“Sremac se nije vratio…”

Dana 10. lipnja 1949. godine u komunističkom kazamatu “Glavnjača” u Beogradu, posljednji je put viđen živ Andrija Hebrang, hrvatski antifašist i borac za slobodnu Hrvatsku koji je skupo platio svoj otpor tadašnjem režimu.

Naknadno je kao nadnevak smrti zabilježen 11. lipnja 1949. Istoga dana, u jutarnjim satima, napravljen je i “zapisnik o smrti” u kojem su istražitelj i njegovi suradnici naveli kako je “uhapšenik Hebrang izvršio samoubistvo”. Kud je Andrija Hebrang odveden noć prije, gdje, kad i kako je ubijen, ne zna se do danas – niti mu se zna grob.

Evo citata iz jednog izvora koji prati razdoblje od posljednjih 24 sata, prije njegova nestanka.

“U Knjizi dežurstva kod Andrije Hebranga (DH) 9. i 10. lipnja piše:

0 – 3s	Nema ništa novo. Svi zatvorenici su spavali.
3 – 6s	Svi spavaju. Novoga ništa nema.
6 – 9s	Doručak podijeljen oko 07s. Poslije toga obavljeno puštanje zatvorenika u klozet i na umivanje. Prije izlaska u klozet ‘Lala’ (Žujović) tražio je metlu da počisti sobu i dobio je. Ništa novije nije bilo – sve je bez promjena.
9 – 12s	Dežurstvo primljeno u redu. Sremac (Andrija) otišao je na saslušanje oko 10,30s, prije toga Sremac kao i Lala primili svježi veš. Lala je cijelo vrijeme šetao i popušio nekoliko cigareta. Zatvorenik iz 43 oko 10s vratio se sa saslušanja i nakon toga bio je obrijan. Drugo ništa novo. Telefon je pokvaren već sedmicu dana. Treba ga popraviti.
12 – 15s	Dežurstvo primio u redu. Sremac ručao u 12,30 sati. Poslije ručka pio vodu, išao u klozet. Poslije svega legao u krevet i uzeo čitat Kapital Marksa. Lala poslije ručka zapalio cigaretu i legao u krevet, nije spavao. Napomena: Od danas pa do daljnjega Sremac treba dobiti 20 komada cigareta za dva dana. Odobreno mu je čitanje ‘Kapitala’ i još neke druge knjige koje bismo mu davali. Skreće se pažnja drugovima da budu budni u odnosu na zatvorenike. (Upravitelj zatvora major Pavle Baljević.)
15 – 18h	Dežurstvo primljeno u redu. Sremac ležao na krevetu do 17,45 zatim ustao i šetao sa cigaretom u ustima. Lala ležao u odijelu zapalio dvije cigarete i šetao. Oni u sobi 38 ležali i radili, 40 ležao, 42 cijelo vrijeme nešto piše, 43 ležao i šetao.
18 – 21h	Dežurstvo primio ispravno, večera podijeljena u 7,20s. Ništa značajno nema u toku dežurstva. Lala večerao i poslije večere legao obučen na krevet. Zapalio dvije cigarete. U 21 sat ustao i šetao. Sremac išao kod istražitelja. Dao mu 10 cigareta. Za dežurstva nije pripaljivao, nisam vidio ni da puši. Izgleda da ga žvače i jede. Po izlasku iz istražiteljeve sobe šeće stalno od zida do zida obučen.
21 – 24h	Dežurstvo primljeno u redu. Nije bilo znatnih promjena. Sremac odveden na saslušanje u 21h ostao do kraja dežurstva. Oko 21,30 sati odveden na saslušanje kod generala zatvorenik iz sobe 43. U 23 sata vratio se nazad. Legao spavati u 23,30.
0 – 3h	Sremac bio na saslušanju do 1s, poslije odveden izvan zgrade, drugi su svi spavali.
…	Sremac se nije vratio.

Takvu su poruku i sljedećih dana bilježili oficiri Udbe u knjigu dežurstva. Andrija je nestao…”

(Vidi: http://www.andrija-hebrang.com/ubojstvo.htm; stranica posjećena 11. 6. 2022.)

Komunistički zločinci i krivotvoritelji ispleli su sljedećih godina čitavu mrežu laži kako bi sakrili tragove i onemogućili da se o ovom slučaju dozna istina. Tako su u javnosti kolale tri verzije Hebrangova “samoubojstva”. Prema jednoj, “objesio se na radijator” (kojih u “Glavnjači” nije bilo), druga je govorila kako je s kata “skočio kroz otvoren prozor”, a treća, da se “oteo stražarima, zaletio i udario glavom u zid”.

