Osvanula je nedjelja, dan vedar, lijep, proljetni. Svako biračko mjesto pretvorilo se u mali hram. Ljudi su dolazili svečano odjeveni, dobro izobrijani, kao da dolaze na misu ili na svadbu. Zene su obukle najljepše haljine, dotjerale se, našminkale. Sve je izgledalo umiveno, lijepo i taj dostojanstveni hod glasača od kuća i stanova do glasačkih mjesta ostat će upamćenju kao dan koji se ne smije zaboraviti i dan koji će u budućnosti čudesno svijetliti i izdvajati se od ostalih dana. Sokolovi su bdjeli kraj glasačkih kutija, obilazili, pokazivali starijima i neupućenima kako se glasuje, a onda je na glasačko mjesto došao stari ustaša. S njim je došla djevojka zlatkasti uvojaka, crnih, bistri očiju i blistava lica. Nisu je se mogla nagledati dva oka. Gledajući je čovjeku se otme pomisao kako su Hrvatice zaista lijepe. Oči starčeve svijetlile su posebnim sjajem i ništa se toliko nije isticalo na tom oronulu tijelu kao oči. Djevojka mu je pomogla uspeti se uz pet stuba do stola i glasačke kutije. Starac pogleda one što sjede iza stola i reče glasno, da svi čuju u prostoriji za glasovanje:
– Evo došao sam i ja i donio mojih osamdeset godina.
– Neka ste, drago nam je – reče žena iza stola i nastavi starcu objašnjavati kako se glasuje, koji listić što znači, kako treba zaokruživati i koliko kandidata treba zaokružiti na kojem listiću za Sabor, koliko za grad Zagreb, koliko za općinu. Kad ga upitala kako se zove, starac je odgovorio:
– Mirko Šaravanja i priupita one za glasačkim stolom, može li mu pomoć pri glasovanju unuka.
– Može – rekoše starcu, koji je prije mnogo godina prevalio strašni križni put, uspio sačuvati živu glavu, proći komunističke tamnice, robijašnice i doći pri zdravoj pameti na prve slobodne, višestranačke i demokratske izbore u Hrvatskoj 1990. godine.
– Deder, diko didova, zaokruži sve onako kao sam ti reko kad smo ovamo pošli.
Kad je djevojka zaokružila, istinabog, stranku opasnih namjera, presavila je listić i ubacila ih u glasačke kutije redom kako je koji bio označen. Starac je promatrao ozarena lica unuku kako ubacuje listiće, pa kad posljednjeg ubaci, stari ujo glasno reče da ga svi čuju:
– Sad mogu i mirno i sretan umrijeti kad sam ovo doživio. A sad me, diko moja odvedi doma.
Oni što su sjedili kod glasačkih kutija i oni što su ispunjali glasačke listiće na drugim stolovima, ispraćali su ga pogledima dok se polako spuštao niz stube i napuštao prostoriju držeći se za ruku unuke. Zamakli su iza zgrade u kojoj je godinama bilo sjedište Komiteta komunističke partije Hrvatske.
Navečer se počeše brojati glasovi. Čitavu noć bdjelo se, čekalo, nagađalo tko je gdje pobijedio, koja je stranka ili pojedinac prošao na kojoj listi.
U općinskom restoranu sjedili su drugovi i trusili gemište. Mezili su suhu kobasicu i pršut, a malo dalje od njih sjedili smo imenjak moj Buško i ja i tiho razgovarali blizu tim ljudima koji su likovali čekajući.
– Šta ako oni pobijede? – tiho kaza on.
– Piši, propalo je.
– Što misliš hoće li biti hapšenja?
– Ma kakvi, šta ti pada na pamet.
– Znaš ti njih. Oni ne znaju za drugo.
– Ovo je vrijeme rađanja slobode, demokracije. Neće valjda narod propustit povijesnu priliku. Vidiš, digao se narod i hoće slobodu, hoće imenjače, državu.
– Ako drugovi komunisti smuljaju, ako nas opet prevare kao što su nas godinama varali?
– Tebe spopale crne misli, moj imenjače. Rađe ti razmišljaj što ćeš i kako ćeš našu općinu zastupati kad sutra postaneš zastupnik u Saboru države Hrvatske.
– Bože, daj da tako bude!
– To će ti bit! Živio saborniče, zastupniče – kazao sam tiho dok smo se kucnuli čašama.
Uto dođe neki općinski ćato, priđe drugovima i tiho nešto šapne predsjedniku komunističke stranke, kandidatu za Sabor. Lice mu se najednom razvedri, zasja onom sigurnošću i strogoćom kakva smo lica navikli gledati godinama dok su drugovi komunistički vlastodršci radili što ih je volja, dozva konobara i reče glasno:
– Donesi na stol prase. Pobijedili smo, drugovi!
– Prisjest će vam svaki zalogaj – tiho će Buško.
Kad prase pade na stol, živnuše drugovi, počese razvlačit pečenu mladu prasetinu i nazdravljati jedan drugomu. Onda se jedan okrenu prema nama i reče:
– Gotovo je, gospodo, gotovo. Nisu prošle vaše opasne namjere. Opet je narod odlučio tko će ga voditi. Pridružite nam se i ublažite tugu poraza. Domaće je, gospodo!
– Drugovi, samo se vi izvolite počastiti.
– Prisjelo vam dabogda – potiho će imenjak.
