeta gotovo da i nema nekog istaknutog i istinskog hrvatskog branitelja, jer dok su oni krvarili ovi su završavali diplomatske i ine škole, učili strane jezike i tome slično.
A onda se čudom čudimo što danas gotovo ni jedno hrvatsko veleposlanstvo u svijetu na dostojan način ne obilježava primjerice najveće hrvatske blagdane ili što u zemlji koju predstavljaju „samo oni oko njih znaju gdje je Vukovar“!
I tako… Umjesto da su pobjednici hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata lustrirali one koji su progonili, zatvarali, pa čak i ubijali protivnike u vrijeme komunizma, na udaru lustracije, da ti pamet stane, našli su se i nalaze oni koji su ih i „doveli“ na te i takve visoke položaje.
U vrijeme komunizma i te kako je bilo važno jesi ili nisu sudjelovao u NOB-u, tko ti je bio otac, a tko majka, (recimo političarka Jelica Radojčević je u Koprivnici s osnovnom školom postavljena i za prekršajnu sutkinju!). Tada je masa partizana završavala fakultete (najčešće pravne) i prije nego se recimo završavaju tečajevi za viljuškare.
Neki bi i na to rekli – takvo je bilo vrijeme!
Ali, danas, trideset godina od početka srpske i ine agresije na Republiku Hrvatsku, većina ljudi koji su bili prvi kad je trebalo, koji su stvarali hrvatsku državu, sanjali bolje i pravednije sutra, manje-više debelo je razočarano.
Gotovo, pa ih nema „nigdje“, od medija, politike do diplomacije, što znači da su ovi na vlasti (svaka čast izuzecima) prve „lustrirali“ baš njih.
U državnim mediji ima deset puta više emisija i dokumentarnih filmova o medvjedima, majmunima i ostalim životinjama nego o zaslugama hrvatskih branitelja.
To što je netko bio hrvatski branitelj, a nije stradao, danas ne znači gotovo ništa, ni za njega ni za njegovu djecu, osim ponosa, od kojeg se ne živi.
A hrvatskog branitelja, kojeg, kako vole reći nažalost, nije ni metak okrznuo (!), relativno često ćete susresti pokraj nekog lokala kako „žica“ za pivu!
To je nama naša borba dala, ljutio se netko ili ne.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
Leave a Comment