Priča o Andriji Hebrangu, komunistu, partizanu, revolucionaru i visokom partijskom dužnosniku nije samo obična pričao o jednoj nedužnoj žrtvi (u nizu) Titovog režima u kojem je (kao i u svim komunističkim totalitarnim sustavima) vrijedila deviza po kojoj “revolucija jede svoju djecu”. Priča je to o čovjeku koji je iz ideala krenuo u borbu protiv nacizma i fašizma, s vjerom i nadom da će hrvatski narod nakon rata konačno ostvariti svoje pravo na slobodu i ravnopravnost, onako kako su to i službeno proklamirali KPJ i njezin program u predratnim i ratnim godinama pozivajući “sve narode Jugoslavije koji su žrtve velikosrpskog vojno-fašističkog režima u borbu za nacionalno oslobođenje i ravnopravnost…” i na kraju tu svoju zabludu platio glavom.

Istina o Andriji Hebrangu i njegova sudbina, rječiti su dokaz kako su prolazili hrvatski ljevičari, antifašisti i idealisti koji su vjerovali u pravednost vlastite Partije i njezine “dobre namjere”, jer slično kao on, završile su tisuće Hrvata vođenih idejom nacionalne slobode i demokracije.

Ono što su govorili prije i u vrijeme rata, jugoslavenski su komunisti teško iznevjerili već pri kraju svjetskog sukoba i u prvim tjednima mira. U svibnju 1945., krvnički su pobili stotine tisuća nedužnih ljudi, žena i djece “od Vardara do Triglava” (pogotovu Hrvata), a potom narodima koji su živjeli u granicama “nove Jugoslavije” nametnuli jednoumlje i sustav koji ih je tlačio, dok je na vrhu vladala oligarhija sastavljena od moćnika iz redova crvene buržoazije.

Ne samo da nije bilo ni govora o nekoj nacionalnoj slobodi i ravnopravnosti naroda, nego su osobne, ljudske slobode i prava zgaženi do te mjere da se nije smjelo slobodno misliti i govoriti. Tako je stvoren monstrum od sustava, koji je u ime “humanizma”, “slobode”, “demokracije”, “socijalne pravde”, “svijetle budućnosti” i “bratstva-jedinstva”, narode koji su živjeli u granicama “nove Jugoslavije” doveo u ropski položaj u odnosu na parazitsku vrhušku koja je vladala ne birajući sredstva. Staljinistička linija koju su predvodili Josip Broz Tito, Moša Pijade, Edvard Kardelj, Milovan Đilas, Aleksandar Ranković, Rodoljub Čolaković, Petar Stambolić i njihovi najbliži suradnici, uzela je konce u svoje ruke i uspostavila strahovladu koja je u nekim segmentima bila gora čak i od one koja je vladala između dva svjetska rata.

 

“Grijesi” Andrije Hebranga

Za povijest ostaje zabilježeno, kako se na zasjedanjima ZAVNOH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske) održanim od lipnja 1943. do svibnja 1944.godine u Otočcu, Plaškom i Topuskom, Andrija Hebrang zalagao za priključenja Istre, Rijeke, Zadra i otoka matici Hrvatskoj, za stvaranje Federalne Države Hrvatske, a pokrenuo je i inicijativu za osnivanje Telegrafske agencije Hrvatske.

Već u listopadu 1944. godine, udaljen je s dužnosti generalnog tajnika CK KPH (najviše funkcije u središnjem političkom izvršnom tijelu KPH – zbog “naglašenih težnji za ostvarivanjem hrvatske nacionalne ideje”), te nakon toga imenovan na dužnost bez ikakvog političkog utjecaja – za “povjerenika trgovine i industrije” NKOJ-a.

Kao argumentacija za te “naglašene težnje…”, poslužile su, među ostalim, ove njegove riječi: “Hrvatska ima pravo da sama upravlja sobom, da ima svoj Sabor kao vrhovni zakonodavni organ i nosilac suvereniteta, i svoju narodnu vladu” – iako ništa od toga nije bilo protivno onim načelima što ih je zagovarala i sama KPJ, kako deklarativno, tako i u svojim programima i dokumentima.

U siječnju 1945. godine, na čelu je jugoslavenske delegacije koja posjećuje Moskvu. U prosincu iste godine, imenovan je predsjednikom Privrednog savjeta NKOJ-a, a u ožujku, u vladi Tito-Šubašić, postaje ministar industrije. Iste godine izabran je i za narodnog zastupnika NR Hrvatske i poslanika u Ustavotvornoj skupštini Demokratske Federativne Jugoslavije, kao zastupnik kotareva Virovitica i Zagreb (Črnomerec i Kustošija).

