Stari partizan i mladi ustaša…

Podjeli

– Ovo je baraka robijaša i udbaša.

– Tako je nekako. I dobro je da je tako – kaza on i pokuca na vrata s lijeve strane pri dnu hodnika. Vrata se raskriliše i ugledah onu mladu, lijepu djevojku, što sam je gledao kako ulazi s crnkom u baraku onog jutra, kad sam izviđao tko se sve mota  oko barake. Razli se po meni njezin osmijeh, a ljepota njezine puti ispuni predsoblje, koje bijaše kao tajništvo glavnog na jednu stranu, a na drugu pomoćnika glavnoga barake robijaša i udbaša. Konačno vidim žensko stvorenje među robijašima i udbašima, koji sada zajedno rade na rušenju Juge i stvaranju slobodne države Hrvatske. Našli se na istom poslu  žrtve i njihovu mučitelji. S njima se našla kao ukras lijepa Hrvatica iz daleke Australije, gdje živi više od trista tisuća hrvatskih iseljenika i prognanika. Nešto lijepo prostruji mi tijelom dok sam se rukovao s tom mladom, lijepom i poslovnom ženom. Ivan joj se primače bliže, nage glavu, približi uhu i nešto joj šapnu. Djevojka se malko osmjehnu, kucnu olovkom o stol i pogleda me začuđeno, a ja pomislih što li joj je prišapnuo u uho ovaj moj pajdaš, barakaš, koji me voda po ovim sobama barake, na Savskoj cesti, kao medvjeda i pokazuje robijašima i njihovim mučiteljima, udbašima. Pod istim krovom i jedni i drugi, spremaju pobunu protiv Juge.

Djevojka reče da je zauzet, a potom otvori druga vrata koja vode iz predsoblja i rukom pokaza da uđemo. Starčić pogurenih ramena, skromno odjeven, proćelav i mutna vučjeg pogleda podiže se sa stolice i pruži mi mlitavu ruku nekakve njegove dobrodošlice.

– Joža, ovo je onaj o kojem sam govorio da će biti dobro ako ga nagovorim da dođe ovamo, onaj što radi u Večernjaku, onaj s kojim imamo posebne planove.

– Izvolite sjesti, izvolite – reče Joža pokazujući rukom gdje ću sjesti i odmah upita jesam li za kavu ili rakiju.

– Može kava – pristao sam, važući čovjeka naspram sebi za kojeg mi je Ivan rekao da je motor stranke, iskusan i lukav, nepokolebiv u borbi za stvaranje hrvatske države. Ali moj me instinkt nije varao. Slušao sam tog starca, koji je imao nekakav samrtnički, starački glas, koji je pušio cigaretu za cigaretom, i, dakako, mislio svoje. Ivan nije imao pojma, da znam dobro s kim sjedim, pak sam se sjetio djedovih riječi, koje je kazao onoga dana kad su ga svezana poveli ispred kuća, kad su otkrili drugovi posve slučajno, da izrezanim Titovim slikom iz novina briše stražnjicu. Kako u selu nije bilo ćenife, olakšavalo se u štali,ponad kuće, u brdu, u grmlju, gdjeje tko stigao.

Ne viruj oblačnu danu i drugu partizanu!

Starom partizanu i udbašu Ivan me predstavio kako je on to znao činiti, kao starog prijatelja, književnika, novinara, urednika i sina hrvatskog vojnika, ustaše koji se nije vratio iz velike vojne. Zapravo, nestao na strašnom i dugom putu zarobljenika, od Bleiburga do Đevđelije… Joža je slušao i mene mjerkao, kao stara iskusna udbaška lopuža, partizanina, kojemu se ukazala prilika da potkraj života nešto pošteno, časno i ljudski učini narodu kojega je čitavi život progonio i žalostio i kojem je u ratu i poraću dosta zla nanio. Kažem, mjerio me, vagao, studirao i, napokon reče:

– Ako želite s nama i ako je to vaša volja i ako pristanete, onda s vama imamo ozbiljne i delikatne planove. Bit ćete tajni član naše stranke. Drugi to ne moraju znati, osim nas trojice i gospodina Predsjednika naše Stranke. Preko vas ćemo prodrijeti, probiti led, kako se ono kaže, u najtiražnije novine, u javnost.Vi ste nam važni radi javnosti i medija.

Gledajući ga duhovnim očima, znajući neke stvari koje je radio u ratu i poraću i slušajući kako govori, shvatio sam da smo dva svijeta, dva Hrvata koji se nikada neće pomiriti. Bilo je nešto između nas što se ispriječilo kao zid, visok, stamen, nevidljiv i nepremostiv. On je čovjek jednog vremena, a ja drugog, jednog svijeta, ja drugog i sada bismo trebali zajedno stvarati hrvatsku slobodu; on stari partizan i ja mladi ustaša. Prihvatio sam igru i potpisao za Hrvatski mirotvorni pokret, koji je nastao iz dugodišnje patnje i poniženja  hrvatskog naroda, za odcjepeljnje od  Juge i stvaranje slobodne države Hrvatske, kojeg je drug, komunistički isprdak, Ivica, nezakoniti sin ustaškog bojnika Prce, nazvao Stranka opasnih namjerea .

