Iako se hrvatska javnost opravdano bori za otkrivanje sudbine gotovo 1800 nestalih iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, a slovenske jame i danas nijemo svjedoče o tisućama bezimenih žrtava koje su partizani i komunisti zvjerski ubili nakon 1945., nad našom poviješću i dalje visi golema, sramotna šutnja. Što je s Prvim svjetskim ratom? Zašto su stotine tisuća Hrvata koji su stradali u tom sveopćem sukobu danas svedeni na običnu, prašnjavu usputnu bilješku? Odgovor je i više nego poražavajući, jer su naša znanstvena zajednica i politički moćnici kukavički prepustili njihovu sudbinu zaboravu.
Veliki rat bio je prva masovna klaonica modernog doba, a hrvatski narod u njemu je platio stravičnu cijenu u krvi. Pozvano je više od 400.000 ljudi, a procjenjuje se da je život izgubilo njih gotovo 140.000. Od pakla Galicije i Karpata, preko krvavih rovova na rijeci Soči, pa sve do zarobljeničkih logora diljem Rusije, Hrvati su ginuli masovno i stravično. Ti ljudi nisu bili statistička pogreška. To su bili nečiji očevi, djedovi i braća koji su imali svoja imena, a ostavljeni su da trunu u neoznačenim grobovima širom Europe.
Unatoč toj golemoj tragediji, današnja zajednička svijest o njima ne postoji. I to nije slučajno. To je izravna posljedica namjernog zanemarivanja onih koji su plaćeni da tu povijest istražuju i čuvaju. U prvoj i drugoj Jugoslaviji o tim se ljudima šutjelo jer su se borili na „pogrešnoj“, gubitničkoj strani Austro-Ugarske, dok su se nametala isključivo podobna povijesna tumačenja. Međutim, sramotno je da se i u današnjoj Hrvatskoj nastavlja taj neprekinuti niz ignoriranja.
Hrvatski povjesničari i znanstvene ustanove radije se bave premetanjem istih svjetonazorskih sukoba nego što poduzimaju ozbiljna, sustavna istraživanja, otvaraju pismohrane u Beču, Budimpešti i Moskvi te popisuju imena naših stradalih predaka. Ministarstva i prosvjetne vlasti dopuštaju da se ova nacionalna tragedija u školskim udžbenicima preleti u nekoliko šturih i hladnih rečenica. Državne ustanove pokazuju potpunu tromost i nedostatak volje da se tim zaboravljenim vojnicima i pučanima, koji su proživjeli i strahote gladi te španjolske gripe, vrati minimalno ljudsko i nacionalno dostojanstvo.
Nedopustivo je da se sjećanje na stotine tisuća naših ljudi prepusti povijesnom zaboravu samo zato što njihova sudbina nije svakodnevno politički isplativa. Svaka žrtva zaslužuje ime, bez obzira na to pod kojom je zastavom pala. Vrijeme je da se prekine ova ustanovnička sramota, da se prozove znanstvena lijenost i da se žrtve Velikog rata konačno izvuku iz sjene zaborava. Oni nisu i ne smiju biti tek usputni zapis, oni su krvavi podsjetnik na cijenu koju je ovaj narod platio kroz povijest.
Mladen Pavković
Leave a Comment