U novoj Vladi FNRJ, 1946. godine, ponovno je ministar industrije i predsjednik Privrednog savjeta i Savezne planske komisije. No, iste (1946.), u travnju, isključen je iz Politbiroa CK KPJ (formalno “zbog sukoba oko koncepcije gospodarskoga razvoja”), nakon čega je u lipnju smijenjen i s dužnosti ministra industrije i predsjednika Privrednog savjeta.

Godine 1947. radi na izradi prvog petogodišnjeg plana FNRJ, pri čemu ukazuje na zaostajanje poljoprivredne proizvodnje.

Na samom početku 1948. godine, smijenjen je s dužnosti predsjednika Savezne planske komisije. Posljednji akt koji je potpisao prije smjene je “Naredba o prvom poslijeratnom popisu stanovništva”, a istoga dana (8. siječnja), postavljen je za ministra lake industrije.

Već od 3. ožujka te 1948., Udba prisluškuje njegove telefonske razgovore, a od travnja je u kućnom pritvoru, da bi 5. svibnja bio smijenjen i s posljednje dužnosti koju je obnašao (ministra lake industrije).

Dva dana poslije (7. svibnja), u pratnji generala Ivana Gošnjaka i još dvije osobe, iz kućnog pritvora je odveden na prvo partijsko saslušanje na nepoznatu lokaciju na Fruškoj gori. Partijska komisija pred kojom je saslušan, zaključila je kako je Andrija Hebrang “surađivao s ustašama”, “vodio šovinističku politiku u odnosu na Srbe…”, uz niz drugih, ničim potkrijepljenih tvrdnji. Odbio je potpisati zapisnik koji su mu pročitali i odbio svaku komunikaciju s članovima Komisije. Istog dana, zatvoren je u zloglasni kazamat (poznat kao mučilište u vrijeme Kraljevine Jugoslavije),”Glavnjaču” (što je bilo od 1928. godine do tada, njegovo šesto po redu utamničenje).

Javni tužitelj FNRJ, Josif Malović, izdao je 27. listopada 1949. godine rješenje o pokretanju istrage uz mjeru istražnog zatvora, zbog djela “protiv naroda i države”. Službeno, ova istraga nikad nije završena. Za istražitelja je u njegovom slučaju postavljen Milorad Milatović (kasnije promaknut u generala).

Tijekom istrage koja je uslijedila, arsenal lažnih optužbi se proširio, pa je osumnjičeni okrivljen bio “ustaški špijun” koji je tijekom rata i boravka u ustaškom zatvoru “prokazivao zagrebačke komuniste-ilegalce”, “sovjetski agent koji je odavao sovjetima državne tajne i podržavao Rezoluciju Informbiroa”, pa i da je bio “suradnik Gestapo-a, a vrhunac blasfemičnih konstrukcija bile su optužbe kako “njegova izdaja započinje već u razdoblju prije rata”, kad “surađuje s policijom i tajnim službama Kraljevine Jugoslavije”. Naime, optužiti čovjeka koji je od 1919. godine bio član Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) i jedna od najprogonjenijih osoba među tadašnjim komunistima u Kraljevini Jugoslaviji, bilo je ravno apsurdu. Ali, najvažnije je bilo Hebrangu što više “napakirati”.

Nije zaboravljena ni jedna od njegovih “spornih” ratnih epizoda s Korduna, u kojoj je okrivljen za uhićenje skupine četničkih uhoda ubačenih u partizanske redove (radi špijunaže i subverzija), od kojih je nekolicina strijeljana (tzv. kordunaški proces). Budući da su četnički špijuni pripadali povlaštenom (srpskom) narodu, prema kojem je većina uglednih članova vojnog i partijskog vodstva tijekom cijelog rata imala vrlo blagonaklon stav, nije nikakvo čudo da je i ovo pribilježeno kao jedan od Hebrangovih “smrtnih grijeha”. Uz sve to, njegovi sukobi s Titom oko nekih tekstova u partizanskim listovima (gdje je Hebrang navodno inzistirao na prefiksu “hrvatski” kod naziva pojedinih partizanskih postrojbi sastavljenih od Hrvata – što je, inače, Srbima bilo dopušteno kao nešto sasvim normalno i prihvatljivo), kao i uporno inzistiranje na dosljednom poštivanju nacionalnih prava i sloboda naroda i narodnosti kao temelja partizanske borbe, dodatno su stvarali ozračje u kojem je prokazan kao “hrvatski nacionalist”.