Stara partizanska lopuža Joža Udbaš se raspričao predlažući koješta, ukazujući mi posebnu pažnju i povjerenje, a ja sam ga slušao sjedeći na klimavoj stolici misleći kako bi me djed mrko pogledao da odnekud bane i da vidi s kim sjedim za istim stolom. Dok smo razgovarali u sobu su dolazili i odlazili i Ćiro Grubišić, Đuro Perica, Milan Kovač i Perica Jurič, moj zemljak i još neki. Zapravo stalno je netko dolazio i odlazio, donosio neke papire ili nešto rekao i otišao, pak sam na kraju shvatio da je taj stari partizan Joža jako važan faktor u stranci i baraci. Dok smo tako sjedili i razgovarali, otkrio se problem pepeljare. Gasio sam cigar na tanjuriću, do šalice kave, a kako su se oni snalazili, ne znam. Ivan je odnekud gurnuo pred mene upisnicu, odnosno pristupnicu na kojoj je pisalo moje ime i prezime, a sve ostalo trebao sam ispuniti iz životopisa. Dakle, trebalo je ispuniti pristupnicu. Od malih nogu traže od mene nekakva pristupanja ovom i onome. Gledao sam staroga udbaškog lisca i mislio kako smo dva svijeta koji se međusobno odriču. Prije potpisa, rekao sam:

– Ja sam za pomirenje Hrvata, potomaka ustaša i partizana, pod uvjetima da svi kasnije imaju iste šanse po svojim sposobnostima bez obzira tko je komu otac, a tko majka, u kojoj se vojsci borili, kojoj vjeri pripadali, ušto vjerovali, kojem se Bogu molili. Oni koji su hrvatskom narodu radili zla i gadosti, nebi smjeli biti na odgovornim mjestima u vlasti i politici. Ako ne uspije pomirba Hrvata, onda mora doći lustracija.

– Hvala lijepa, čut ćemo se telefonom i vidjeti, bit ćemo u kontaktu – kazao je hladno Joža Udbaš.

Izlazeći iz barake sreli smo nekog Ivanova poznanika koji nas je presreo i gnjavio desetak minuta o svom stradanju. Meni je prekipjelo, pa sam mu odbrusio:

– Slušajte vi mene, čovječe, meni se živo fućka što se vam dogodilo. Svoju malu muku i robiju vi želite pretvoriti u veliki osobni politički kapital. Bili ste u bajbuku tri mjeseca i dramatizirate do te mjere kao da ste tamo proveli kao Mandela. Što biste govorili da ste doživjeli užase na Golom otoku, kao moj kum Andrija Robija, koji od toga ne pravi nikakvu reklamu, niti o tome želi govoriti. A patio je deset godina na tom paklenom otoku. On jednostavno kaže, da smo svi nadrljali u ovoj srpskoj i komunističkoj boraniji tiraniji, netko više, netko manje, već kako je koga zakačilo, kakva mu bila sudbina. On ode pokunjeno kao pokisla kokoš, a mene Ivan Toljaga ukori:

– Nemoj tako, stari moj. Čovjek je propatio.

– Gdje piše da je mogao biti sretan u komunizmu.

– Idi s milim Bogom kako možeš tako? Kako si mogao ovo reći Juri, a ono nako Joži sprašiti u brk?

– Lako. Svi smo mi nosili svoje križeve, tko veći, tko manji, a neki bi zbog svoga križića sada htjeli sve blagodati, da ih se nosi kao čašu vode na dlanu. Ma znaj, stari moj, jednom se živi i meni se živo fućka za neke tipove koji svoju malu patnje i nesreću žele staviti na pijedestal da ih svi gledaju. To je intima, to je nešto što treba biti samo moje i ničije drugo. Što bi se dogodilo kad bi svi počeli dizati na pijedestal javnosti svoje nesreće, robije, mučenja, nevolje, ljudske slabosati, progone…

– Imaš pravo. Čovjek je načet. Dotukla ga robija.

– Vraga dotukla. Zna on šta radi i što govori. Taj će svoju malu muku pretvoriti u veliki politički kapital, kao što sada partijaši i udbaši svoja zla pretvaraju u dobra. Nisam posve siguran da nije radio za njih, nakon te njegove male robijice. Upamti što ti velim, Ivane. Kad dođeš na vlast, a doći ćeš, uskoro, vidjet ćeš, ne daj takvima da zajebavaju narod. A što se tiče onog partizanskog gada Jože, bio sam blag. Nemaš ti pojma što je sve taj radio i koga sve ima na duši. Iz rata je izišao kao kapetan. Poslije rata postao je manjor zloglasne Ozne i kasnije pukovnik Udbe. Kako je moguće da si ti i tebi slični s njim na istom povijesnom zadatku? Sol i šećer ne idu zajedno, Ivane! – istresao sam iz sebe kao iz rukava i  predložio da odemo u Kavalir na kavu i ljudikanje, pa ću mu ispričati pravu istinu o udbašima i robijašima. Tamo smo zatekli Dodu i Stipu, pa kad smo sjeli Ivan navalio da mu ispričam što sam obećao.

Nastavit će se….

Ante Matić


Podjeli
Leave a Comment