Drugovi navališe na mladu prasetinu uz pijaču, što su godinama činili, žderali i lokali na račun pokorne raje. Što smo dublje zalazili u noć, oni su postajali bahatiji, neugodniji. U kasne noćne sate počeše vrijeđati mene i imenjaka. Mirno smo sjedili, tiho razgovarali i čekali kad će doći naši sokolovi. Prije dolaska naših, opet se pojavio onaj momak, ali ovoga puta lica smrknuta, ozbiljan, neveseo. Prišao je stolu i glasno rekao:
– Drugovi, pobijedili su oni. Jebiga!
– Što si rekao, a? – upitaše uglas.
– Ona je dojava bila pogrešna.
– Daj ne zajebavaj, ne šali se, znaš!
– Kažem vam, drugovi, pobijedili su Tuđmanovi opaki ljudi i njihova stranka oposnih namjera..
Rekavši to momak se udalji, a oni ostadoše kao skamenjeni, jedan drugoga pogledavajući mutnim očima od pića, dok posve njima ne ovlada istina o porazu i spoznaji kako je njihovo vrijeme prošlo i kako će sada trebati živjeti u demokraciji. Zalogaji su im zastajali u ustima, čaše u rukama. Nalikovali su razbijenoj rulji koja se naglo otrijeznila. Jedan za drugim dizali su se iza stola i šutke odlazili, u noć, u svoj skoj nespokoj.
Svakoga je Buško ispratio doskočicom rugalicom. Onda su nahrupili sokolovi i počelo je slavlje. Zapjevasmo i pjesmu radi koje se robijalo u doba vladavine drugova.
Evo zore, evo dana
Evo Jure i Bobana.
Onda se Luka dosjetio i pjesmu prilagodio pobjedi, vremenu koje je došlo, pak smo zapjevali:
Evo zore, evo dana
Lipe naše i Tuđmana.
Domagoju se to činilo nedovoljnim pa je pjesmu još dotjerao govoreći kako je u njemu oživjela pjesnička žica:
Evo zore, evo dana
Hrvatica i Hrvatina.
Zvonko nije skrivao radost što sada može slobodno zapjevati, bez straha da će biti kažnjen:
Meni moja govorila mati
Pjevaj sine: živjeli Hrvati!
Upadoše iznenada tri milicajca i jedan se prodera:
– Šta je ovo, drugovi?
– Tko ti je drug, jebo pramajku? Šta hoćeš pajkane? Prošlo je tvoje. Sad ćeš ti malko igrat kako mi sviramo. Ajde isuči taj pendrek. Daj tu flašu da ga raspalim po tikvi za Lijepu našu! – počeli su izvikivati sokolovi spremni na fizički obraču, naravno, ako milicajci krenu na nas.
– Tko je među vama glavni? – upitao je strogim glasom korpulentan i nezgrapan cajoš.
– Ja, da prostite, drugovi. Što zapravo hoćete?
– Hoćemo red i mir. Vi narušavate red.
– O kakvom redu vi govorite, i tko večeras uopće spava?! – planuo je Domagoj.
– Vi ste sve narušavali, jebavali mačku mater, silovali čak i hrvatski jezik – pjenio se vičući Zvonko.
– Sikter pendreklije. Dosta ste muke zadali hrvatskom narodu – izvikivao je Buško držeći bocu u rukama spreman na tuču. Onda sam morao smiriti duhove jer se moglo dogoditi svašta. Mogla se prolit i krv.
– Drugovi, mi slavimo izbornu pobjedu. To se radi posvuda u svijetu. Jest da nismo na to navikli, ali od sada se moramo i na to naviknuti. Mislim da nam noćas nema pravo nitko oduzeti pravo na slavljenje što smo pobijedili na prvim izborima u ovoj zemlji Hrvatskoj. Drugovi, ako hoćete možete s nama zameziti i popiti, ako nećete, izvolite nas pustiti da se proveselimo, da proslavimo izbornu pobjedu. Ne bih vam preporučio nikakvo nasilje, jer ovoga puta silom idemo na silu, oko za oko, zub za zubu, krv za krva, pa što komu Bog dadne i sreća junačka. Godinama smo mirno i strpljivo gledali vaša slavlja, pa je red da i vi sada mirno gledate naše izborno slavlje. Bog, drugovi i laku noć!
– Tako je! Živio! Živjela Hrvatska! Živio Tuđman! Živjele Hrvatice. Živjeli Hrvati! – izvikivali su stojeći na nogama ukrug dok su drugovi odlazili kao pokisle kokoši.
– Dosta su tamburali, majku im – opsova neko.
– Koji će to biti gušt vidjeti im na čelenkama šahovsko polje umjesto zvijede. – poče Domagoj.
– Mnogi to neće učiniti.
– Odsada će morati nositi na čelu hrvatski grb.
– I trobojnicu.
– I hrvatsku lisnicu.
– I našu pušku.
– Otjera ti daleko.
– Kaki čovče, to nas čeka. Kak je govorio ćaća Vrano prije izbora: Hrvatska putnica u hrvatskom džepu i hrvatska puška o hrvatskom ramenu.
– Rasturili smo ih, rasturili
– Bacili na koljena. Neka sada kleči u svom blatu crvena žgadija.
– Polako dečki. Ako smo komunizam oborili, nismo još komuniste. Žilavi su drugovi, vidjet ćete.
– Evo im žila – reče Bero i pokaza bosanski grb, odmjerivši od šake do lakta onima što su odlazili u noć, u vrijeme kojeg se s nelagodom valja sjećati uoči dana i novog doba koje bijaše pred nama.
Tako smo osvanuli pjevajući i slaveći izbornu pobjedu. Razišli smo se svojim domovima tek kad su počeli dolaziti općinski službenici na posao.
Ante Matić
Leave a Comment