Kampanji koju su svojim prokušanim staljinističkim metodama u cilju njegove difamacije temeljito proveli KPJ i njezin Agitprop, nije se mogao oduprijeti nitko, pa ni tadašnji ministar privrede, zaslužni partijski kadar, prvoborac i revolucionar, organizator partizanske borbe na Kordunu i najistaknutiji Hrvat među tadašnjim komunistima.

Glavnu ulogu u kampanji na štetu Andrije Hebranga, imali su Milovan Đilas, zločinac, boljševik i velikosrpski nacionalist (mada Crnogorac po porijeklu), šef komunističkog Agitpropa koji je s Rankovićem vodio glavnu riječ u konstruiranju optužnice i dvostruki jugoslavensko-sovjetski agent Josip Kopinič. U svrhu prikupljanja “dokaza” (kojih nije bilo), ispletena je čitava mreža suradnika – od doušnika i tobožnjih “svjedoka” Hebrangove “izdaje”, do tajanstvene pojave fabriciranih dokumenata koji su “dokazivali” isto.

U poratnom životopisu tvrdoglavog i nepokornog Hebranga, bilo je još detalja koji su svjedočili o sukobima s tadašnjim moćnicima. Tako ostaje zabilježena epizoda s jednog zasjedanja Narodne Skupštine u Beogradu, neposredno po okončanju rata, na kojem se Andrija Hebrang usprotivio valu terora prema hrvatskom narodu i masovnim zločinima, na što mu je Ranković odgovorio kako “narodna vlast ne ubija i ne progoni građane i narod, nego narodne neprijatelje”. Ali, Hebrang nije popustio, nego je javno ponovio kako se progone i ubijaju “Hrvati, a ne narodni neprijatelji”. I ovo je zacijelo bio jedan od uzroka njegove tragedije, jer u to vrijeme usprotiviti se u bilo kojem smislu Rankoviću, Đilasu, Kardelju, Čolakoviću ili Moši Pijade (da ne spominjemo Tita), bilo je isto što i potpisati vlastitu smrtnu presudu.

Kad je u pitanju Đilas, on sam u jednom svom pisanom izvješću potvrđuje, kako je AVNOJ prihvaćajući njegovo rješenje granice za novoskrojenu Vojvodinu, koju je kao predsjednik Komisije za granice, povukao (1945. godine) rijekom Dunav i potom kopnom, pored Iloka i dalje, južno do Bosne i Hercegovine, “anulirao Hebrangov zahtev da Hrvatska bude skroz do Zemuna”. Naime, “Sremac” (kako su zvali Hebranga u partijskim krugovima), bio je poznat među svojim kolegama ne samo po zahtjevima za ravnopravnost hrvatskog naroda u novoj Jugoslaviji, nego i kao nepopustljivi borac za teritorijalnu cjelovitost Hrvatske – a tada je svako spominjanje “Hrvatske do Zemuna” bilo ravno “ustašluku”.

Događaji iz 1948. godine najbolje pokazuju kako se Hebranga nije moglo slomiti nikakvim pritiscima i prijetnjama. Nakon što je već u travnju te 1948. godine od Udbe i u krugovima povjerljivih Titovih ljudi zajedno sa Sretenom Žujovićem, osumnjičen kako “održava kontakte sa sovjetskim veleposlanstvom” i da je “staljinist” (pa čak i “Staljinov kandidat za čelno mjesto koji nakon svrgavanja treba zamijeniti Tita”), uslijedio je novi sukob. Informbiro je 28. lipnja uputio kritiku jugoslavenskoj vlasti i pozvao tadašnju KPJ na borbu “protiv slugu imperijalizma”, na što je CK KPJ poslao odgovor (sastavio ga je Milovan Đilas), u kojem se odbacuju optužbe. Hebrang i Žujović su se izjasnili protiv prihvaćanja teksta pisma, pa su stavljeni u pritvor u jednu vilu kod Srijemskih Karlovaca. Uskoro im je general Udbe, Jovo Kapičić priopćio kako su izbačeni iz Partije i da će obojica završiti u zatvoru ako se ne pokaju. Žujović je napisao pokajničko pismo Titu, a Hebrang je (prema svjedočenju samog Kapičića), čitajući knjigu, samo odbrusio: “Dobro, hvala.” I ostao pri svome stavu. Žujović se priklonio Titu i 1952. godine je oslobođen.

