Hrvatska prosvjedna scena posljednjih tjedana podsjeća na loše režiranu predstavu u kojoj se glumci na pozornici stalno izmjenjuju, dok gledalište ostaje poluprazno. Najnoviji prosvjed koji je okupio tek nekoliko stotina sudionika, organiziran od strane dijela sindikalnih čelnika, samo je još jedan u nizu dokaza da je domaći aktivizam duboko zaglibio u partikularne interese i međusobna nadmetanja.
Aktivizam “na kapaljku”
Tek što se stišao eho prosvjeda jedne od političkih opcija koja zastupa umirovljenike, a već nam se za dvadesetak dana najavljuje novi izlazak na ulice, ovaj put u organizaciji druge skupine sindikata. Postavlja se legitimno pitanje: zašto radnici, umirovljenici i socijalno ugroženi ne nastupaju zajedno?
Odgovor je bolno jednostavan. Ovakvi prosvjedi “na rate” često služe kao puki poligon za opravdavanje postojanja sindikalnih i stranačkih struktura. Kako bi uvjerili svoje članstvo da “nešto rade”, čelnici organiziraju mlake performanse koji završe kao kratka vijest u podnevnom dnevniku. Stvarni učinak na politiku Vlade je ravan nuli.
Gospodo, ovo je dar s neba za vlast
Stara latinska poslovica Divide et impera (Podijeli pa vladaj) nikada nije bila očitija nego u današnjoj Hrvatskoj. Vlast ne mora strahovati od organiziranog otpora dok god su oni koji bi trebali pružati taj otpor međusobno „posvađani“. Svaki prosvjed koji ne skupi kritičnu masu od barem nekoliko tisuća ljudi šalje poruku slabosti, a ne snage.
Kada sindikalni ili stranački lideri ne mogu sjesti za isti stol i dogovoriti zajedničku strategiju, oni izravno idu na ruku strukturama moći. Razjedinjenost stvara privid demokratske dinamike, dok u pozadini sve ostaje isto, mirovine i plaće su i dalje premale, a troškovi života sve veći.
Plaćamo li na ovaj način cijenu apatije
Najveća žrtva ovog sindikalnog egoizma je povjerenje građana. Prosječni radnik ili umirovljenik, videći kako se različite grupacije bore za medijski prostor umjesto za zajedničke ciljeve, tone u apatiju. Osjećaj da je “sve to namješteno” i da prosvjedi služe samo za nečije osobne karijere, najsigurniji je put prema društvu koje je diglo ruke od borbe.
Ako hitno ne dođe do dogovora svih relevantnih faktora – od sindikalnih središnjica do umirovljeničkih stranaka i udruga, ulica će ostati samo mjesto za paradu promašenih ambicija, a ne prostor stvarne društvene promjene.
ALIJANSA UMIROVLJENIKA HRVATSKE, ponavlja svoj apel: RAZGOVOR I DOGOVOR JE ONO ŠTO NAM TREBA!
Branko Knežević
Leave a Comment