Većinu hrvatskih medija, ali nažalost i povijesnih institucija, „zauzela“ je tzv. lijeva „munchen“ ili „dezerterska“ bojna. Oni su danas najglasniji (svaka čast iznimkama). Nu, sve ih možeš pitati, samo ne- a gdje ste bili 1991.? Tako se u jednim takvim novinama, koje se sastoje uglavnom od naslova i podnaslova, neki njihov literata u svom „komentaru“ osvrće na hrvatski obrambeni Domovinski rat, pa uz ostalo piše (bljuzga): „Većina hrvatskih branitelja časno je sudjelovala u obrani zemlje, pa su i prilikom oslobođenja okupiranih područja nastojali zaštititi civile. No, neki pripadnici oružanih snaga nisu se držali osnovnih načela ratovanja. (sic!) U javnosti su poznati zločini počinjeni 1995. u Gruborima, Gošicu i Varivodama, ali ubojstva civila bilo je i na području Islama Grčkog, Korlata, Parčića, Kule Atagić, Uzdolja, Polače, Strmice, Kaknja, Otona i Plavnog. Zbog toga je u hrvatskom pravosuđu evidentirano 6390 kaznenih prijava za zločine počinjene tijekom i nakon operacije Oluja, od čega se 439 odnose na pripadnike oružanih snaga“.
Zatim se pita: „Zašto imamo toliku želju prebaciti krivnju na onog drugog, zašto imamo želju pokazati da mi nismo ni za što krivi?“
Kad piše „mi“ i kad piše „zemlja“ vjerojatno misli na Hrvatsku, jer takva riječ (da ti pamet stane) ne postoji u njegovu „komentaru“.
Na kraju se zalaže da „ni jedan ratni zločinac se ne smije skrivati iza nacije, nego se mora znati njegovo ime i prezime, želimo li zajedničku zdravu budućnost“.
Dakle, o hrvatskom Domovinskome ratu ili bolje rečeno ratu između Srba i Hrvata može tko god hoće, kako bi rekli pupovci, obavljati nuždu, odnosno držati lekcije onima koji su bili prvi kad je trebalo.
Zamislite, veli ovaj spisatelj, da se „neki pripadnici oružanih snaga nisu držali osnovnih načela ratovanja“!? A u kojoj su se to državi koja je (još k tome!) doživjela agresiju kao Hrvatska „neki pripadnici oružanih snaga držali osnovnih načela“? Jesu li se možda toga držali oni, recimo agresori, koji su ratovali u II. svjetskom ratu (i nakon njega), zatim oni u Afganistanu, Izraelu, Iraku, Libiji, Siriji, Čadu, Ukrajini, Koreji, Kosovu, BiH, Sloveniji, Vijetnamu ili na Falklandskim otocima…? Jesu li se toga držali agresori poput Srba, Crnogoraca i zločinačke JNA?
Ne, jedino se toga (po lijevima i dezerterima) „nisu držali“ Hrvati i to u obrambenom ratu!!! (Da pukneš od smijeha!)
A što se tiče ratnih zločina tzv. lijeva piskarala nekako uvijek „zaboravljaju“ da ih je od strane agresora samo u Hrvatskoj (!) bilo na tisuće u: Vukovaru, Kninu, Osijeku, Vinkovcima, Ćelijama, Lipiku, Pakracu, Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Sisku, Petrinji, Zadru, Šibeniku, Tovarniku, Lovasu, Karlovcu, Bjelovaru, Staroj Gradiški, Novoj Gradiški, Županji, Kijevu, Plitvičkim jezerima, Ogulinu, Gospiću, Škabrnji, Erdutu, Benkovcu, Saborskom, Voćinu, Kutini, Novskoj, Žutoj Lokvi, Iloku, Borovu selu, Kusonjama, Jasenicama, Daruvaru, Hrvatskoj Kostajnici, Dvoru na Uni, Zagrebu i brojnim drugim gradovima i mjestima diljem Hrvatske.
Kako to da se ni jedan lijevi spisatelj nikada ne pita za imena svih ratnih zločinca, (recimo agresora), kako to da ih ne zanima zbog čega još do danas nitko nije odgovarao ni za jednu od 150 otkrivenih masovnih grobnica iz Domovinskoga rata, mučenja i ubojstvo ljudi poput dr. Šretera ili tko je kriv za smrt četiri sina Kate Šoljić, nekoliko stotina hrvatskih dječaka i djevojčica, itd. i tome slično?
Ne, to njih ne zanima, a još manje jesu li se tada neprijateljski zločinci „držali osnovnih načela ratovanja“!
Agresija se gospodo i drugovi vodila u Hrvatskoj, što će reći da se prije svega treba zapitati: tko je kome prvi došao u dvorište, odnosno je li se Hrvatska imala pravo braniti?
Mladen Pavković
Leave a Comment