Progona nije pošteđena niti Hebrangova obitelj. Andrijina supruga Olga odvojena je od četvero malodobne djece (pored troje svojih skrbila je i o Draganu Staniću, ratnom siročetu kojeg je usvojila) i bez ikakve krivnje osuđena na 12 godina zatvora, od čega je izdržala 8 i pol (od toga je pune tri godine provela u samici). Nakon njezina izlaska s robije, obitelj je morala promijeniti prezime (u “Markovac”) i tako se odreći svoga identiteta. Djeca su preživjela samo zahvaljujući poratnom gradonačelniku Zagreba, Većeslavu Holjevcu, koji ih je uzeo u zaštitu, a posvojenog dječaka vlasti su smjestile u dom za djecu bez roditelja (gdje se kasnije ubio, prema službenoj verziji, “u trenucima duševnog rastrojstva”).

Olga i djeca (Dunja, Andrija i Branko), desetljećima su se borili za istinu i nastojali doznati detalje o smrti supruga i oca, kao i mjesto pokopa – ali, bez uspjeha. Napisani su tomovi knjiga, nebrojeni feljtoni i novinski članci, a sve kako bi se ovaj zločin opravdao i zataškao. Naredbodavci i izvršitelji nisu nikada otkriveni niti kažnjeni.

Rehabilitacija

Komunistička partija nikad nije pristala na Hebrangovu političku rehabilitaciju, a ostaje zabilježeno za povijest da je i Deseti kongres SKH, 1986. godine, odbio zahtjev obitelji Hebrang, da se objavi istina o njegovu životu i radu.

U lipnju 1990. godine, Sabor RH je obznanio Deklaraciju o uhićenju i umorstvu Andrije Hebranga kojom je on proglašen “nevinom žrtvom komunističke represije”.

Konačna rehabilitacija uslijedila je dvije godine poslije, formalnim donošenjem “Deklaracije o osudi uhićenja i umorstva Andrije Hebranga”.

Evo teksta dokumenta:

 

“Sabor Republike Hrvatske, na zasjedanju 14 veljače 1992 donosi

DEKLARACIJU

o osudi uhićenja i umorstva Andrije Hebranga

1. Nakon devet stoljeća uporne borbe za opstanak i ponovno stjecanje državnosti hrvatski narod ostvaruje svoju vjekovnu težnju za slobodom i nezavisnošću.
2. Međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske zastupnici hrvatskog Sabora, kao predstavnici cjelokupnoga hrvatskog naroda i svih građana Hrvatske prisjećaju se svih onih hrvatskih velikana i mučenika koji su se posvetili ostvarenju toga svetog cilja podnoseći za njega najveće žrtve.
3. Hrvatski Sabor posebno priznanje i zahvalnost izražava svim hrvatskim muževima i ženama koji su svoje zauzimanje za slobodnu demokratsku i socijalnu pravednu hrvatsku državu plaćali gubitkom slobode i života u tisućama montiranih suđenja i raznih oblika progona u komunističkoj i omrznutoj Jugoslaviji.
4. U cilju slamanja težnji hrvatskog naroda za njegovom državnošću, velikosrpske i jugounitarističke snage u vođenju protuhrvatske politike – uhitile su i okrutno umorile dosljednog borca za hrvatsko državno pravo, Andriju Hebranga, osudivši pri tome u montiranim političkim procesima nevine, suprugu mu Olgu Hebrang i suradnika Vladimira Frajtića, na dugogodišnje kazne robije. Hrvatski Sabor ovom deklaracijom odbacuje te protuhrvatske progone i osuđuje njihove idejne začetnike i izvršitelje.

Klasa: 740-02/92-01/03

Zagreb, 14. veljače 1992.

SABOR REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Sabora

1. Žarko Domljan, v. r.“

(Vidi: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1992_02_9_141.html; stranica posjećena 11. 6. 2022.)

Okružni sud u Beogradu, rehabilitirao je Andriju Hebranga 2009. godine (na zahtjev obitelji iz 2007.), ali nikad nije pokrenuta nikakva istraga o njegovom slučaju, kako bi se utvrdile činjenice i s imena ove nevine žrtve komunističkog režima skinule lažne optužbe.

Dosje Hebrang nije zatvoren ni danas, 73 godine nakon nestanka ovog čovjeka čija se jedina “krivnja” sastojala u tomu što se pokušao izboriti za prava svoga naroda u tadašnjem staljinističkom sustavu koji nije znao za milost kad su u pitanju neistomišljenici koji su tretirani jednako kao i svi drugi “klasni neprijatelji”.

Zlatko Pinter