By Gledanje „aktualnog sata“ u Hrvatskom saboru odavno je prestalo biti čin građanske odgovornosti ili čak pristojnosti i postalo čisto mazohističko iskustvo. Nazivati te sjednice „praznikom demokracije“ uvreda je za inteligenciju. Ono što zapravo tamo gledamo, loše je režirana predstava u kojoj su uloge podijeljene, a scenarij porazan i vrlo često, unaprijed poznat.
Na jednoj strani pozornice stoji premijer čija samouvjerenost opasno graniči s potpunim odsustvom kućnog odgoja. Njegova famozna „verbalna nadmoć“ nije dokaz superiorne inteligencije, već manifestacija straha od istine zamotana u celofan cinizma, kojim vješto neutralizira svaku kritiku. Svako neugodno pitanje on koristi kao odskočnu dasku za samohvalu, dok oporbene zastupnike tretira kao dosadne insekte koje treba otjerati jednim zamahom ruke i bez dvoumljenja u tome uspjeva.
No, tragedija ima i drugu stranu. Oporba, umjesto da premijera pritisne arsenalom činjenica kojih ne nedostaje, uporno mu se pitanjima, „nabacuje na volej“. Svojim nesnalaženjem daju mu pogonski materijal za PR pamflete, dopuštajući da se svaka suvisla rasprava razvodni u moru replika bez sadržaja. Postavlja se legitimno pitanje, o smislu da takva oporba uopće sjedi u tim klupama ako je njihova jedina funkcija statiranje u tuđem, već viđenom filmu?
Dok se pred kamerama odvija ovo fingirano nadmudrivanje, u pozadini neumorno radi dobro podmazana mašinerija. Jučer su to bili „žetoni“, danas su to, u duhu vremena, neki novi „bitcoini“ kao novi izrazi političke valute kojima se kupuje lojalnost. Obrazi se prodaju za fotelje, a čast se trguje za mrvice s premijerova stola. Sabornica je postala burza na kojoj dionice poštenja nikada nisu stajale lošije.
Ipak, najgorča pilula u cijeloj priči nisu samo oni, nego mi. Najtužnije je što tu degradaciju institucija promatramo nijemi i gluhi, aplaudirajući onome čiji smisao ne vidimo niti čujemo. Naša se pobuna svodi na psovanje pred ekranom i pisanje ogorčenih statusa na društvenim mrežama. Na ulici nema nikoga.
Moramo biti svjesni jedne brutalne istine a to je da njihova bahatost raste proporcionalno našoj apatiji. Svaki naš neodlazak na prosvjed, svaki naš „nema smisla“ komentar, njima je samo zeleno svjetlo za daljnje bahaćenje. Dok se mi ne probudimo iz ovog kolektivnog drijemeža, oni će se i dalje smijati. Premijer i ministri s govornice, a njegovi „žetoni“ iz dubine svojih novih, kožnih fotelja.
Sretno svima onima koji su se snašli. A nama ostalima? Nama očito treba još koji šamar realnosti da bismo shvatili da se sloboda i pravda ne dobivaju „lajkovima“
Branko Knežević
